Zbog etničke, povijesne i vlasničke strukture Neuma, hercegbosanski Hrvati bi se trebali usprotiviti i mozebitnu sporazumu Sarajeva i Zagreba preko njihovih leđa. U protivnom, mogli bi se dovesti u poziciju da Sarajevo ili mozda netko drugi preko njih ucjenjuje Republiku Hrvatsku, što nije, niti moze biti interes Hrvata ni s jedne strane drzavne granice.

Najnoviji događaji oko izgradnje Pelješkoga mosta te pitanje razgraničenja s Bosnom i Hercegovinom, kao što je i nedavno ponovno otvoreno pitanje spora sa Slovenijom oko povrata duga Ljubljanske banke hrvatskim štedišama te kampanja koja se cijelo proljeće, preko Ine, vodila protiv Madzarske otvara ozbiljno pitanje vjerodostojnosti sadašnje hrvatske vlade i njezine vanjske politike, koja je, htjeli to ili ne priznati, dovela u pitanje već gotov ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Premda su danas Hrvati, a i mnogi drugi nezadovoljni Europskom unijom, u sadašnjem odnosu snaga alternativa im je skupni ulazak s drugim balkanskim zemljama, kako je to već ranije programatski najavio Dejan Jović, glavni analitičar predsjednika RH. Preduvjet zato je očito dovođenje u pitanje sadašnjih drzavnih granica, koje bi trebao razriješiti već najavljeni plan bivšega britanskog diplomata Ivora Robertsa na novom Berlinskom kongresu.

Nova se pak vlada u svom ideološkom obračunu ustremila na sve što je postignuto tijekom različitih HDZ-ovih vlada, uključivši u svoje juriše i strateške projekte od nacionalnoga značenje, koji nisu, niti mogu biti projekt samo jedne stranke, što bi mnoge moglo navesti na zaključak kako se ne radi samo tek o neiskustvu mlade vladajuće postave, nego i o nepoznavanju vitalnih nacionalnih interesa o kojima ovisi i sam opstanak hrvatske drzave. Koliko se radi o određenoj međunarodnoj kampanji, u koju su očito posredno uključeni i neki ministri, moglo se naslutiti već ranije iz nekih medija, relativno bliskih sadašnjoj vlasti.

Još u jeku obiljezavanja obljetnice masovnih smaknuća u Srebrenici, sa stranica jednoga hrvatskog lista relativizirani su masovni srpski pokolji u Srebrenici usporedbom navodno istoga odnosa Hrvata prema Muslimanima u srednjoj Bosni i Stoci, a nakon toga inscenirana je projekcija filma Brozove unuke o navodno sličnu stradavanju Muslimana u Ljubuškom. Ozloglašavanje ovih dvaju juznohercegovačkih gradova trebalo je posluziti u nametanju krivnje hercegovačkim Hrvatima uoči već najavljenih ustavnih promjena u BiH, kako bi se i dalje onemogućio jednakopravan status Hrvatima s druga dva naroda u BiH. Područje pak između Stoca i Ljubuškoga je prostor kojim se proteze prolaz prema Neumu, kojeg muslimanske vlasti zele zadrzati pod svojim nadzorom. Uostalom, zbog toga su i povele 1993. rat protiv Hrvata, koje su iz doline Neretve trebale protjerati kako bi izišle na more. Da bi to i ostvarili u lipnju 1993. je Armija BiH zauzela Travnik, te otpočela borbe za Kakanj, Fojnicu, Vitez, Konjic, Ramu i Mostar. Muslimani su u srpnju zauzeli Fojnicu i Bugojno, a britanski ministar vanjskih poslova Duaglas Hurd, zbog toga je, kojeg li apsurda, predlagao uvođenje sankcija Hrvatskoj. U rujnu iste godine Alija Izetbegović potpisuje sporazum s predsjednikom parlamenta bosanskih Srba Momčilom Krajišnikom, po kojem, nakon teritorijalnoga razgraničenja, bosanski Srbi mogu referendumom odlučiti o izlasku iz BiH. U tom slučaju, po dogovoru s Krajišnikom, muslimanska jedinica je trebala zadrzati prava međunarodnoga subjekta, a već na pregovorima, par dana kasnije, koje je organizirao David Owen, na nosaču zrakoplova Invencible, Alija Izetbegović je za muslimansku jedinicu zatrazio izlaz na more u području Neuma. Izetbegović se naravno sa Srbima htio sporazumjeti na račun Hrvata, a kako iz ekstremnijih sarajevskih krugova i danas stizu poruke da Hrvati u Federaciji nemaju pravo traziti podjelu vlasti s Muslimanima, jedini način da osiguraju svoj opstanak u toj drzavi jest teritorijalna autonomija Muslimana na njihovu, a Hrvata na svom području. Ona bi onda omogućila mulimanskim političarima da na području svoje jedinice samostalno i kad već hoće bez ikoga vladaju.

Upravo zato, ali i zbog etničke, povijesne i vlasničke strukture Neuma, hercegbosanski Hrvati bi se trebali usprotiviti i mozebitnom sporazumu Sarajeva i Zagreba preko njihovih leđa. U protivnom, mogli bi se dovesti u poziciju da Sarajevo ili mozda netko drugi preko njih ucjenjuje Republiku Hrvatsku, što nije, niti moze biti interes Hrvata ni s jedne strane drzavne granice. Koliko je nezavidan polozaj Hrvata u BiH sad je već jasno Sjedinjenim Drzavama i Europskoj uniji. Premda se još uvijek protive osnivanju hrvatskoga entiteta, ipak ustraju na tom da bi se „Hrvati trebali osjećati komotnije ziveći u FBiH“. Što to pak znači  pokazat će direktive prije pregovora, ali i sami pregovori, nu da su u to uključena i razgraničenja s Republikom Hrvatskom, očito više nema dvojbe.

Propagandna kampanja s drzavne televizije, koja ovih dana gromoglasno kriči, kako će eto sad Hrvatski sabor morati ratificirati sporazum što ga je utemeljitelj HDZ-a Franjo Tuđman potpisao s Alijom Izetbegovićem na štetu hrvatskoga teritorija, prvenstveno je ideološki obojena pa ne moze koristiti ni Republici Hrvatskoj, a još manje Hrvatima u BiH. Nu radi pojašnjena sporazuma Tuđman Izetbegović, bez obzira što on iz današnje perspektive izgleda štetan za Hrvatsku, ipak treba podsjetiti kako je taj sporazum, potpisan 30. srpnja 1999. kad se radilo na provedbi ugovora o Uspostavi posebnih odnosa Republike Hrvatske i Federacije BiH, koji su u nešto blazem obliku iz konfederalnih odnosa Washingtonskoga sporazuma bili ugrađeni u Daytonski sporazum, kao sigurnosni mehanizam u zaštiti interesa hrvatskoga naroda u BiH.

Po tom Ugovoru Republika Hrvatska i Federacija BiH uspostavile su posebne odnose, čiji je cilj postupna izgradnja sve razvijenijih institucionalnih i drugih oblika međusobne suradnje u ovisnosti od općih političkih i gospodarskih uvjeta te poštivanje posebnih interesa, među kojima su gospodarska suradnja i trgovina, poticanje zajedničkih ulaganja, osobito u područjima prometne infrastrukture, komunikacija i telekomunikacija, izgradnje i suradnje u korištenju industrijskih, energetskih, poljoprivrednih i drugih potencijala i kapaciteta. S druge pak strane posebni odnosi su predviđali uspostavu zajedničkih tijela kao što je Zajedničko vijeće za suradnju Republike Hrvatske i Federacije BiH. Vijeće je pripremalo i usvajalo prijedloge i preporuke za nadlezne izvršne i zakonodavne, te znanstvene, kulturne i druge institucije Republike Hrvatske i Federacije BiH, a trebalo je biti sastavljeno od predsjednik Republike Hrvatske te predsjednika i potpredsjednik Federacije BiH. Nu pitanje posebnih odnosa suspendirali su svojedobno Račanova Vlada i tadašnji predsjednik Stjepan Mesić.

Sadašnja ratifikacija sporazuma o razgraničenju je potpuno besmislena bez ratifikacije Ugovora o posebnim odnosima. Osim toga, protiv sporazuma o razgraničenju bili su predstavnici Republike Srpske pa je on neprovediv na cjelokupnu graničnom prostoru između Hrvatske i BiH. S druge pak strane, onemogućavanjem zaštite Hrvata u BiH već odavno je, upravo tim činom, prestao vaziti spomenuti sporazum o razgraničenju u području Neuma, a Veliki i Mali škoj koji ionako nikad nisu bili izvan sastava Hrvatske nemaju potrebu mijenjati svoje vlasnike, jednako kao što ih ne bi mijenjali ni da je zazivio Ugovor o posebnim odnosima Hrvatske i Federacije, koje su u njem po svojoj strukturi činile teritorijalnu i institucionalnu drzavnu cjelinu. Kako se povjerenik za proširenje EU Štefan Fuele, pozivom na sastanak ministrima vanjskih poslova BiH i Hrvatske 19. rujna u Bruxellesu s resornim predstavnicima Europske komisije o rješavanju otvorenih pitanja između BiH i Hrvatske, upleo u ta pitanja, teško je očekivati da će sadašnja vladajuća postava u Hrvatskoj, bez konsenzusa svih stranaka, štititi nacionalne interese. Zato će, nazalost sav teret te zaštite opet pasti na Hrvate u BiH, čiji bi politički predstavnici trebali onda doista inzistirati na uspostavi vlastitoga entiteta ili bar teritorijalne jedinice, kojom bi na razini vlasti mogli u zaštiti svojih prava imati iste mehanizme kao Srbi i Muslimani. Jedino u tom slučaju Neum ne bi mogao doći pod nadzor muslimanskih vlasti.

Bude li pak Republika Hrvatska pristala na izgradnju prometnoga koridora preko Neuma, napravit će nepovratnu štetu i Hrvatima u BiH, ali ponajprije Dubrovačko-neretvanskoj zupaniji, koju su odlukom o prekidu izgradnje Pelješkoga mosta već sad kaznili izoliravši ih prometno i fizički od drugih dijelova Republike Hrvatske. Problem hrvatske politike često je neznanje i nesnalazenje u međunarodnim odnosima, a kao zivopisnu sliku takvoga odnosa mozda najbolje pokazuje ministar pomorstva prometa i infrastrukture Siniša Hajdaš Dončić, koji se samozadovoljno smješkao opaskama muslimanskoga ministra Damira Hadzića o tome kako se nada da je vlada Zorana Milanovića dovoljno pametna, da ne će i treći put postavljati kamen temeljac za Pelješki most bez BiH, što je valjda u bosanskoj komunikaciji trebalo značiti da su ranije Hrvatske vlade bile lude te da je pitanje izgradnje Pelješkoga mosta u rukama BiH, koja ucjenjuje Hrvatsku. Nemam namjeru vrijeđati ministra, nu u tom trenutku mi se učinilo kao da je postao Joza Kajveliju, lik koji je se sa stranica jednoga Vuletićeva romana ušetao u Hrvatsku vladu, kako bi objavio da nam Bosanci ne daju graditi most, jer oni tako veliju.

Budemo li usklađivali vlastite nacionalne interese s potrebama i ne baš prijateljskim interesima susjednih drzava, onda bi oni, koji tako budu radili, Republiku Hrvatsku doista mogli pretvoriti u pokrajinske dijelove susjednih drzava. U tom smislu bi i ratifikacija sporazuma Tuđman Izetbegović o razgraničenju, dakle samo dijela širega Ugovora o posebnim odnosima između Republike Hrvatske i Federacije BiH bila znakovit početak političke nemoći, koji bi se lako mogao pretvoriti u komadanje hrvatskoga teritorija. Valja se ipak nadati kako će razum, politika, struka i nacionalni interesi prevladati i u pitanjima razgraničenja s jednim međunarodnim protektoratom kao što je BiH, odnosno u razvoju obostrano korisnih susjedskih odnosa, s posebnim naglaskom na zaštitu prava hrvatskoga naroda u toj zemlji, ma kakva i kolika ona kao BiH jednom bila.

Mate Kovačević