Mnogi su navalili na jadnu kandidatkinju Europske komisije Dubravku Šuicu u svezi njezine imovine. A ona je lijepo sve popisala, navela da većina pripada suprugu, i to iznijela i u javnost. Nu, kako su ona kao profesorica u školi ili njezin suprug kao pomorac stekli sve to što je navela nije dužna nikome polagati račune, a najmanje SDP-u.

Nema zakona po kojem mora reći kako su se u vrijeme dok su drugi ginuli ona i njezina obitelj obogatili.

Neki bi rekli – bilo je takvo vrijeme, odnosno tko nas je tjerao u rat, pa mogli smo se i mi obogatiti, a ne krvariti.

Tko nam je kriv!

U vrijeme komunizma postojao je Zakon o porijeklu imovine. S obzirom da je bio „neučinkovit“ Sabor Socijalističke Republike Hrvatske, 26. travnja 1990., na sjednici Vijeća općina i Društveno političkog vijeća donio je Zakon o prestanku važenja Zakona o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine. (Opozvani Zakon bio je na snazi od 1984.).

U današnjoj Koprivničko-križevačkoj županiji tim zakonom gonili su dva- tri obrtnika, a i jednog slikara – Ivana Generalića. Nikome se naravno nije ništa dogodilo.

Međutim, od raznih ministra i drugih visokih političkih dužnosnika, u koje se u zadnje vrijeme upire prstom da su se nezakonito obogatili, GONG i druge institucije, a ponajviše Uskok i DORH, morali bi se, prije svih, pozabaviti načelnicima, gradonačelnicima i županima (svaka čast iznimkama).

Šuica je navodno također stekla ogromno bogatstvo dok je bila gradonačelnica Dubrovnika, tako da je nepravedno da sada tu ženu „tjeraju“ da im otkrije „dobitnu kombinaciju“, a da druge ostavljaju po strani.

Pojedini načelnici, gradonačelnici i župani „puni su ko brod“, a nekima od njih čak je prednost ako im se zbog kriminala sudi ili su zbog njega bili osuđeni.

Takvi, ako se i jave kao kandidati za neke izbore, od općinskih do republičkih, obvezno prolaze, tj. pobjeđuju.

Hrvati vole pobjednike!

Što se dogodilo onima koji i danas žive u opljačkanim stanovima i vilama, koje su kao „zaslužni komunisti“ stekli nakon II. svjetskog rata? Pa, nećemo ljude bacati na ulicu, svi oni imaju rješenja da su legalno stekli vlasništvo nad tim i drugim objektima.

Oni koji su sudjelovali u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, osobito od 1990., pa do 1995. i koji su se također obogatili i dalje mogu mirno spavati.

Nema lustracije, nema Zakona o porijeklu imovine, donijet je „zakon o amnestiji“, nemamo dezertera, izdajica, čak ni Junaka Domovinskoga rata, tako da je sve čisto i svatko bez problema može raspolagati onim što je stekao dok su drugi ginuli.

Ovaj cirkus oko „popisa imovine“ treba zakonom ukinuti, jer ljude ne zanima što netko ima, već kako je došao do toga?

Plaćom ili kreditom?

Možeš ti biti sto godina gradonačelnik ili pomorac, ali nikad nećeš steći u relativno kratkom vremenu imovinu od 5 milijuna eura (ono „na štednji“ se tu ne ubraja), ali praksa nas nažalost demantira.

Moguće je, dragi stradalnici i branitelji Domovinskoga rata, imati milijune. Tko vam je kriv što niste igrali na prave karte, što ste bili daleko od „blagajne“, što ste mislili da ćete svojim radom kad se vratite s bojišta ostvariti barem pristojan život za sebe i svoje obitelji.

Sve te milijunaše koji su danas na funkcijama i koji nam zagorčavaju život (svaka čast iznimkama) sami smo birali.

Da je Isus Krist živio u Hrvatskoj (da se malo našalimo) nikada ne bi dočekao „posljednju večeru“.

Izdali bi ga još za vrijeme doručka!

 

Mladen Pavković