Generalna skupština Ujedinjenih naroda, 22. svibnja 1992., primila je tri nove države u članstvo UN: Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu. Hrvatska je tim prijemom postala 178. članica te svjetske organizacije.

Na svečanosti primanja hrvatsku delegaciju vodio je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, a u njegovoj pratnji bili su ministar vanjskih poslova dr. Zvonimir Šeparović, šef predsjednikova kabineta ing. Hrvoje Šarinić, hrvatski predstavnik u UN dr. Mario Nobilo i čelnik Hrvatskog ureda u SAD dr. Frane Golem. Republiku Sloveniju predstavljali su predsjednik Milan Kučan sa suradnicima, dok je na čelu delegacije Bosne i Hercegovine bio ministar inozemnih poslova dr. Haris Silajdžić. Sve tri države primljene su aklamacijom u članstvo UN, uz buran pljesak nazočnih.

Govor predsjednika Tuđmana također je naišao na izniman prijam, a u njemu je uz ostalo naglasio: „Hrvatski narod jedan je od najstarijih naroda sadašnje Europe. On ima pisane dokumente kojima se ponosi i biljege o svojoj nacionalnoj i državnoj samostalnosti, te o pripadnosti zapadnoeuropskoj civilizaciji od 7. stoljeća n.e. pa nadalje u kamenu i na pergameni, u književnosti i umjetnosti , i što je najvažnije,u svom duhovnom biću. Hrvatski narod može biti ponosan na svoj udio u duhovnoj i materijalnoj kulturnoj baštini čovječanstva. Nije slučajno što je njen mali dio prisutan i ovdje. Ulaz kojim prolazimo u dvoranu Glavne skupštine UN napravljen je od mramora s hrvatskog otoka Brača. U mojoj se domovini taj kamen smatra simbolom hrvatske opstojnosti. U njemu su se ogledali tijekom mnogih stoljeća svojim umjetničkim djelima najveći hrvatski kipari kao što je Antun Augustinčić, čija se konjička figura „Spomenik mira“ nalazi u parku iza ove iste palače UN“- rekao je prvi hrvatski predsjednik.

Nakon prijema u ovu svjetsku organizaciju, tri nove zastave su podignute, a vrlo brzo je skinuta jedna, ona bivše, propale Jugoslavije.

Sve ostalo je povijest.

 

Mladen Pavković