Nakon što je predsjednički kandidat Miroslav Škoro kao svoj politički slogan u kampanji najavio promjenu Ustava i vraćanja komunistički ukinutih ovlasti predsjedniku države, uz blagoslov taštog oratora Gotovca i oportunog povjesničara Banca, uznemirili su se komunistički duhovi, posebice politički komentatori koji kao neokomunisti i jugoslaveni otkrivaju svoje licemjerstvo.

Po njima, vraćanje predsjedničkih ovlasti hrvatskom predsjedniku bi bio povratak u Tuđmanovu ''diktaturu'', a slave najvećeg diktatora Tita koji je imao sve ovlasti. Naredio je čak pokolj više od pola milijuna Hrvata nakon završetka ''oslobodilačkog'' rata i nasilno nametnuo komunizam hrvatskom narodu bez ikakvog prava da o svojoj sudbini odlučuje sam, te ga je uveo u novo kolonijalno srbijansko robstvo. Po pisanju komunističkih aparatčika ispada da je Tito bio velik demokrat, a najmanje tiranin. Za njih je Tuđman bio diktator samo zato što je stvorio hrvatsku državu, a nikoga nije ubijao, progonio ili zatvarao i izabran je voljom naroda.

Stoga ću se osvrnuti na tekst komentatora Roberta Bajrušija u ''Jutarnjem listu'' koji kao argumente protiv promjena Ustava koristi izjave bivšeg Ustavnog sudca Smerdela. Očito je da navedeni novinar ne razumije ustavno pravo i svrhu Ustava ili zlorabi izjave profesora Smerdela. Ako su izjave profesora Smerdela točne, onda profesor živi u prošlim vremenima i ne razumije demokraciju.

Naime, moderni demokratski Ustav je dogovor građana kakvu državu žele imati, a takvu državu mogu ostvariti jedino izlaskom na referendu, te prihvaćanjem ili odbacivanjem ponuđenog Ustava nakon kampanje za njegovu promjenu. Hrvatima je nametnut kolonijalni Ustav, a to nije demokracija. No, izgleda da se komunističkim duhovima najviše sviđa kolonijalni Ustav u kojem nitko nije za ništa odgovoran, a svi mogu raditi protiv državnih interesa i pljačkati porezne obveznika i državu do iznemoglosti.

U demokraciji postoji više različitih Ustava. Neki su još i danas kolonijalni, neki imaju polupredsjednički politički sustav, a neki imaju predsjednički. Stoga ih treba predstaviti čitateljima.

U kolonijalnom političkom sustavu predsjednik države igra ulogu kralja, a sve odluke donosi premijer uz pomoć svoje parlamentarne većine. U ovom slučaju izvršna i zakonodavna vlast nisu odvojene jer zakone predlaže vlada umjesto zastupnika. To može biti i sluganstvo vlade, primjerice, Istambulska deklaracija, a građani kao suvereni se moraju pokoriti samovolji izvršne vlasti i impotentnog parlamenta. Tko u ovom slučaju zastupa njihove interese? Takav Ustav je protiv suverenosti jednog naroda i posljedice takvog Ustava su nacionalizam kojeg kolonisti i hrvatski komunisti nazivaju fašizam ili nacizam.

Međutim, nacionalizam je bio i ostao pokret za stvaranje narodnih država ili nacija i oslobođenje od kolonizatora. Sa ovakvim Ustavom Hrvatska je postala kolonija bogate Europe, posebice, Njemačke. To je jedan od razloga zašto treba mijenjati hrvatski Ustav i dati biračima pravo da odlučuju o Ustavu i ustavnim promjena umjesto parlamentarne apsolutne većine, kao i o nekim drugim odlukama vlade. U ovakvoj demokraciji birači kao suvereni i iznad parlamenata pa bi morali imati pravo veta preko referenduma.

U polupredsjedničkom političkom sustavu premijer je samo glavni ministar iznad kojeg stoji predsjednik države. Parlament se sastoji od više stranaka i padom premijera ne pada i predsjednik države. Njegov mandat je zajamčen Ustavom. Zbog toga predsjednik mora imati svoju stranku jer bez nje ne može donositi gotovo nikakve odluke i ne može koristiti pravo veta koje mu daje Ustav.

Predsjednik države ima pravo veta i može ga pobiti jedino apsolutna većina u parlamentu. Ako ima svoju stranku, ona mu može osigurati pravo veta. Ni u ovom slučaju izvršna vlast nije efikasna jer zakone predlaže ili predsjednik države ili premijer umjesto parlamenta. Očito, u ovom slučaju zakonodavna vlast ovisi o predsjedniku i premijeru, dakle, nije neovisna.

U predsjedničkom političkom sustavu može biti više stranaka, ali u SAD postoje samo dvije stranke u kojima ima više frakcija. Predsjednik stranke nema moć kao u kolonijalnoj demokraciji. On traži kandidate za izbore koji imaju šanse da pobjede u nekom distriktu ili državi, a u tom trenu ne moraju biti deklarirani pripadnici stranke. Predsjednik stranke se također brine o novčanim donacijama, koje su propisane zakonom, jer koliko stranka sakupi novca od donacija toliko novca joj daje država iz proračuna.

Kandidati se najprije biraju u stranačkim kampanjama u kojoj deklarirani pripadnici stranke biraju jednog kandidata između više njih za svaki distrikt ili državu. Isto vrijedi i za predsjedničke kandidate. U nekim državama u stranačkim kampanjama mogu sudjelovati i nedeklarirani birači. Dakle, kandidati se biraju kao pojedinci. Tako se biraju zastupnici za kongres i senat umjesto stranačke liste koju stvara predsjednik stranke u kolonijalnoj demokraciji.

Predsjednik/ca ima pravo veta, a najviše ga koristi kad je u pitanju proračun. Njegov veto može pobiti apsolutna većina u oba doma kongresa, a to je praktički nemoguće jer će ga zaštiti njegova stranka. Predsjednik/ca stoji na čelu izvršne vlasti koja je odvojena od zakonodavne vlasti. Predsjednik/ca države mora prihvatiti odluke kongresa ili ih može odbiti koristeći veto.

Predsjednik/ca bira svoje članove vlade bez obzira na stranačku pripadnost, a potvrđuje ih kongres. On također imenuje ustavne i federalne sudce, a potvrđuje ih kongres. Kongres ta imenovanja može odbaciti i on/ona mora pronaći drugog kandidata. Isto vrijedi za ambasadore i kozulate.

Zbog izdaje ili laganja kongresu predsjednik države može biti opozvan, što nije slučaj u polupredsjedničkom sustavu.

Nakon svega moram zaključiti da je Hrvatima nametnut kolonijalni Ustav u kojoj izvršna vlast nije odvojena od zakonodavne vlasti. Etničke manjine upravljaju državom preko svojih sabornika, a ne bi smjele imati svoje sabornike jer oni su dio hrvatske nacije i svi imaju ista prava i obveze. Taj članak Ustava treba ukinuti i zakonom zabraniti školovanje etničkih manjina na etničkom jeziku. To je diskriminacija jer etničke manjine se odgajaju da žive u getu kao Romi. Etničke manjine mogu učiti etnički jezik i etničku kulturu kao izborni predmet u hrvatskim školama. Ovakav Ustav manjinama dozvoljava da ucjenjuju izvršnu vlast i da imamo vlast koja radi protiv interesa većine.

Ustav mora definirati službeni jezik i pismo i ne može se dozvoliti da se osnivaju škole na jeziku etničkih manjina i da se koristi bilo koje drugo pismo. Ustav mora naglasiti da je službeni jezik u Hrvatskoj hrvatski i da se službeno koristi latinično pismo. Sve drugo je u kontradikciji sa ovim člankom Ustava.

Mi danas nemamo ni dva doma u saboru jer su Županijski dom ukinuli komunisti zbog neznanja kako funkcionira demokracija. Županijski dom bi trebao zastupati interese županija, a sabor bi trebao zastupati interese pojedinca.

Ne znam na temelju kojih načela hrvatski Ustavni sud je odlučio da mandat pripada pojedincu umjesto stranki. Takvom odlukom Ustavnog suda je omogućena trgovina sa zastupnicama jer u kolonijalnoj demokraciji mandat bi morao pripasti stranki jer je dobivan na stranačkoj listi.

Hrvatski Ustavni sud je komunistička klika neobrazovanih osoba koje ne razumiju demokraciju i njezina načela. Oni se nisu udaljili od komunističke svijesti i danas u Hrvatskoj promiču jednoumlje. Oni uopće ne razumiju ulogu Ustavnog suda u demokratskoj državi i odgovorni su za ponašanje hrvatskih sudova i DORH-a.

Hrvati moraju stvoriti novi Ustav i izglasati ga ili odbaciti na referendu. Dokle god se ne usvoji novi Ustav, stari sa svim manama ostaje na snazi. Napokon birači moraju odlučiti kakvu državu žele imati jer jedino tako mogu nadzirati političare te ih slobodno i javno prozivati bez ikakvih posljedica. Dakle, treba anulirati verbalni delikt koji je presvučen u klevetu, uvredu časti i progon zbog mržnje jer uzimaju biračima slobodu govora i njegovo javno iznošenje. Sloboda govora i njegovo javno iznošenje su temelj svake demokracije.

Srećko Radović