Sve u vezi s jugoslavenskim diktatorom Josipom Brozom Titom i danas se mistificira. Rasprave o točnom datumu Titove smrti, kao i Titovog rođenja još uvijek se vode u stručnim, polustručnim i nestručnim krugovima. Još uvijek se interpretiraju riječi njegovog posljednjeg živućeg liječnika, kirurga i anesteziologa Predraga Lalovića. Je li umro dan ranije, ili mjesecima ranije, koliko je zapravo živio i tko je on. To su pitanja koja proganjaju našu javnost.

U knjizi "Bilo je časno živjeti s Titom“, hrvatski novinar Željko Žutelija kraj opisuje ovako: „Na vijest o smrti predsjednika Tita bučno navijanje na nogometnoj utakmici između Hajduka i Crvene zvezde u Splitu pretvorilo se u svečanu tišinu, a onda se s prepunih tribina prolomila pjesma ‘Druže Tito mi ti se kunemo’.“

Kakav je to diktator kojeg oplakuju čak i istaknute buntovničke skupine mladih, poput navijača? Je li uopće bio diktator? Vezanost za starce koji nas vode, posebno vezanost mladih, jedan je od simptoma i ideala gerontokratskog totalitarizma.

Mlado i staro plakalo je i za Josifom Visarionovičem Staljinom.

Objava o njegovoj smrti kasnila je dva dana. Vodeći državni list Pravda opisuje stanje u državi rečenicama "cijela nacija je u žalosti" i "stotine tisuća prolijevaju suze i vape u boli".

Sažimajući reakcije ljudi, nakon kraja Staljinove ere, pjesnik Josif Brodski napisao je: „Ljudi su odrastali, vjenčavali se, razvodili, rađali, starili i umirali – i sve se to događalo pod Staljinovim portretom. Bilo je mnogo razloga za plakanje. Svi su se pitali kako živjeti bez Staljina. I nitko nije znao odgovor.“

Brodsky je ovako opisao prevladavajuće raspoloženje tih dana: „Imao sam trinaest godina. Išao sam u školu; sve su nas natjerali u skupštinsku dvoranu, naredili nam da kleknemo, a tajnica Partijske organizacije... lomila je ruke i vikala nam s pozornice: 'Plačite djeco, plačite! Staljin je umro!' I ona sama je prva počela jadikovati.“

I staro i mlado na Kubi je 2016. g. svoga „starca“, Fidela Castra pokopalo uz plač i neutješnu tugu.

Deseci tisuća Kubanaca na Trgu revolucije u Havani, stajali su u dugim redovima kako bi odali počast. Mnogi su plačući potpisivali prisege o vjernosti njegovoj revoluciji i uzvikivali "Yo soy Fidel" (Ja sam Fidel). Kuba je proglasila devetodnevnu nacionalnu žalost. Obustavljene su sve zabavne aktivnosti, glazba se nije puštala u javnosti, noćni klubovi zjapili su prazni. Urna s Castrovim pepelom prevezena je iz Havane u Santiago de Cuba, prateći obrnutim putem rutu "Karavane slobode" iz 1959. godine, koju država ritualno obilježava kao svojevrsni „Dan mladosti“. Ljudi su stajali uz cestu, mahali kubanskim zastavama i plakali.

U dijaspori se, međutim, uz zastave slavilo s veseljem i uzvikivalo "starac je mrtav", „živjela Cuba“, a datumi njegovih rođenja i smrti izbrisani su iz nacionalnih kalendara.

Datumi su u Brozovo vrijeme bili pomno razmatrani i birani.

Dan Republike Jugoslavije u diktaturi se slavio 29.11.. Tada je 1945. formirana Ustavotvorna skupština Federativne Narodne Republike Jugoslavije, čiji su temelji postavljeni istog datuma dvije godine ranije, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu. Socijalistička Jugoslavija tako je imala dva rođenja kao i njen doživotni predsjednik Josip Broz Tito. Rodio se 7. svibnja 1892., a njegovi rođendani, u Jugoslaviji slavljeni kao državni praznici, obilježavani su 25. svibnja. Tog je datuma, naime, Tito preživio nacistički desant na Drvar (tvrdio je da se ponovo rodio), a slučaj je htio da je isti datum rođenja upisivao u svoje lažne dokumente iz vremena predratne ilegale. U državi koja nije trpjela praznovjerje, voljeni diktator slavio je dva svoja rođenja, kao grčki bog Dioniz sin Zeusa i Semele, a dva put se rađala i sama komunistička diktatura. Prvi put u svojoj, a drugi put u krvi svojih neprijatelja o čemu sam nešto prozborio i u dokumentarnoj tv-seriji "Partija" nedavno na HTV-u.

Proslava Titovog rođendana u Jugoslaviji se zvala Dan mladosti. Mladići i djevojke iz cijele SFRJ odgajani u progresivnom i emancipatorskom duhu, danima su pronosili palicu/totem zvan "Titova štafeta" kroz sve krajeve zemlje, da bi je u konačnici predali svome vođi na najvećem stadionu u državi zaklinjući mu se na doživotnu vjernost. 1957. tzv. Titova štafeta postaje „Štafeta mladosti“, bila je jednostavnog falusoidnog, danas bi rekli dildoidnog oblika s urezanim reljefima iz NOB-a, a autori su bili Boško Karanović slikar i Vladeta Petrić vajar.

Trčkaranje mladih s falusom bez nakurnjaka bio je očiti čin samokastracije i zarobljavanja, možda i neke vrste kolektivnog transa i ludila kao u kultu Kibele čiji su se svećenici ritualno samokastrirali u slavu antičke božice, mnogi bi iskrvarili do smrti…

Jer tko je zapravo bio Josip broz Tito?

Bio je ubojica mladosti. Na samom završetku rata po njegovim je naredbama ubijeno više od 200 tisuća ratnih zarobljenika, uglavnom mladih ljudi, streljani su i civili „narodni neprijatelji i izdajnici“. Tih se godina ubijalo i zatvaralo zbog izgovorene riječi. Oni koji su ubijali i zatvarali i sami su, samo par godina kasnije, završili u zatvorima i logorima, ali ne kao masovne ubojice već zbog delikta mišljenja – u to vrijeme delikt se zvao „staljinizam“. Na Golom otoku od zlostavljanja, bolesti i gladi, smrtno je stradalo više od 400 ljudi, prosječne dobi od 36 godina. Za čitavog života SFRJ, ubijeno je preko 70 hrvatskih političkih emigranata čija starost/mladost uglavnom nije prelazila 40 godina. Hrvatsko proljeće, nacionalni pokret za emancipaciju Hrvatske i Hrvata 70-ih godina prošlog stoljeća ugušen je silom. Izrečeno je više od dvije tisuće zatvorskih kazni, uglavnom mladim ljudima, studentima i intelektualcima.

Tito je ubojica mladosti, zatiratelj mladosti i božanstvo slijepaca na ljevici.

Kako je moguće da taj čovjek, kojem je pjevala Tereza, kojem su nosili štafetu, bude masovni ubojica? Moguće je. To je i bio njegov krajnji cilj. Ono što nije poklao ostalo je tu da mu se divi. Nema boljeg alibija.

 

Gordan Malić / Facebook

Share
0