Prije točno stotinu godina, Bog je pohodio zemlju i odabrao 264. nasljednika Svetoga Petra, Rimskog biskupa. U Wadowicama u Poljskoj, u siromašnoj vjerničkoj obitelji, tog 18. svibnja 1920. godine rođen je Karol Józef Wojtyła, budući Ivan Pavao Drugi, Rimski prvosvećenik, moralna vertikala XX stoljeća, čovjek koji je bio svetac još dok je hodao Zemljom.

Na opće iznenađenje cijeloga svijeta pa i rimske Kurije, izabran je kao prvi papa ne-Talijan nakon punih 455 godina. I on, papa Slaven, Poljak iz malih Wadowica, skrušeni, ponizni, samozatajni čovjek koji je sebe dao nama malim i običnim ljudima kojima je po svemu i sam pripadao, od 16. listopada 1978. godine hrabro je i uporno, nepokolebljivo hodio Kristovom stazom sve do smrti 2. travnja 2005. godine u Rimu.

I odjeknulo je Trgom Svetoga Petra u Vatikanu iz tisuća srca i grla okupljenoga vjerničkog puka: "Santo subito!" (Svetac odmah!), kao rijetko kada u povijesti.

Narod, vjernički katolički puk, znao je i osjećao da u Kraljevstvo Božje u kuću Oca svojega odlazi svetac i zato nije tugovao, nego klicao i radovao se.

Biskup u bijelom, Ivan Pavao Drugi proglašen je svetim 9 godina nakon smrti i ostaje zapamćen kao karizmatik koji se s uvažavanjem odnosio prema svakom ljudskom stvoru, koje god vjere, rase i nacije bio. Pružao je ruku svim religijama, nastojao smekšati srca i najtvrđih diktatora, oprostio je i onome koji mu je htio oduzeti život…

Zaljubljenik u prirodu, to neponovljivo Božje djelo, ljubitelj planinarenja i šetnji, duboko je, filozofski promišljao o nama i svijetu čijim smo dijelom. U svojoj zbirci pjesama Rimski triptih izrazio je svoje najtananije osjećaje i misli jezikom običnog čovjeka, svakomu od nas razumljivo i blisko, a u isto vrijeme tako snažno i duboko kako samo stvor nadahnut snagom Tvorca zna i može.

U gotovo 27 godina dugom pontifikatu, svojim je djelom i primjerom zorno pokazao kako je uvijek na strani potlačenih i obespravljenih, onih koji trpe i podnose teror i nepravdu. S jednakom se hrabrošću i snagom borio za svoj poljski narod i dostojanstvo svakoga drugog čovjeka na kugli zemaljskoj.

Papa Slaven, papa "putnik" (kako su ga s pravom zvali), putujući izvan Italije prešao je više od milijun kilometara ( što odgovara trostrukoj razdaljini između Zemlje i Mjeseca), posjetio 120 zemalja (neke, poput naše Hrvatske i vise puta), obišao 700 gradova, održao 2.400 službenih govora, poslao nebrojene apele, molbe, molitve – i sve to u ime čovjeka, njegovog dostojanstva, mira i slobode.

Ostat će zapisano u povjesnici našega naroda i svete matere Crkve, kako je u razdoblju od nepunih 10 godina (od 1994. do 2003.) Hrvatsku posjetio tri puta a Bosnu i Hercegovinu dvaput (1997. i 2003.), suosjećajući s našim patnjama i pružajući nam toliko potrebnu nadu i utjehu.

"Ne bojte se"– bile su prve riječi što ih je uputio narodu okupljenom na Trgu Svetoga Petra, kad je 22. listopada 1978. godine izašao pred njega kao novoizabrani papa, poglavar Rimske crkve i Kristov namjesnik na Zemlji.

On se nije bojao i hrabro je kročio svojom stazom slijedeći Spasitelja i imajući uvijek na umu Njegove riječi:"Ja sam put, istina i život".

Tako nam je na najbolji način pokazao da se ne smijemo bojati istine, jer ona oslobađa čovjeka, a laž ga drži zarobljenikom.

Kad takav autoritet izrekne svoj sud o bilo čemu, pa i o razdobljima zla koja su pogađala čovječanstvo, onda to možemo gledati jedino u svjetlu istine i pravde, jer Ivan Pavao Drugi bio je vjerni sljedbenik Krista, a Božja riječ i istina jedini ideali kojima je služio.

Prvi je katolički poglavar koji je ušao i u židovsku sinagogu i u muslimansku džamiju zagovarajući čvrsto i bez ostatka bezuvjetnu ljubav među ljudima, slogu i mir među konfesijama, nacijama, rasama, ideologijama, ekumenizam. Govorio je kako su Židovi naša starija braća, a svi mi koji hodamo Zemljom djeca istoga Oca. Držao je da i životinje imaju dušu jer su jednako kao i mi nastali voljom Stvoritelja, divio se svakoj kapljici rose, žuboru potoka, pticama i planinskim vrletima i govorio kako je "ekološka kriza ponajprije kriza morala i istinski prijezir spram Boga".

Nas Hrvate posebno je volio i kad je bilo najpotrebnije, u najtežim razdobljima iskušenja, bio je s nama. Ta nemjerljiva ljubav i oslonac što nam ih je pružao od početka naše težnje za slobodom, toliko su važni i dragocjeni da je pitanje jesmo li toga i danas svjesni u punoj mjeri.

Naš svetac Ivan Pavao Drugi bio je suvremenikom i svjedokom triju totalitarističkih sustava usmjerenih i protiv Boga i protiv čovjeka. U rodnoj je Poljskoj i sam prošao teška iskušenja progona samo zato što se zalagao za prava puka, uz sve to doživljavao je i osobne tragedije gubitka najbližih iz obitelji, ali nikad nije dopustio da ga obuzmu malodušnost i beznađe. Vjerovao je, tvrdo vjerovao i molio.

Iza njegovih napisanih ili izgovorenih riječi nikad nije ostajalo bilo kakve nedorečenosti niti nedoumica. Mudar, promišljen, nadahnut snagom Boga Svemogućega zastupao je istinu - bez ostatka i zadrške.

Sjetimo se što je izgovorio tog 3. listopada 1998. godine u najvećem hrvatskom marijanskom svetištu u Mariji Bistrici u homiliji povodom proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca pred vise od pola milijuna vjernika:

"Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod’ (Iv 12,24).

1. Kristove nas riječi, koje smo upravo čuli, vode u samo srce Otajstva koje slavimo. One na neki način sadrže u sebi cijeli vazmeni Događaj: usmjeravaju nas prema Otkupiteljevoj smrti na Križu, na Veliki petak, te nas istodobno upućuju prema jutru Uskrsnuća.

Svakodnevno se spominjemo ovoga Otajstva za vrijeme svete mise kada, nakon posvete kruha i vina, govorimo: 'Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, Tvoje uskrsnuće slavimo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo'. 'Pšenično zrno palo na zemlju' prije svega je sam Krist, koji je umro na Kalvariji i koji je potom pokopan u zemlju da bi svima dao život. Ali ovo se Otajstvo smrti i života ostvaruje također i u ovozemnom životu Kristovih učenika: biti bačeni na zemlju i tamo umrijeti i za njih je uvjet svake prave duhovne plodnosti.

Nije li možda upravo to bila tajna i vašega nezaboravnog i nezaboravljenog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, kojega danas motrimo u slavi blaženikâ? On je na jedinstven način sudjelovao u Vazmenom Otajstvu: poput pšeničnoga zrna 'pade na zemlju', na ovu hrvatsku zemlju, te je, umrijevši, donio 'obilat rod'. 'Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni' (usp. Iv 12,25).

Maločas pročitane riječi Druge poslanice Korinćanima vrlo lijepo se nadovezuju na događaj koji slavimo. Sveti Pavao piše: 'Kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša' (2 Kor 1,5). Nije li ova tvrdnja možda vrlo znakovito tumačenje Kristovih riječi o pšeničnom zrnu koje umire? Oni koji obiluju dioništvom u Kristovim patnjama oni, zahvaljujući Kristu, doživljavaju i obilnu utjehu, koja vrije iz obilja dobra kojemu je Križ ishodište.

2. 'Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod' (Iv 12,24). Prepuni smo danas radosti u zajedničkom zahvaljivanju Bogu za novi plod svetosti što ga hrvatska zemlja pruža Crkvi u osobi mučenika Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala svete Rimske crkve.

Velik je broj mučenika koji su tijekom stoljećâ nikli u ovim krajevima, počevši od vremenâ Rimskoga Carstva, s likovima kao što su Venancij, Dujam, Anastazija, Kvirin, Euzebij, Polion, Mavro i toliki drugi. Njima su se u kasnijim stoljećima pridružili Nikola Tavelić i Marko Križevčanin, zatim mnogi svjedoci vjere u vrijeme otomanske vladavine te oni iz naših vremenâ među kojima se ističe svijetla osoba kardinala Stepinca. Oni su svojom žrtvom ujedinjenom s Kristovim patnjama pružili posebno svjedočanstvo, koje, unatoč zubu vremena, ništa ne gubi na svojoj rječitosti, nego nastavlja ižarivati svjetlo i širiti nadu. Osim njih, ima i mnogo drugih pastira i običnih vjernika, muževa i žena, koji su krvlju potvrdili svoju vjernost Kristu. Pripadaju velikomu mnoštvu onih koji, odjeveni u bijele haljine i s palmama u rukama, stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem (usp. Otk 7,9).

Blaženi Alojzije Stepinac nije prolio krv u doslovnome smislu riječi. Njegova je smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama, koje je podnio: zadnjih je petnaest godina njegova života bilo obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanjâ posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi i svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve. Svoju je sudbinu, da se poslužim Psalmistovim riječima, položio u Božje ruke (usp. Ps 16[15],5).

3. Ne dijeli nas mnogo vremena od života i smrti kardinala Alojzija Stepinca: samo trideseto sam godina. Svima su nam poznate okolnosti ove smrti. Mnogi među nazočnima mogu iz vlastita iskustva posvjedočiti koliko su onih godina bile obilate patnje Kristove među pučanstvima u Hrvatskoj i tolikim drugim zemljama našega kontinenta. Razmišljajući danas o Apostolovim riječima iz dna srca stanovnicima tih zemalja, želimo da i u njima, nakon patnje, bude obilata utjeha raspetoga i uskrsloga Krista.

Današnji je obred proglašenja blaženim za sve nas poseban razlog utjehe. Ovaj se svečani čin događa u hrvatskom marijanskom nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici u prvu subotu u mjesecu listopadu. Pred očima Presvete Djevice ugledni sin ove blagoslovljene zemlje biva uzdignut na čast oltara, o stotoj obljetnici svojega rođenja. Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vaše nacije. Podnijevši u svojemu tijelu i duhu okrutnosti komunističkoga sustava, jedan od istaknutih likova Katoličke crkve zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjima mučeništva.

Biskupi su vaše zemlje tražili da proglašenje blaženim Alojzija Stepinca bude upravo ovdje, u svetištu Majke Božje Bistričke. Iz osobnoga iskustva znam što je za nas Poljake u doba komunističke vlasti značilo svetište na Jasnoj gori, s kojim je na poseban način povezan pastirski rad sluge Božjega kardinala Stefana Wyszynskog. Ne čudim se da je slično značenje za vas imalo ovo svetište, u kojemu se sada nalazimo, ili ono u Solinu, kamo ću poći sutra. Odavno sam želio pohoditi svetište Majke Božje Bistričke. Rado sam zbog toga prihvatio prijedlog hrvatskih biskupa i danas na ovom znakovitom mjestu obavljam svečani čin beatifikacije.

Srdačno pozdravljam ovdje okupljene hrvatske biskupe, a posebno spominjem dragoga kardinala Franju Kuharića te zagrebačkoga nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije mons. Josipa Bozanića. Isto tako pozdravljam gospodu kardinale, Sodana, Meisnera, Puljića, Schönborna, Ambroziča, Koreca, nadbiskupe i biskupe, koji su došli za ovu zgodu iz raznih zemalja. S ljubavlju pozdravljam svećenike, redovnike, redovnice i sve vjernike laike, jednako kao i predstavnike drugih vjerskih zajednica nazočnih na ovome slavlju. S poštovanjem pozdravljam također predsjednika Republike, predsjednika Vlade te predstavnike građanskih i vojnih vlasti zemlje, koji su nas željeli počastiti svojom nazočnošću.

4. 'Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom' (Iv 12,24.26). Dobri je Pastir za blaženoga Alojzija Stepinca bio jedini Učitelj: Kristov je primjer sve do kraja nadahnjivao njegovo ponašanje te je položio i život za stado, koje mu je bilo povjereno u posebno teškom povijesnom razdoblju.

U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor.

Znakovite su u vezi s tim riječi što ih je novi blaženik izgovorio 1943. u vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je Europa bila pritiješnjena nečuvenim nasiljem: 'Kakav poredak zastupa Katolička crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva... odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.' (Propovijedi, govori, poruke, Zagreb 1996., str. 179–180.)

5. 'Oče, proslavi ime svoje!' (Iv 12,24.28). Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi.

Nije bio sam u tome hrabrom svjedočenju. Uz njega su bile i druge odvažne osobe, koje su, da bi sačuvale jedinstvo Crkve i branile njezinu slobodu, prihvatile da zajedno s njim plate teški danak tamnice, zlostavljanja, pa čak i krvi. Danas se tomu mnoštvu nesebičnih duša – biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, vjernicima svjetovnjacima – divimo i zahvaljujemo im. Slušamo njihov snažni poziv na praštanje i pomirbu. Oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zavade, želje za osvetom, znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas zlo pobijedi, nego zlo svladavati dobrom (usp. Rim 12,21).

6. Blagoslovljen budi 'Oče Gospodina našega Isusa Krista, Oče milosrđa i Bože svake utjehe' (2 Kor 1,3) za ovaj novi dar Tvoje milosti.

Blagoslovljen budi, Jedinorođeni Sine Božji i Spasitelju svijeta, zbog tvojega slavnog Križa, koji je u zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu postigao divnu pobjedu.

Blagoslovljen budi, Duše Oca i Sina, Duše Tješitelju, koji nastavljaš očitovati svoju svetost u ljudima i koji ne prestaješ djelovati kako bi napredovalo djelo spasenja.

Trojedini Bože, danas Ti želim zahvaliti za čvrstu vjeru ovoga Tvojeg puka unatoč nemalim protivštinama što ih je susretao tijekom stoljećâ. Želim Ti zahvaliti za nebrojene mučenike i ispovjednike vjere, muževe i žene svih životnih dobi, koji su živjeli u ovoj blagoslovljenoj zemlji!

‘Oče, proslavi ime svoje!’ (Iv 12,28). Hvaljen Isus i Marija!”


Pozdrav vjernicima Hrvatima iz Bosne i Hercegovine te inozemstva na kraju euharistijskoga slavlja

"Draga braćo i sestre!

Na završetku ovoga euharistijskoga slavlja želim srdačno pozdraviti sve Hrvate iz domovine i inozemstva sabrane u ovome marijanskom svetištu da bi podijelili radost proglašenja blaženim zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, koji je u posebno teškom razdoblju nedavne povijesti bio sigurni vođa za sve katolike ovih krajeva i branitelj progonjenih. Posebno su brojni hodočasnici iz Bosne i Hercegovine, koji su došli sa svojim biskupima i svećenicima. Svima udjeljujem poseban apostolski blagoslov. Sada pak želim isto tako srdačno pozdraviti i hodočasnike ostalih jezičnih skupina."

Sveti Otac sve ovo nije izrekao slučajno, baš tada i upravo u Mariji Bistrici. On nikad nije prosipao riječi uzalud.

I onaj kojega je proglasio blaženikom i pred čijim je odrom klečao i molio, svoj je svećenički poziv proveo trpeći nepravdu i teror najprije nacizma i fašizma, a potom i komunizma. Bezbožničkih sustava koji su bili upereni i protiv Boga i protiv čovjeka. Nepravedno progonjen, oklevetan, optužen, osuđen i zatočen, mučenik i sluga Božji kardinal i blaženik Alojzije Stepinac, ostao je trajni uzor svome hrvatskom narodu i svim kršćanima, kako se živi i umire za vjeru i Krista.

Jednako tako, svetac koji nas je volio isto kao i svoje Poljake, naš veliki Ivan Pavao Drugi, ostaje nam trajno nadahnuće u povijesnim burama i olujama kroz koje prolazimo kao narod i trajni i stameni oslonac svakomu od nas. Pogotovu nama koji smo ga čekali i slušali njegove homilije u Lijepoj našoj, jednoj od rijetkih zemalja što ih je pohodio tri puta u devet godina.

Zatražimo njegov zagovor kod Gospodina, zahvalimo mu i budimo sretni što ga imamo u Kraljevstvu nebeskom.

(Vidi: http://www.vatican.va/content/john-paul-ii/hr/homilies/1998/documents/hf_jp-ii_hom_19981003_croazia-beatification.html; stranica posjećena 18.5.2020.)

 

Zlatko Pinter