S don Anđelkom Kaćunkom možemo se ili ne trebamo složiti. Ali, ga ne možemo ignorirati. Iznimno je popularan među vjernicima Crkve u Hrvata, prije svega zbog svojih malo „neobičnih“ razmišljanja, otvorenih kritika, pa i svojih blogova. Neki su ga prozvali i najvećim blogerom među svećenstvom. To dakako nekima ne odgovara, ali taj je humanist i čovjek uvijek manje-više deset koraka ispred drugih, tako da je već postao i „imun“, poglavito prema nedobronamjernima, a takvih nije mali broj. Sada je na službi u Lici, a prije toga bio je i u Zagrebu. Lika mu je osobito prirasla srcu, zapravo nema mjesta u Hrvatskoj koje on ne voli i koje ne bi njega voljelo.

Za njega kažu da ne štedi ni crkvenu elitu, pa je jednom prigodom za neki Zadarski list uz ostalo izjavio i ovo: „Znadete da često kritiziram svoje kolege, osobito stotine doktora teologije koji su na mnogim područjima kompetentniji od mene, a skrivaju se u crkvenim „mišjim rupama“, umjesto da hrabro iziđu na medijsku bojišnicu. Ne shvaćaju da je Crkva stalno, i bit će do konca svijeta, u duhovnom ratu sa“sinovima tame“-kazao je.

Objavio je i nekoliko vrijednih knjiga.

Don Kaćunko, stječe se dojam da od stvaranja hrvatske države ni o jednom katoličkom svećeniku nije napisano i objavljeno toliko neistina, uvreda i laži, kao o Vama. Jesam li u pravu, odnosno zbog čega Vas (i tko) nazivaju "kontraverzni"? – pitam ga, a on kao „iz topa“ odgovara:

- Niste daleko od istine, premda ima još svećenika koji su meta negativne energije pojedinaca i organiziranih skupina. Nekoliko je razloga za to. Pođimo od pojma "kontrAverzni" (upravo tako pišu i govore, umjesto kontrOverzni!), što bi neki psihijatri objasnili dvama razlozima koji su u njima: "kontriranjem" i "averzijom" prema meni, odnosnom protivljenjem i odvratnošću. Ali za takav odnos ne vidim nikakva opravdana razloga, jer neslaganje s nečijim svjetonazorom ne smije biti razlogom gađenja nad tim čovjekom. Ni ja se ne slažem s mnogim ljudima u mnogo čemu pa ipak su mi simpatični ili čak dragi, a za sve bez razlike molim Boga da im srce privuče Isusovu Srcu. Nažalost, u hrvatskom primitivnom mentalitetu pripadnost npr. drugoj političkoj opciji, pa čak i "protivničkom" nogometnom klubu, kod nekih izaziva odbojnost samo zato što su "drukčiji", jer nisu "iz našega tabora" itd. Dovoljno je pročitati komentare mojih neistomišljenika na blogu, koje sam objavio u knjizi "Don Blog", pa da "čovjeku pamet stane"… A nekim sam "kontroverzan" samo zato što nisam "ukalupljen" prema predrasudama ili slici koju oni imaju o svećeniku, kao nekom mračnom ili srednjovjekovnom liku koji ne izlazi iz sakristije (gdje "pipa ministrante"!) i koji drži "konzervativno-domoljubne" propovijedi te "s oltara" poziva ljude da glasuju za uvijek istu stranku. O predrasudama prema svećeniku moglo bi se snimiti stotine dobrih filmova, kao što su npr. talijanski romani o Don Camillu, ali nažalost snimaju se samo negativni.

Za svećenika ste zaređeni 24. lipnja, prije točno četrdeset godina. Zbog čega ste se i kada odlučili za svećenički poziv?

- To je jedno od pitanja na koje znam odgovoriti kad me nitko ne pita, a ne znam kad me netko pita – kao što je Sv. Augustin rekao za pitanje o tome "što je vrijeme?" Kad sam bio osmi razred, i moji roditelji i susjedi su me poticali da idem u sjemenište. To mi se sviđalo, iako nisam tada mogao imati pojma što znači biti svećenik, jer za taj poziv potrebno je vrijeme sazrijevanja. Svakako, i danas sam, nakon četrdeset godina pred istim pitanjem-stihom iz pjesme Krist na žalu: "O Bože, zar si pozvao mene?" Odnosno, začuđen sam činjenicom da je Bog između mnogih sposobnijih odabrao upravo mene, ovakvog kakav jesam – mnogima "kontroverzan"! – pa, malo u šali a malo ozbiljno, ponekad dobacim Isusu: "Čudim ti se što si izabrao baš mene!" Ali to uvijek činim s velikom poniznošću i zahvalnošću. Jer svećeničko je zvanje, baš kao i vjera, zapravo otajstvo jer pokazuje da Bog u svemu ima mjerila i kriterije koji se razlikuju od ljudskih i koje teško možemo razumjeti.

Kako gledate na kritike Pape Franje, poglavito na one u svezi pedofilije među svećenicima? Vi ste "pljeskali" kad su spalili na jednom "fašniku" slikovnicu o gayevima...

- Na pedofiliju općenito gledam s najvećim gađenjem i osudom te podupirem nastojanja pape Franje u čišćenju Crkve od toga zla. No ne znam jeste li nehotice ili svjesno u isto pitanje stavili pedofiliju i 'gayofiliju', ali ima dokaza (čak i u samom Vatikanu!) da je medijska hajka na 'pedomaniju' među klerom pokrenuta od neprijatelja Crkve također uz pomoć nekih tzv. visokih prelata kako bi se preduhitrio Papin udar na 'pederofiliju'. Ali, očito, nije im uspjelo, jer je u ovoj fazi čišćenja kurijalnih i ostalih crkveno-'augijevskih štala' Papina "metla" zahvatila prilično široko. Naravno, ishod te Papine akcije je neizvjestan, jer je i taj lobi ušao duboko u sve strukture Crkve te, što je najgore i najparadoksalnije, smatra se nosivim stupom "mističnoga Tijela Kristova", premda ga zapravo razara svojom perverzijom, pa dobro upućeni ističu kako je kriza u Crkvi danas na vrhuncu upravo zbog moći i utjecaja te, kako ju nazivam, kurijalne 'gayonerije' ili 'homokurijonerije'. Stanje je takvo da bi nam Bog hitno trebao poslati novoga Sv. Franju, a ako se to ne dogodi Crkvi će se sigurno dogoditi novi Luther! Zato se moj pljesak Papi razlikuje od "pljeska" paljenju gay-slikovnice u Kaštelima, što sam objavio na Facebooku pa su mi odmah blokirali profil na nekoliko dana!

A što mislite o Papinoj izjavi u svezi bl. Alojzija Stepinca, da se mora "savjetovati s patrijarhom Irinejom"?

- Ponovit ću što je Papa točno rekao, ali bitno je da on nikada ništa ne izjavljuje slučajno, a važno je i u kojem je trenutku nešto rekao, odnosno u kojem kontekstu i na kojem mjestu! Dakle, Papa Franjo je u avionu odgovorio na pitanje poznatog novinara - koji ga s istom temom stalno "maltretira"(!) i koji je čak mogao biti od nekoga potaknut na to pa i na 'fino' provokativan način – što znači da to nije Papin pravorijek "ex cathedra". No to se ipak može smatrati potpuno sporednim pa se valja usredotočiti na Papine riječi i još više na reakciju na njih. A Papa je doslovce rekao kako je "tražio pomoć Irineja da sve bude po istini... Najprije je osnovana komisija koja je dala svoje mišljenje. Ali sada se izučavaju druge točke. Dublje se proučavaju neke točke kako bi istina bila jasna. Ja se ne plašim istine." Eto to su bitne riječi u Papinu odgovoru na novinarevo pitanje – svakome su dostupne na stranicama IKA-e i Radio Vatikana. pa se ne treba oslanjati na razna iskrivljavanja i tumačenja, a poglavito ne u nekim tzv. domoljubnim medijima, među kojima su neki Papu 'kitili' raznim pogrdama ili ga čak nazvali "Antikristom", što je ne samo njihova povijestna blamaža, nego i "u nebo vapijuća" blasfemija. Također, valja respektirati i naknadnu smirenu izjavu nadbiskupa Želimira Puljića koji je potaknuo vjernike na strpljivost i molitvu, poručujući da se ne treba bojati transparentnosti i istine kad je riječ o Stepincu.

No ono što je mene uzrujalo i teško rastužilo, jesu "katoličke" totalno nekatoličke izjave protiv Pape – koje su došle čak iz usta nekih biskupa i katoličkih intelektualaca! – koje su bile intonirane više politički-domoljubno nego vjernički-crkveno. Pritom su tragično smiješni i žalosni napadi na Papu bili od onih "velikih Hrvata" koji niti idu u crkvu, niti žive sakramentalno, ali zato na svim skupovima mašu hrvatskim barjacima i između nekoliko psovki skandiraju da su "za dom spremni", a na crkvenim slavljima svojim barjacima zaklanjaju čak i oltar. Neki su išli tako daleko da su – pazite ovo, radi "obrane" Stepinčeve svetosti! – predložili osnivanje "samostalne hrvatske katoličke Crkve, neovisne o Vatikanu"! Dakle, doslovce ono isto što je Stepincu nudio Tito, kojega naši vrli domoljubi mrze iz dna duše, a što je Bl. Alojzije odbio te to suprotstavljanje Yu-satrapu platio zatvorom i mučeničkom smrću!

Nažalost, problem je u tome što se u 'tvrdoglavoj' trostrukoj hrvatskoj nepismenosti – vjerskoj, političkoj, medijskoj – već oblikovala neformalna "katolička sekta" naglašeno domoljubnih kršćana, odnosno površno kršćanskih žestokih domoljuba, koji su od tzv. domoljublja (koje je zapravo uglavnom verbalno, "navijačko"!) stvorili oblik religioznosti. Budući da to kvazikršćanstvo ima nacionalni, tj. HRvatski predznak, ja ga nazivam "HRšćanstvom". A kako je u naglašeno izravnoj oprjeci sa srbskim pravoslavljem, ono ima sve oznake specifičnog "HRvoslavlja". Poklonici takvoga 'naciljublja' nisu uopće svjestni da takav nacionalizam bez Boga uvijek vodi u poganski nacizam, kao što i socijalizam bez Boga vodi u ateistički komunizam. To je naš narod sve iskusio i gorko platio u prošlosti, ali idejne i ideološke zablude neizlječivo se "recikliraju"… Dakle, da zaključim, prvo, upitajmo se što bi takvima za njihov osobni vjerski život te za život izumirućega hrvatskoga naroda značilo proglašenje Bl. Alojzija svetim, odnosno hitno "unaprjeđenje" iz blaženika u svetca“? Pa zar nemamo toliko blaženika i svetaca kojima se nitko ne moli?! A drugo, ispravan stav katolika prema Papi (Kristovu namjesniku na zemlji!), ali i prema svakom duhovnom auktoritetu, nalazi se u riječima Sv. Maksimilijana Kolbea, "svetca koji je spasio čast 20. stoljeća": "Može moj poglavar i pogriješiti, ali neću pogriješiti ja ako ga poslušam!" Sapienti sat (a blenti ni budilica)!

Vas nazivaju i najpoznatijim blogerom među svećenicima. Zbog čega ste pokrenuli blog, jeste li zbog toga imali bilo kakvih problema?

- Obratno je – pokrenuo sam blog zbog problema u koje sam upao. Naime, budući da sam tada, kao kancelar Vojne biskupije (od 1999. do 2008.) bio i neformalni njezin glasnogovornik, bio sam ne samo naglašeno javno eksponiran nego često i meta Crkvi nesklonih medija. To je, po mišljenju nekih odgovornih i u Crkvi i u MORH-u, stvaralo lošu sliku o tim ustanovama pa sam bio izložen dodatnom pritisku s više strana – dotle da je u jednom susretu na Kaptolu jedan biskup pitao tadašnjega vojnog ordinarija i generalnog vikara: "Kad ćete ga ušutkati?" Zato sam bio odlučio na određeno vrijeme prekinuti vezu s javnošću, a poklopilo se da sam tada – u travnju 2006. godine – trebao započeti rad na Monografiji Vojne biskupije pa mi je ta medijska stanka dobro došla. Međutim, izdržao sam tek devet mjeseci, jer (budući da nisam prestao pratiti tiskane i elektronske medije) više nisam mogao trpjeti da nitko ne reagira na svakodnevne brojne medijske gluposti. Požalio sam se nekim prijateljima pa su mi – u veljači 2007. – časna s. Berislava Grabovac i novinar Darko Pavičić savjetovali da "otvorim blog". Nisam ni znao što je to blog, ali čim sam upoznao taj medij odmah sam krenuo… To je pak izazvalo novu medijsku lavinu… no to je posebna priča. Svakako, nakon prelaska na blogosferu Večernjeg lista u rujnu 2009., ukupno sam – do zaključenja 'blogokarijere' (u ožujku ove godine, komentarom pod naslovom "Hvala vam, braćo Austrijanci! Je li 'teologija crokausta' isto što i 'industrija holokausta'?") – izdržao u toj medijskoj "areni" gotovo punih dvanaest godina.

Bili ste na službi u Zagrebu, pa u Gospiću, a sada ste već duže vrijeme u jednom malom ličkom mjestu. "Patite" li za Zagrebom?

- Vjerujem da u tome Vašem pitanju, gospodine Pavkoviću, nema tzv. urbanog rasizma, koji sam često osjetio kod mnogih, i to u svim velikim gradovima a ne samo u Zagrebu. Ali, kad je riječ o metropoli, nažalost tu, naravno samo u glavama nekih, već je južno od Save sve "teška provincija" i "najcrnji Bangladeš", a da ne govorimo o njihovoj slici Like i ostalih pustih hrvatskih 'vuko-medvjeđih staništa'… U Zagrebu sam proživio gotovo trideset godina, i Bog se pobrinuo – a sâm sam to odabrao! – da dođem u mirniju sredinu upravo kad mi je to s obzirom na životnu dob bilo potrebno. Tako da nikakva razloga nemam za nekakvu "patnju za Zagrebom". Sredina u kojoj sada živim, nakon trogodišnje službe u Gospiću, nije "malo ličko mjesto", nego predivna Gacka dolina – drevna hrvatska pokrajina, koja je u prošlosti često činila cjelinu s Likom i Krbavom pa i susjednim regijama. Nažalost, davno se udomaćio, od svih nehrvatskih režima u prošlosti nametan jedinstven pojam "Lika" za cijeli ovaj kraj. A koliko je to pogrješno pokazuje činjenica da današnja Ličko-senjska županija i Gospićko-senjska biskupija uključuju Grad Senj odnosno Senjski dekanat koji nemaju nikakvu "ličku tradiciju". Odnosno, županija obuhvaća područje južno od Velebita, odnosno dio otoka Paga, a u granicama biskupije su Ogulinski i Modruški kraj koji također nisu Lika. Ali hrvatska školska "širina" i zemljopisna površnost su takve da Pula može biti u Dalmaciji, a Prelog u Slavoniji…

Svojedobno ste uzdizali pjevačicu Nives Celzijus, a kritizirali Severinu...!?

- Hvala Bogu to je još jedna od predrasuda koju ste točno naveli. Jer Nives uopće nisam uzdizao – nego sam samo jednom u životu (u srpnju 2008.!) sudjelovao u predstavljanju njezine knjige Gola istina – a Severinu sam doista kritizirao, jer se javno mnogo puta očitovala kao katolkinja, a svojim je životom i pjesmama svjedočila sasvim suprotno.

Kako to da ima malo duhovnih pjesama, pa općenito i sadržaja u medijima, od novina do televizije, o našim duhovnim vrijednostima? Obično, kad se, poglavito u zadnje vrijeme piše o Crkvi u Hrvata, iznose se samo ružne teme?

- To pokazuje da urednici ili vlasnici medija u Hrvatskoj ne žele te sadržaje u svojim medijima, premda znaju da je golema većina naroda sklona upravo takvim prilozima. Upravljači medija, dakle, ili narod ignoriraju ili ga žele duhovno i mentalno preoblikovati u skladu sa svojim "vrijednostima". Tome naravno služe i ružne teme o Crkvi.

Zbog čega se sve više zaboravlja Domovinski rat, pa i krunica koja je bila jedan od simbola hrvatskih branitelja i stradalnika?

- Djelomice je to jasno iz ovoga što sam malo prije rekao. Iskustvo potvrđuje da tzv. lijevo-liberalnim medijima, tj. svima globalističke orijentacije, nema 'strašnije' teme od čistog spoja bogoljublja i domoljublja – što se zapravo očitovalo u cijelom Stepinčevu životu, uključujući njegovo čovjekoljublje. A taj 'spoj' Neba i Domovine, simboliziran u liku branitelja s krunicom oko vrata, očitovao se upravo u našem pravednom obrambenom ratu, pri čemu je – u bezizlaznom stanju pred navalom oružjem moćnog neprijatelja s potporom "međunarodne zajednice! – do izražaja došla vjera "marijanski orijentirane duše Hrvatskoga naroda", podpuno oslonjena na Boga i zagovor Majke Božje. Zato i jesmo pobijedili. Ali današnja medijska ignorancija toga čuda pokazuje da smo poremetili 'A-plan' "međunarodne zajednice", koja je poslije aktivirala 'B-plan' i priznala hrvatsku pobjedu. Ipak, trajna netrpeljivost i zloba raznih 'sotonerijskih' organizacija prema nama je očita na svim područjima života – od proglašavanja "smećem" našega kreditnog rejtinga (što podsjeća na Marks-Engelsovu etiketu Hrvata kao "smeća"!), preko političkih pritisaka i ucjena, do svakodnevnog blaćenja i naroda i države raznim pogrdnim izrazima. Međutim, to nas ne smije zbunjivati, jer kršćani znaju da đavao napada samo one koji nisu njegovi i koji žele biti Božji. Apostol Pavao zato u Drugoj poslanici Timoteju jasno upozorava: "Svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni" (3,12). A Isus nas je već prije toga ohrabrio 'blaženim' upozorenjem: "Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!" (Matej 5,10-12). Ako tako budemo gledali na naše vrjednote i na napade na njih tada veličinu žrtve naših branitelja – kao i kršćanskih mučenika! – nikada nitko neće uspjeti izbrisati iz hrvatske kolektivne memorije te će uvijek biti onih koji će moliti Krunicu i misliti na branitelje naše slobode kojima je krunica u ratu bila najjače 'oružje'!

A što Vi mislite o pozdravu "Za dom spremni", pa i o Thompsonovim pjesmama?

- Pa mislim isto što misle svi zdravi i normalni pripadnici svih naroda na svijetu, koji su spremni braniti svoj 'Dom', dakle svoj život, svoju obitelj te svoj narod i domovinu. A to je definirano već u svojevrstnom geslu moćnog Rimskoga carstva (zapisanu kod pjesnika Horacija), koje na latinskom glasi: "Dulce et decorum est pro patria mori" (tj. Slatko je i dolično umrijeti za domovinu). Jasno, globalistima svih boja to smeta, jer takve čvrsto ukorijenjene narode teško mogu pokoriti. A budući da su upravo tim duhom prožete pjesme Marka Perkovića Thompsona, on je zbog toga žestoko na udaru i medija i raznih podružnica 'globalističke sotonerije'. Njegove pjesme su u moderno glazbeno ruho sjajno 'upakirane' vrjednote i krjeposti koje su hrvatski narod očuvale tijekom krvave prošlosti. Zato sam Thompsonovu liriku definirao kao 'MPT-ov BOD' (Bog, Obitelj, Domovina). U "Hrvatskom slovu" je već ujesen 2002. objavljena moja analiza pozadine napada na njega pod naslovom "Korijeni thompsonofobije", a taj prilog objavio sam i na blogu odmah 2007. (dostupan je na internetu). Štoviše, namjeravao sam, ali nažalost nisam stigao, napisati i studiju sa šifriranim naslovom 'TPM MPT' – što znači Teologija pjesničke matrice Marka Perkovića Thompsona.

Pratite li politiku, osobito sjednice hrvatskog Sabora?

- Oprostite za grubu iskrenost, ali nisam ni glup ni politički nepismen da dragocjeno vrijeme trošim uludo! Ipak znadem što se događa, jer očima preletim naslove u novinama, ali televiziju ne gledam već 38 (slovima: trideset i osam!) godina. Međutim, jadni naš naivni i politički neupućen narod doslovce je opsjednut demonom politike, a pojma nema niti što je ona niti kako funkcionira – premda je to lijepo i jasno objelodanio 'dubinski' upućen insajder Vladimir Šeks, rekavši u jednoj tv-emisiji da "Hrvatski sabor ne odlučuje ni o čemu važnom, jer se odluke donose na drugom mjestu, u gremijima…"! Dakle, zainteresirano pratiti politiku isto je što i živcirati se gledajući namještenu utakmicu. Nažalost, o tome pojma nemaju ni svećenici, ni većina hrvatskih intelektualaca, a čak i biskupi sudjeluju u obmani naroda ponavljajući floskulu da je "politika skrb za opće dobro" (kao da još uvijek živimo u vrijeme stare Grčke, a ne u 21. stoljeću kad je sve pod kontrolom centara moći i Kapitala, za koje Biblija kaže da su "upravljači ovoga mračnog svijeta")! Zato ja već barem deset godina javno pozivam na bojkot izborne farse i lakrdije, jer ne želim sudjelovati u laži i prijevari. Sapienti sat.

Što mislite o polemikama oko Jasenovca, a što u svezi Bleiburga? A kako gledate na "derneke" u Kumrovcu?

- Nažalost, zvučat će nekima ružno što ću reći, ali na sva tri spomenuta mjesta događaju se "derneci"! Jasno, s različitim porukama i različitim 'liturgijama'. Riječ je o bolnim i teškim temama iz naše bolne i teške prošlosti, gdje se u javnoj areni još uvijek vodi borba između istine i laži, između znanosti i mitologije, između 'cromoljublja' i antihrvatske histerije… A to bi konačno trebalo staviti u arhive i muzeje odnosno u "povijest", ali spomenuti "upravljači ovoga mračnog svijeta" dobro znaju koliko je hrvatski narod i osjetljiv na te teme, i ranjen događajima i lažima… pa zato i u medijima i u politici namjerno stalno podpaljuju vatru borbe između "ustaša i partizana". Ali, teološki gledano, i tu treba prepoznati "mysterium iniquitatis" (otajstvo zla) s kojim se svaki ljubitelj Istine, Dobrote i Ljepote mora hrvati do konca života, i što će, kako nas Biblija poučava, trajati do konca svijeta.

Koliko ste dosad objavili knjiga, pišete li nešto novo?

- Dosad mi je izišlo osam samostalnih knjiga, a urednik sam i suautor knjige "MI 25 godina za Boga i Hrvatsku dragu" (2001.) te monografije "Vojni ordinarijat u RH" (2007.), kao i (zajedno s još devetero novelista) dviju knjiga priča "Otočki dekameron" (2016. i 2017.). No, možda je najbolje da navedem sve ostale naslove, jer većini su nepoznati. Prva samostalna knjiga mi je "Pogled sa Sljemena" (2005.), a ostale su "Hrvanje sa svijetom" (2007. i 2008.), "Moji topnički dnevnici" (2009.), "Raspuća blogovske neo/zbiljnosti" (2010.), "Vikar crkve Naše Gospe" (2013.), "Uoči progona" (2017.), "Tko ne čita – umire glup!" (2018.), i "Doncameron" (2019. – mojih deset priča iz Otočkog dekamerona). U pripremi mi je deveta knjiga, koja će biti iznenađenje – jer je to moje prvo glazbeno tiskano djelo.

Nego, branili ste i Ćiru Blaževića, "trenera svih trenera", kad se nedavno "spetljao" s Miloradom Pupovcem... Zašto?

- Pa zato što Ćiru napadaju i pljuju kao lakrdijaša oni kojima njegovo lakrdijašenje prije nije smetalo nego su mu čak pljeskali kao velikom domoljubu! A to je još jedan znak masovne hrvatske površnosti koja kod ljudi cijeni samo ono što joj donosi ugodu i osjećaj "ponosa i slave", poglavito u sportu, i koja ne zna kako je sva politika zapravo najobičnija zabava za narod koji je obmanut navodnim tuđim zauzimanjem za njegovo dobro! A obmana je uvećana uvjerenjem da sam narod o tome odlučuje. Nevjerojatno je kako narod ne shvaća (a to mu ne posvješćuju ni duhovni auktoriteti!) da "upravljači ovoga mračnog svijeta" – koje znanstvenik Jean Ziegler naziva "novim gospodarima svijeta" – nisu toliko ludi da NARODU prepuste odluku o nečemu što je NJIMA važno! Zato bi se ista graja digla npr. i na Dalića, da nekome od "nepoćudnih" dade potporu.

Dobro. S ovim se možemo i ne trebamo složiti, ali, uskoro ćemo opet na izbore. Tko će Vam biti draži: K.G.K. ili Škoro, Milanović, Kolakušić...?

- Nakon svega što sam već rekao dodat ću, slikovito, da prema figurama na šahovskoj ploči ili fikusima u uredima "visokih predstavnika" u malim narodima nemam nikakav osjećaj, kakav imam prema bilo kojem čovjeku. Ali da moj odgovor bude potpuniji i jači, bit će najbolje da ponovim ocjene koje sam dao o tzv. predsjedničkim kandidatima prije pet godina. Objavio ih je Hrvatski tjednik (18.12.2014.) pod naslovom: Svi su oni velika ništica. Evo što sam tada rekao, a Vi i čitatelji – po onome što su od tada do danas ta "4 asa" učinila – prosudite u čemu sam pogriješio.

IVAN VILIBOR SINČIĆ (0 (ništica)): Kao što mu ime govori - on je 'mali sin' nekoga 'velikoga tate' ili globalnoga tata, ubačen u kampanju da kao 'polukandidat' unese malo živosti i mladenačkoga šarma u strogi i uštogljeni političko-medijski show.

MILAN KUJUNDŽIĆ (0 (nula)): Ako nije tajni igrač nekog velikog lobija, onda je totalna hrvatska naivčina s naglašenim neartikuliranim entuzijazmom, iz prvoga razreda 'političke hlebinske škole', koji želi biti Al Capone kako bi uništio mafiju.

IVO JOSIPOVIĆ (0 (zero)): Prvi crveni pijanist Kukuriku orkestra sa zmijom za hrvatskim klavirom, koji već pet godina Hrvatima uporno pokazuje kako, pod palicom globalnoga dirigenta, uspješno izvodi magijski obred 'Sympathy for the Devil'.

KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ (0): Prividno šarmantna igračica globalnoga vojnog lobija poslana u Hrvatsku da na domoljubnim 'guslama' u narodu probudi lažnu nadu u pobjedu 'naših' i ojača (nepri)rodnu feminističku frontu (na koju je 'pala' i HBK).

Ne čini li Vam se da su Hrvati previše jalni i zlobni ili, kako bi netko rekao, "malo nas je al smo govna"...?

- Ništa mi se ne čini, nego sam siguran da takvu paušalnu i preopćenitu ocjenu o bilo kojem narodu na svijetu, a poglavito o vlastitom narodu, može dati samo onaj tko je teško bolestan od sado-mazohističkog sindroma pa bi hitno trebao na terapiju kod nekog vrsnog psihijatra. Jer ni jednom narodu na svijetu ne može se zalijepiti 'precizna' etiketa, jer u svim narodima svijeta ima i svetaca i zločinaca, a jal i zloba nisu nikakav hrvatski "endem", nego su nam poznati već Adamovih sinova! Nažalost, razne ružne etikete – koje nastaju i u neprijateljskim kuhinjama – naš površni mentalitet olako prihvaća, jer one u njemu brzo izazovu osjećaj nemoći pa zaključi da se ni za što ne trebamo truditi, jer ako tzv. veliki reknu da smo mi Hrvati "izgubljen slučaj" onda je to valjda istina. Tako se prepustiti apatiji mnogo je lakše nego "zasukati rukave", izložiti se riziku i prihvatiti žrtvu!

Zatim, zanima me je li itko od takvih mrzitelja svoga roda i naroda čuo za ono što akademik Pečarić ponavlja na predstavljanjima svojih knjiga: "Tako je Papa Ivan Pavao II. za nas Hrvate govorio da smo NAROD NADE, a bivši francuski vojni biskup Michel Dubost na Međunarodnom vojnom hodočašću u Lurdu je rekao da se divi Hrvatima, jer mi imamo nešto što sve više nestaje, imamo vrijednosti koje se u Europi gube, a bez kojih ona ne može živjeti. (Hrvatsko slovo, 3. siječnja 2003.). Slično je doživio don Anđelko Kaćunko u Lurdu na vojnom hodočašću sredinom svibnja 2005. Kardinal i nadbiskup Kölna, Joachim Meisner je tvrdio: 'Hrvati su sol u njemačkoj katoličkoj juhi'." Problem je što se naš mentalitet brzo uzoholi nad uspjehom i tuđim pohvalama te još brže 'potone' u beznađe radi neuspjeha i tuđih kritika, a treba nam samo zdrava uravnoteženost. Potrebno nam je upravo ono što je veliki prijatelj hrvatskoga naroda – kojega većina Hrvata voli i "diže u zvijezde" – Sv. Ivan Pavao Dragi (tako ga ja zovem, ne Drugi!) baš nama i to na našem jeziku rekao u Solinu 4. listopada 1998.: "Ne vjerujte onima koji vam obećavaju lagana rješenja. Bez žrtve se ne može sagraditi ništa veliko!"

Što znače 10 Božjih zapovijedi, kad ih malo tko ili gotovo nitko ne poštuje?

- Te Božje zapovijedi su zapravo naravni moralni zakon, koji je Stvoritelj utkao u čovjekov genetski kod, ali ih je Izraelu, svojemu Izabranom narodu preko Mojsija dao kao znak Saveza, kao "ustav" i sustav na religijskoj razini, koji ostaje do konca svijeta svima narodima i pojedincima kao Božji putokaz, vječni znamen i temeljni kamen, bez obzira na to koliko ljudi (na svoju štetu!) ne živi po tim Zapovijedima.

Po crnoj demografskoj slici onda izgleda da su Hrvati masovno odbacili Božje zapovijedi?

- Dobro ste rekli, jer to je doslovce biblijska "dijagnoza". Mnogo je primjera za to u Sv. pismu. Tako npr. prorok Jeremija (2,11-13) posvješćuje Izraelcima da su upravo zbog odpadništva od Boga upali u nevolje: "Je li koji narod mijenjao bogove -oni čak i nisu bogovi!A narod moj Slavu svoju zamijeniza one što ne pomažu!Zapanjite se nad tim, nebesa,zgranite se i zaprepastite, riječ je Gospodinova.Jer dva zla narod moj učini:ostavi mene,Izvor vode žive,te iskopa sebi kladence,kladence ispucanešto vode držati ne mogu." A malo dalje – u 19. redku – prorok utvrđuje zašto su Izraelci postali robovi i zašto je njihova zemlja u pustoš pretvorena: "Opačina te tvoja kažnjava, otpadništvo te tvoje osuđuje. Shvati i vidi kako je teško i gorko što ostavi Gospoda, Boga svojega, što više nema straha mog u tebi - riječ je Gospoda Boga nad Vojskama." To doista treba uzeti doslovce, jer Božja je riječ jasna. Uzalud se Hrvatima pozivati na kršćanstvo "od stoljeća sedmog", kad 'Crotitanik' ubrzano tone. Narod je na rubu provalije skorog izumiranja i situacija je toliko dramatična da je neshvatljivo što svi nacionalni "alarmi" nisu uključeni! A upravo je suprotno – i mediji, i politika, i ukupna javnost, pa čak i Crkva sa svim odgovornim auktoritetima gotovo uopće ne spominje taj najveći problem našega naroda. Nažalost, i politika i narod, jednako kao i demografi grdno se varaju misleći da neke ekonomske mjere nešto mogu promijeniti. Zato sam na tribini u Otočcu demografu Štercu rekao da "demografija" nije ni politički ni ekonomski problem, nego – duhovni! Svi su se začudili toj tvrdnji, ali ona je očita iz iskustva da djecu ne rađaju BOGATI, nego oni koji se oslanjaju na BOGA! Već je početkom 20. st. nastala izreka da je "kapitalizam najbolja kontracepcija". U ovoj dramatičnoj situaciji zastrašujuće je i zapanjujuće na što sve Hrvati&hrvatići (čak i misleći ljudi, uključujući i crkvenjake) troše dragocjenu nacionalnu energiju! Kao da nitko ne zna kako "upravljači ovoga mračnog svijeta" žele upravo ovakvo stanje - jer što se prije smanji broj Hrvata to lakše će se na području Lijepe Naše naseliti imigranti. Jasno, nekima je sva "domoljubna galama" protiv 'političkih vjetrenjača' samo loša maska za demografsko-'domografske' propuste koje su u svojemu životu napravili (a to je svima teško priznati)! Zato, premda Crotitanik nezaustavljivo tone, razni medijski pa i teološki (b)analitičari raspredaju, slikovito rečeno, ili o snazi brodskih motora, ili o karakteristikama mora po kojem plovimo, ili o karakternim osobinama svirača brodskog orkestra... a političari su kao šef palube koji moli kapetana da se zamijeni poklopac školjke u jednom WCu... Eto, to je vjerna slika, premda malo karikirani mozaik, duhovnog stanja u Hrvatskoj, za koje neki rado optužuju razne "vanjske neprijatelje". Ali to je velika obmana i bijeg od istine, jer nitko ne želi priznati da Hrvatskoj prijeti opasnost "iznutra", tj. od samoga Hrvatskoga naroda, koji ubrzano izumire jer ne rađa djecu, ali ne zbog siromaštva, nego zato što se više ne klanja Bogu, već je za kumira-idola-božanstvo prihvatio svjetovno-materijalistički PTSP (= Progres-Tehnologija-Standard-Prosperitet). Zato bi se naša Crkva prva trebala trgnuti iz uspavanosti ter, poput proroka Jone u Ninivi, narod jasno i jednostavno svakodnevno pozivati na život po formuli MOLI-RADI-RODI, jer se samo žrtvom može priskrbiti evanđeoski BON (Bog-Obitelj-Narod) odnosno sebi i svojoj djeci osigurati budućnost. Ako se to ne dogodi, već u bliskoj budućnosti stići će je optužba za grijeh propusta šutnjom, a netko će joj i 'zalijepiti etiketu', u krležijanskom duhu, da je 'Hrkao Blaženo Kler' dok su tonuli brod i škver!

Nakon takve otvorenosti, dragi don Kaćunko, jeste li Vi "Za dom spremni" ili...?

- Poslije svega o čemu smo razgovarali, poštovani Pavkoviću, neka umjesto izravna odgovora na to pitanje bude i moja svakodnevna jutarnja molitva:

Gospodine, svemogući Bože, tvojom dobrotom započinjem ovaj radni dan. Spasi me i vodi svojom snagom i ne daj da danas grijeha počinim, već da moje misli, riječi i djela budu posve u skladu s tvojom voljom te tvoju pravednost i ljubav odrazuju. Ne dopusti da nekom glupošću poremetim tvoj plan sa mnom. Ako treba daj mi trpjeti za Crkvu, ali ne daj mi teret koji ne mogu nositi. Neka cijeli moj život bude tebi na čast i hvalu, na korist cijeloj Crkvi i za dobro našega naroda. Daj da ti u poniznosti ustrajno služim i da te životom svojim proslavim. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

 

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ