Ovu današnju 2. uskrsnu nedjelju nazivamo najprije još Malim Uskrsom ili Bijelom nedjeljom. U starini su se novokrštenici danas okupljali na poseban način. Odlagali bi svoje bijele haljine u kojima su bili kršteni i uključivali se u pouku koja je trajala sve do Duhova.

Danas, pak, na ovu nedjelju obično djeca primaju prvu sv. pričest. Ostali vjernici na ovaj dan slave obljetnicu svoga krštenja. Cijela naime, zajednica treba nastojati što bolje shvatiti svoje krsno dostojanstvo i svoje krsno otajstvo. Moramo se sjećati da krštenje nije običaj koji se treba ispuniti, već svjesno odlučivanje za Isusa Krista i život po njegovu nauku. Odlučili smo promijeniti svoj život i više se ne vraćati na staro. Shvatili smo da nam Isusov nauk otvara nova obzorja, da to nije riječ koju smo nekada čuli i sada je možemo staviti po strani. Isusov nauk je zapravo onaj temeljni nauk koji se ima u životu.

Ovo je ujedno »Nedjelja milosrđa« koju je za cijelu Crkvu uveo pokojni papa sv. Ivan Pavao II. prisjećajući se onoga što nam je poručivala sv. Faustina Kowalska. Trebamo slaviti Boga koji je beskonačno veći u svojoj ljubavi nego svaki grijeh i svaki ljudski podbačaj. Zbaciti nam je sa sebe svoju oholost i otvoriti se, poput Marije, milosti Gospodnjoj te na taj način biti obdareni.

Prvi kršćani dobro su sve ovo znali. Počesto im to nije bilo lako. Poneki su se vratili s izuzetno loših staza kojima su išli kroz život. No, vratili su se. Time su i svima nama pokazali da možemo sve promijeniti u svome životu ako to želimo.

Mi istina nismo na svome krštenju svjesno rekli što to mi želimo. Za nas su to rekli naši roditelji i kumovi, budući da smo bili mali. Rastući smo spoznavali tko smo i što smo, te što od nas traži vjera koju smo krštenjem primili. Tada je dolazilo da naših svjesnih odluka. Odlučivali smo se hoćemo li zaista s Bogom graditi svoj život ili ćemo to pokušavati učiniti svojim snagama.

Evanđelist Luka lijepo piše kako je to kada se s Bogom ide svojim svakodnevnim stazama. U Djelima apostolskim ne opisuje novinarski što se događalo u prvom vremenu kršćanstva, već kako je Duh Sveti djelovao među njima u to vrijeme. On je tu zapravo glavno lice.

Duh Sveti očitovao se ne samo u izvanrednoj snazi apostolskog propovijedanja, nakon što su bili jadni i prestrašeni, nego i u bratskoj ljubavi koja je vladala u prvoj kršćanskoj zajednici. Zajedno su rasli i u duhovnom i u tvarnom smislu. Ne bismo smjeli dopustiti da to bude nešto što se dogodilo tako davno, prije 2.000 godina. Naše današnje župne zajednice morale bi odsjevati takvim duhom. Ako ne odsijevaju, onda one ne propovijedaju Riječ Božju što inače tvrde.

Nemojmo biti poput nevjernog Tome iz današnjeg evanđelja. Prepustimo se Bogu i naša će vjera rasti iz trenutka u trenutak. Ona nije nešto što se razumom nauči i gotovo. Ona je nešto što se uči srcem čitavog života, poput ljubavi i svega drugog dobra. U punini se živi u zajednici, a ostvaruje u svakom konkretnom životu. Imajmo to na pameti da nas ne bi prevarila ova vremena pošasti kako nam ne treba ni sv. misa, ni pričest, ni ispovijed, ta vidjeli smo to ovih dana. Ne, ovo su samo posebna vremena i ništa više, vremena progona kada je trebalo biti razuman te sačuvati i svoju vjeru i svoju glavu.

Dugi niz godina na sličan način nam govori Kraljica Mira, kako svjedoče vidioci. Na njezine riječi mnogi su ozdravili u svojoj nutrini, neki svjedoče da su ozdravili i tjelesno. Bog nam zaista želi darovati mnogo toga, samo trebamo biti spremni te darove primiti iz njegove ruke.

Za kraj ovoga razmišljanja i čitave ove serije razmišljanja neka nam posluži sljedeća priča.

Jedan njemački vojnik u Drugom svjetskom ratu svratio je u rusku seosku krčmu, sjeo za stol i pokušao naručiti pivo. Gostioničar mu je rekao da je stol zauzet, da se premjesti za onaj drugi, slobodni. Učinio je to i ujedno ugledao križić iznad onog zauzetog stola. Gostioničar je spazio njegov pogled pa ga je upitao je li kršćanin. Odgovorio je da je katolik. Onda mu je on rastumačio zbog čega je stol zauzet. Kad su ono u Rusiji progonili vjeru, ubijali svećenike, jedne večeri svratila su mu tri gosta. Zatražili su od njega pšeničnog kruha i čašu vina. Odmah je shvatio. Slavili su neopazice sv. misu. Od tada je onaj stol uvijek zauzet, jer neprestano čeka Gospodina da ponovno svrati.

 

Miljenko Stojić

Share
0