Prikaz knjige: Dr. Josip Matasović, Fojnička regesta, Srijemski Karlovci, 1927.

Standardni priručnici regest definiraju kao pojam pomoćne povijesne znanosti diplomatike, a znači sažetak dokumenta, u kojem se nalazi pravni čin. Ovisno o dužini, u njemu može biti ime auktora pravnoga čina, destinatara i sam pravni čin sa svim pripadajućim sastavnicama.

 Izdanja diplomatičke građe imaju regeste u zaglavlju ispred integralnoga teksta isprave i na jezicima su naroda kojima pripada edicija, pa su one u hrvatskim dokumentima na hrvatskom jeziku. Na kraju izdanja uobičajeni su regesti svih objavljenih isprava na latinskom jeziku.

U „Fojničkoj regesti“ je objavljena pravna građa vezana za odnošaje između različitih razina okupacijske osmanske vlasti i katoličkih franjevačkih redovnika, koji su se brinuli za duhovnu skrb katoličkih Hrvata, što nakon pada Bosne i Hercegovine ostadoše pod turskom vlašću.

Naravno, višestoljetna okupacija i nedaće koje je ona nosila sa sobom poput progona, masovnih ubojstava, nasilnoga turčenje, pljačke imovine, paleži samostana i život pod šerijatom nisu mogli biti pogodni za čuvanju građe. Uostalom i sam je fojnički samostan 1664. izgorio u strašnom požaru 1664. godine.

Ne treba zanemariti kako su znatnim dijelom upravo Turci podmetali te požare.

 Unatoč tomu, tijekom stoljeća, nanizali su se mnogi svitci i smotke dokumenata – fermana, bujrudlija, hudžeta, teskera, ilama, fetvi i posebno duplikata, zapravo zakonito ovjerovljenih prijepisa t. zv. sureta.

Matasović u svojoj uvodnoj studiji naglašava kako se osmanski teror neprestance opetovao u mnoštvu različitih inačica pa se i latentna snaga starosjedilaca neprekidno i upornom tvrdoglavošću pozivala na pactum regium kod turkuša, a zulum se domaćih Turaka ukroćivao iznošenjem svete sure sultanove, koja se u trenutcima lucida intervalla znala „prid vezirom dava trgati i raskuhavati“.

U „Fojničkim regestima“ objavljena su 1962 dokumenta, kronološki poredana od 1464. do 1885. godine. Golema većina dokumenata odnosi na već spomenute odnose između franjevaca i Turaka. Jedan dio građe vezan je i na odnošaje franjevaca s biskupima te vlastite troškove. Dio građe, posebno onaj iz 19. stoljeća, odnosi se i na književno-kulturno djelovanje pojedinih fratara, međusobne odnose, a nakon oslobođenja od Turaka i odnos s novom kršćanskom vlasti.

 Matasović ocjenjuje kako tekst većega dijela ovih regesta svjedoči o životu Turaka s rajom, što ga isprekidano crtaju sačuvani papiri kao odjek „bakšiša i mita“, a kojima su fratri apelirali na svijest vlastodržaca.

 Upravo je zato valjalo imati što više ovakvih dokumenata pa je bilo nužno i njihovo dugotrajno čuvanje. Priređivač napominje kako je na te dokumente bilo potrošeno mnogo novca. Tako su se, smatra, gomilale potvrde o pravu na opstanak, nezavisnost od pravoslavnih patrijarha te obrani samostana od silovitih i proždrljivih lokalnih turskih napasnika.

 Prvi među tim dokumentima, doduše sačuvana u prijepisu, jest t. zv. Ahdnama sultana Mehmeda II. fra Anđelu Zvizdoviću izdana na Milodražu 1464. Ona je franjevcima slovila kao temeljna povlastica za vrijeme turske vlasti u Bosni. Njom je osvajač dopustio fratrima da mogu ostati u svojim crkvama i nesmetano se skrbiti se za duše svojih vjernika.

 Ahdnama, uz još drugih osam dokumenata iz XV. stoljeća, među kojima je i Burjultija Skender-baše bosanskoga sandžak bega fra Anđelu Zvizdoviću 1486., svjedoče o još uvijek nedovoljnom učvršćenju turske vlasti, koja će tek u prvim desetljećima XVI. stoljeća početi provedbu nasilnoga turčenje naroda.

 U „Fojničkoj regesti“ su i 172 dokumenta iz XVI. stoljeća, a znatan ih dio svjedoči o nasrtajima pravoslavnih vladika i patrijarha na katolike.

U stoljećima intenzivnoga turčenja u Regesti je malo dokumenta o tom nasilju pa iz njih tek neizravno doznajemu širu tragiku hrvatskoga naroda.

Proces turčenja, kao i procesi pravoslavizacije odvijali su se pod državnim pokroviteljstvom. Zapadna granica Osmanskoga imperija graničila je s katoličkim državama, glavnim osmanskim protivnicima pa su iz političkih razloga, nasiljem poticani turčenje i islamizacija, koji su u osobi sultana imali združenu svjetovnu i duhovnu vlast.

Današnjem prosječno izobraženu čovjeku manje je shvatljivo nastojanje pravoslavnih patrijarha da pod svoju vlast podvrgnu katolike. Na to je utjecala gotovo dvostoljetna jugoslavenska promidžba, koja se duboko uvukla u historiografiju i kulturu općenito, a u čijoj su se pozadini skrivali velikosrpski osvajački projekti.

Naime, premda su autokefalne, pravoslavne crkve su svoje središnje uporište imale u carigradskom patrijarhu, koji je, kao i većina pravoslavnih naroda, bio izravno podređen sultanovoj svjetovnoj vlasti.

Nadzorom hijerarhiju pravoslavnih crkava Osmanci su kontrolirali i pravoslavno pučanstvo sve dok početkom XVIII. st. na površinu nisu isplivale ruske težnje za osvajanjem Carigrada, kad Rusija, zbog vlastitih probitaka, potiče na pobunu te narode.

Jedini element koji nisu mogli nadzirati bijahu katolici u rubnim područjima carstva pa su ih različitim načinima prisiljavali na islam ili pravoslavlje.      

Upravo zato i jest mnoštvo dokumenta iz XVI. i XVII. stoljeća koji svjedoče o neprestanom nasrtaju grčkih i srpskih vladika na fratre i katolike.

Premda je Osmancima, za razliku od vjere, narodnost bila nevažna, iz carskih je fermana vidljivo kako oni razvidno razlikuju hrvatsko starosjedilačko katoličko stanovništvo u Bosni od Vlaha, Srba, Bugara, Rumunja i drugih naroda. Iz Fermana sultana Bajazita II. (br.7) precizno se vidi osmansko razlikovanje grčkoga, „sirfskog“ (srpskoga) i vlaškog od katoličkoga obreda.

Ferman formalno priječi navalu i pokušaje pravoslavnih vladika da stave pod svoju vlast katoličke Hrvate. 

Kao dokument 56. objavljen je i Ferman sultana Sulejmana II. iz 1566. o nezavisnosti katolika od grčkih vladika te (61.) Ferman suret sarajevskog kadije Habduhl-Nafi iz iste godine da vladike srpski ništa od fratara „ne išću“.

Iz mnogih je dokumenata je razvidno kako srpski vladike prelaze Drinu i na zvorničkom te srebreničkom području i pokušavaju ubirati namete od katolika i njihovih svećenika.

Posebno je znakovita Burjuntija Mehmed paše Sokolovića u kojoj zabranjuje Turcima da od fratara uzimaju danak (62.), a još je znakovitija njegova Naredba (63.) iz 1566. godine „povodom harzuala grčkoga patrijarha: car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temišvaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grčkoga patrijarhu; no ako pak narod pod patrijarhu ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk.“

Mehmed paša Sokolović i sam je bio podrijetlom iz Bosne pa mu za razliku od drugih osmanskih velikaša nije bilo nepoznato stanje na terenu, kao i narodna pripadnost bosanskoga stanovništva. On jasno upozorava svećenstvo jedne i druge crkve da od hrvatskoga naroda na prostoru od Dunava do Jadranskoga mora može ubirati porez samo od pripadnika svoga obreda.

Sokolović, dakle, svjedoči kako na tom području, bez obzira na vjersku pripadnost, živi hrvatski narod, od kojeg je i sam vjerojatno vukao svoje podrijetlo.

Dokumenti objavljeni u „Fojničkoj regesti“ izvor su mnogih podataka – od sustava osmanske pravne vlasti, preko neutažive pohlepe pravoslavnih vladika za novcem i stalnih pokušaja domaćih Turaka da se svojim neobuzdanim divljaštvom iživljavaju nad katoličkom rajom i njihovim svetinjama.

U „Regesti“ će zanimljivih podataka pronaći povjesničari, književnici, pravnici i svi oni koji su zainteresirani za proučavanje opstanka jedne male, ali žilave hrvatske katoličke zajednice unutar neprijateljski raspoloženoga i svojedobno iznimno moćnoga Osmanskog Carstva.

 

Mate Kovačević