Ove godine komemoracija u Jasenovcu održat će se krajem tjedna. Navodno da ne će biti dvije ili tri „kolone“ već samo jedna. Također je najavljeno da će izostati i politički govori. Živi bili, pa vidjeli!

Nu, svi znaju sve o ustaškom logoru Jasenovac, a na kraju „nitko“ ne zna ništa. Ali, kad je ovaj logor u pitanju Srbi su tu „velemajstori“. U želji da prikriju svoje zločine, svako malo nam ukažu na ovaj logor i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Posve je sigurno da će nam i ove godine besramno držati „lekcije“. Zaboravljaju da su uz ostalo bili i agresori na Republiku Hrvatsku, a još manje da su i diljem Srbije osnivali koncentracijske logore u kojima su mučili, pa i ubijali nevine Hrvate. Kad spominju logor u Jasenovcu uvijek ističu da je u njemu stradalo 700, pa i više stotina tisuća ljudi, pretežno Srba, sve po onom-sto puta izgovorena laž postat će istina. Hrvati nikada nisu osporavali logor Jasenovac, ali pretjerani broj žrtava jesu.

Na stranicama Spomen područja Jasenovac uz ostalo se može pročitati da Josip Broz Tito službeno nikada nije posjetio Jasenovac. Ako nije službeno, možda ga je posjetio – neslužbeno. O tome jedan od vodećih političara i dužnosnika u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i Jugoslaviji, Dušan Dragosavac, kaže:

-„ Josip Broz Tito u Jasenovcu je bio dva puta. Prvi put odmah poslije rata, 1945., kad na tom mjestu nije bilo ničega, osim ruševina koje su raščišćavali. Uz njega je tada bio Ivan – Stevo Krajačić, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Hrvatske. Drugi put Tito je u Jasenovcu bio između 10. i 11. kongresa SKJ. U društvu s njim bili su Edvard Kardelj, Miloš Minić i ja. On je tada položio cvijeće pred Bogdanovićev spomenik oko čijeg izbora je svojevremeno bilo dileme, jer su mnogi smatrali da je on previše moderan i apstraktan. Dogovoreno je da se o njegovoj posjeti ne izvještava kako ga novinari ne bi salijetali i tražili da se izjašnjava o broju jasenovačkih žrtava.“ (Intervju za SDK Prosvjeta, 7.2011.).

Dakle, Tito je bio u Jasenovcu, ali se do smrti nikada nije izjašnjavao o broju žrtava. Zašto?

A u Spomen području Jasenovac tvrde da su do ožujka 2013. prikupili imena i podatke za 83.145 žrtava te da je tamo umoreno 39.570 muškaraca, 23.474 žena i 20.101 djece do četrnaest godina starosti.

Ove su podatke prikupili iz dosad najobimnijeg popisa žrtava Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije, poimeničnog popisa žrtava II. Svjetskog rata u Jugoslaviji (597.323 žrtve), koji je na osnovi imeničnog popisa žrtava Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946. i prikupljenih dodatnih podataka SUBNOR-a o žrtvama rata, 1964. sačinio Savezni zavod za statistiku SFRJ, iz kojeg su izdvojena imena osoba kojima su kao mjesto stradanja navedeni logori i stratišta iz sastava KCL Jasenovac.

O tome se oglasio i hrvatski povjesničar Igor Vukić (autor knjige „Radni logor Jasenovac“) koji je objasnio da prema dokumentima i izjavama bivših logoraša te materijalnim dokazima, nije moguće da bi u Jasenovcu (kad mu se doda i Stara Gradiška) život izgubilo 83.000 ljudi.

-„Jedan kustos ponudio mi je objašnjenje da su leševi 1941. bacani u Savu, a za to doista nema nikakva drugoga uvjerljivog dokaza“ – rekao je.

Sad dolazimo do još jednog „bisera“. Naime, neprestano tvrdimo da je „istinita priča“ iz filma „Dnevnik Diane Budisavljević, koji se lani okitio svim nagradama na Pulskom festivalu najobičnije izmišljotina. Nu, tako ne misli i notorni, kontraverzni Ivo Goldstein, koji je rekao:

-„ Po Zagrebu se vrlo brzo pročulo o strašnim dječjim patnjama u jasenovačkom logorskom kompleksu. Tada je Diana Budisavljević, supruga poznatog zagrebačkog profesora Medicinskog fakulteta i kirurga Julija, pokrenula akciju da se djeca spasu. Bila je Austrijanka i imala dobre veze u vlasti NDH i njemačkoj vojsci tako da je uspjela napraviti veliku akciju izvlačenja djece. Ustaše su morali popustiti pritisku te su djecu nevoljko pustili. Ona su bila prebačena iz logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški u logore u Sisku i Jastrebarskom te u Zagreb“ – objasnio je, naravno, bez ijednog dokaza.

Međutim, kad su sudili Antu Pavelića, u optužnici Okružnog javnog tužilaštva za Grad Zagreb, br. B 124/51, od 7.5.1956., a koju je objavio u svojoj knjizi „Pavelić u bjekstvu“ Bogdan Krizman (str.477) nigdje se ne spominje nikakva Diana Budisavljević već da je povodom intervencije Međunarodnog crvenog križa Pavelić naredio (sic!) da se djeca iz logora predaju Crvenom križu, koji je akciju preuzimanja povjerio prof. dr. Emilu Bressleru, a on je o tim događajima kao svjedok uz ostalo izjavio da kad su mu povjerili prihvat ove djece da su sve to neprijatelji hrvatskog naroda!

-          „…Tako je slijedećih 10 do 12 dana u Zagreb stiglo dnevno tisuću do tisuću petsto djece u umirajućem stanju. Ta djeca došla su u Zagreb u marvinskim vagonima bez ikakve opreme(…) Pošto su djeca iz logora sve više dolazila, a mi ih nismo mogli u našim prihvatilištima u tolikom broju držati, to smo organizirali da su djecu preuzimale pojedine familije, najprije u gradu Zagrebu, a onda kod seljaka u provinciji. Tada je najedanput puštanje djece iz logora prekinuto i više se djeca za cijelo vrijeme NDH nisu otpuštala“ – svjedočio je dr. Bressler nadodavši da je prema nekim njegovim podacima iz logora otpušteno oko 12 tisuća djece.

Spomenimo još da je Okružni javni tužitelj za Grad Zagreb Dragutin Desput u optužnici Antu Pavelića optužio za smrt „najmanje 3.055 djece u starosti do 14 godina“ u logorima Stara Gradiška i Jasenovac.

Sve u svemu, to znači da su ustaše same otpuštale i otpremale djecu iz logora te da o „junaštvu“ nekakve Diane Budisavljević nema ni spomena!?

 

Mladen Pavković