Tek nakon sramne presude, odnosno spektakularnog samoubojstva časnog i uvaženog hrvatskog generala Slobodana Praljka (29.11.2017.) mnogi su i u nas „progledali“. Kad je to učinio, pred očima svjetske javnosti, kad je popio otrov, tek se onda vidjelo da to ne bi učinio nitko tko se imalo osjeća krivim. Tada su sa svih strane počele stizati i osude Haaškom sudu, koji nije uspio osuditi ni balkanskog krvnika Slobodana Miloševića, a drastično je osudio i potom poništio presudu hrvatskim generalima Markaču i Gotovini. Kad se to dogodilo, već smo tada trebali reći „stop“ takvim sucima i takvom sudu.

Praljak je bio autor i brojnih knjiga, (26, koje su hrvatski „moćnici“ proglasili šundom!), u kojima je crno na bijelo dokazao da nije kukavice, a još manje ratni zločinac. Međutim, te knjige ni Ministarstvo kulture nije htjelo otkupiti, iako otkupljuju i „“svaku“ pjesmaricu.

Ovih dana otišao je i Tomislav Merčep, koji ima velike zasluge u Domovinskome ratu, od Vukovara do Pakraca. Sramno ga je osudio hrvatski sud, a Hrvatska vojska koju je stvarao na njegovu pogrebu nije htjela (ili smjela) ispaliti ni tri hica u zrak.

Mogli su barem kupiti hrvatsku zastavu i njome ga pokriti preko lijesa, ali nisu ni to.

Hrvatska je valjda jedina zemlja na svijetu koja po „zapovjednoj“ dužnosti proganja svoje ratne junake. Zar nisu i za otkrivanje Gotovine, kad je bježao pred nepravdom, nudili novac?

Evo, kad je Haaški sud osudio srpskog zločinca Ratka Mladića (22.11. 2017.) već nam je tada bilo jasno da će nakon toga osuditi i hrvatske generale iz BiH, pa da ponovno budemo jedan-jedan. Malo njihove, malo naše. Mnogi i danas pričaju kako ono što su oni tamo sudili i osudili nije presuda Hrvatskoj već – pojedincima, odnosno da taj sud nije sudio državama. A koji to onda sud sudi državama, pa da već jednom znamo tko je bio agresor, a tko žrtva? Generala Praljka mogli smo i nakon dramatičnog čina samoubojstva vratiti među „žive“ i dokazati da nije kriv ni po jednoj točki optužnice, ali to se nije dogodilo. Kako, zašto? Određeni politički vrh u Hrvatskoj je zaključio da je ovom presudom „sve“ rečeno, što je bio još jedan suicid nad ovim časnim hrvatskim generalom. Kad je ni kriv ni dužan Praljak otišao na drugi svijet, u medijima i na portalima osvanuli su i mnogi njegovi „prijatelji“, koji nisu ni prstom maknuli, koji nisu ni slova napisali ili nešto javno rekli u njegovu korist, kad je nevin ležao u zatvoru. Među onima koji su se tada slabo čuli bili su i hrvatski generali (svaka čast iznimkama). General Pavao Miljavac je izjavio da „nisu samo Mesić i Pusić svjedočili protiv Hrvatske u Haagu, već su to činili i neki generali“, ali da ne želi reći njihova imena.

Nu, podsjetio bih na jedan tekst koji je objavljen u ožujku 2015., a na koji nije bilo nijednog komentara! (sic!), tako da je očito da Hrvatima treba da ih netko prvo „pukne po glavi“, pa da tek onda reagiraju, da se probude. Tada sam među ostalim (bez odjeka!) napisao i objavio:

„U hrvatskim medijima nema više ni slova o Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću. Riječ je o šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata koji su sredinom svibnja 2013. nepravomoćno osuđeni u Haagu na ukupno 111 godina zatvora. Prema optužnici terete se za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu (?) koji je imao za cilj političko i vojno podjarmljivanje, trajno uklanjanje i etničko čišćenje bosanskih Muslimana i ostalih ne-Hrvata s područja Hrvatske Zajednice, kasnije Republike Herceg – Bosne, odnosno s prostora Hercegovine i središnje Bosne. U optužnici je dalje navedeno da je u tom udruženom zločinačkom pothvatu sudjelovalo više osoba, a među njima su Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, ali i neki drugi.

Stječe se dojam da je Hrvatska ostavila ove Junake Domovinskoga rata na milost i nemilost, kao da su oni vodili neke svoje privatne ratove. (Gdje su presude za one koji su istjerali Hrvate iz bosanske Posavine?). No, ako budu i pravomoćno proglašeni krivima, ovaj bi predmet mogao imati dugoročne posljedice na Republiku Hrvatsku, s obzirom na optužbe i izrečenu formulaciju o udruženom zločinačkom pothvatu.

General Praljak se bori poput lava. Objavio je relativno veliki broj knjiga, prikupio na desetke tisuća dokumenata, ali osim nevolja, prije svega za sebe i svoju obitelj, nije ništa drugo postigao. Izostala je podrška Hrvata, što je sramno da sramnije ne može biti.

Pogledajte samo kako se i na koji način bore Srbi, koji su bili agresori na Hrvatsku, BiH, Sloveniju i Kosovo, kako se bore za svoje „pomozbog“ junake. I ne samo to: Srbija kao agresor sudi i zatvara hrvatske branitelje (Veljko Marić i još neki drugi). A što radimo mi, odnosno hrvatsko pravosuđe i Ministarstvo vanjskih poslova? Ništa!

Osim ove šestorke, za Hrvatsku se borio i iznimno veliki broj pripadnika HVO-a. Bili su dobri kad je trebalo. A danas? Danas ih se sramno odbacuje. (Zar ne, ministre Matiću?) Više se cijene članovi Saveza boraca iz II. svjetskog rata nego vojnici HVO-a, što je nedopustivo.

Da su ostali na životu: Tuđman, Šušak, Bobetko i Boban sigurno bi završili u Haagu. Sjećate li se riječi generala Janka Bobetka – ja im živ u ruke ne idem? Čovjek se borio za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, a ta ista država htjela ga je sramno otjerati u Haag, kao što su to učinili i sa generalima Gotovinom i Markačom te Darijom Kordićem.

U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije bilo nikakvog udruženog zločinačkog pothvata. Tko je to izmislio – laže. Lako je sada optuživati Tuđmana (ponajprije sramni Stjepan Mesić) kad se ne može braniti.

Ali, da nije bilo šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata teško da bi Hrvatska završila rat u današnjim granicama.

Međutim, potpuno se zaboravlja i činjenica da je Hrvatska izdvajala znatnu logističku potporu Armiji BiH, ali i da je zbrinula nekoliko stotina tisuća muslimanskih izbjeglica iz BiH i osigurala liječenje ranjenim vojnicima Armije BiH u bolnicama, i to u jeku najžešćih sukoba s HVO-om. Je li to taj „zločinački pothvat“?

I tako, dok su general Praljak i ostali (nepravomoćno) osuđeni, što je s onima koji su ubijali i rušili u Vukovaru, Škabrnji, Kninu, Voćinu i u stotinama drugih mjesta i gradova u Bosni i Hercegovini?

Koja to zemlja, poput Hrvatske, proganja svoje istaknute ratne zapovjednike, odnosno junake?“

 

Mladen Pavković