Na internet portalu HRsvijet.net objavljen je članak Bolje biti maestrov obožavatelj, nego sociologov mag. Članak je potpisao Vjekoslav Soldo. S obzirom da Google o Vjekoslavu Soldi ne nudi nikakve informacije te s obzirom na sadržaj i stil pisanja, vjerojatno je riječ o pseudonimu. Načelno smatram kako nema smisla javno polemizirati s avatarima i pseudonimima - dobronamjeran i častan čovjek u javnim polemikama trebao bi sudjelovati svojim imenom i prezimenom. Ipak, zbog odgovornosti prema sebi, javnim funkcijama koje obnašam i zajednici u kojoj živim i djelujem, odlučio sam reagirati i na ovaj tekst.

Blago i narodski rečeno, autor teksta brka šljive i rogače. Povezuje teme koje međusobno nisu u vezi, izmišlja i učitava značenja te vadi činjenice iz konteksta i tumači ih u skladu s vlastitim unaprijed zadanim ideološkim i interesnim okvirima. Ne drži se teme niti merituma rasprave, nego etiketira, kleveće i osuđuje osobu s kojom navodno polemizira. Jednom riječju, denuncira. Slično kao i Petar S. u prethodnim tekstovima na ovu temu. Budući je riječ o pseudonimima, moguće je da su Petar S. i Vjekoslav S(oldo) zapravo jedna osoba. Kako god, očito je da su sva tri teksta zgotovljena u istoj ideološkoj i interesnoj kuhinji. No, vratimo se denunciranju jer je taj pojam ključan za razumijevanje pozadinskih motiva i željenih učinaka njihovih tekstova.

>>Kolinda i Čović prepoznali što Večernjak, Matica hrvatska i Hrvatsko narodno kazalište nisu

Hrvatski jezični portal za denunciranje navodi slijedeće definicije: 1. baviti se doušništvom; potkazati/potkazivati; 2. pren. lažno optužiti/optuživati neku osobu ili grupu u javnosti ili putem anonimne ili potpisane prijave nadležnim vlastima; (o)klevetati.

U totalitarnim društvima i sustavima onaj koga se denuncira u najboljem slučaju završi na obavijesnom razgovoru, a u onim lošijim u zatvoru, logoru, kakvoj inkvizicijskoj spravi za mučenje ili ga naprosto „proguta mrak“. Budući živimo u kakvom takvom liberalno-demokratskom sustavu, denuncijator za sada ne može računati na takav ishod. Njegovi ciljevi u postojećim okolnostima su nešto niži i blaži, a metode prilagođene društvenoj stvarnosti i javnome mišljenju. Cilj više nije fizička likvidacija onoga koga se denuncira, barem se nadam, ali jeste javno zastrašivanje i discipliniranje te likvidacija iz javnoga prostora. Da bi se to postiglo, potrebno je dominantnu javnost u nekoj zajednici uvjeriti kako je denuncirani arhetipski neprijatelj glavnih interesa i vrijednosti dotične zajednice te dijelove te javnosti potaknuti na aktivno suprotstavljanje etiketiranom i potkazanom neprijatelju. I pri tom, naravno, sebe predstaviti kao velikog zagovornika i zaštitnika tih interesa i vrijednosti.

Ponekad je denuncijator motiviran isključivo vlastitom ideološkom zaslijepljenošću, u nekim slučajevima motiv mu je dokopati se imovine, funkcije ili barem simboličkog kapitala denuncirane osobe, ponekad su u pitanju kompleksi, glupost i neupućenost, a najčešće neka čudna kombinacija svega spomenutog.

Iz tekstova Petra S. i Vjekoslava S. očito je kako je jedan od ciljeva njihovog javnog istupanja i tajnog djelovanja moje uklanjanje iz javnoga prostora, kako bi taj isti javni prostor iz kojega djelujem bio „zauzet“, definiran i eksploatiran od strane Petrovih, Vjekoslavovih i don Draganovih istomišljenika, obožavatelja i poslušnika. U prvom redu, radi se o poziciji ravnatelja Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, ali i o ostalim funkcijama i javnim ulogama u kojima se pojavljujem.

Kako bi ostvarili taj cilj Petar i Vjekoslav moj cjelokupni javni i društveni angažman svode na činjenicu da sam rozenkrojcer, odnosno član Međunarodne škole Zlatnog ružina križa Lectorium Rosicrucianum. Nakon što su me reducirali na samo tu ulogu i taj kontekst, Petar je započeo a Vjekoslav nastavio potkazivati me kao arhetipskog neprijatelja, a sebe prikazivati kao velikog zaštitnika hrvatstva i Katoličke crkve. Da nije doušnički podlo i maliciozno, bilo bi smiješno i apsurdno.

Od navedenih ciljeva, društveno su mnogo važniji motivi i načini njihova denunciranja, odnosno zamišljena pozicija s koje javno nastupaju. Petar i Vjekoslav uzeli su sebi pravo ne samo baviti se mojom privatnošću i intimom, nego o tome i javno iskazivati vrijednosne sudove te me zbog mojih osobnih životnih odabira i uvjerenja vrlo negativno javno konotirati i targetirati za javni odstrjel. Samo zato što se ne uklapam u njihovu ideološki kontaminiranu sliku pravoga Hrvata i bogobojaznog vjernika koji razmišlja u okvirima koje su oni i njima slični postavili i ponaša se u skladu s pravilima koje su oni i njima slični propisali. Petre i Vjekoslave, jeste li se ikada zapitali tko vam je, kada i na kojoj osnovi dodijelio to pravo, tko vas je ovlastio da to radite?

Ipak, ono što je u cijeloj ovoj priči najskandaloznije i najopasnije je činjenica da su Petar i Vjekoslav procijenili kako će u zainteresiranim javnostima njihovo farizejsko denunciranje i perfidni pozivi na moj javni linč naići na odobravanje i podršku, te kako će u konačnici, ovim putem i načinom ostvariti svoj cilj. Iskreno i duboko se nadam kako su pogriješili u toj procjeni. Ne samo zbog sebe, već i zbog sviju nas koji namjeravamo ovdje nastaviti živjeti i javno djelovati kao slobodnomisleći i društveno odgovorni ljudi.

U tom kontekstu, još jednom ponavljam i pozivam na javno sučeljavanje i don Dragana i Petra i Vjekoslava i sve one koji ih podržavaju i dijele njihova stajališta, kao i one u čije ime i u čijem interesu javno istupaju. Kako bi to moguće javno sučeljavanje imalo smisla, smatram kako bi prije toga trebalo dogovoriti određena načela. Kao prvo, jasno definirati teme i kontekst rasprave. Drugo, koristiti snagu, moć i autoritet argumenata a ne argument snage, moći i autoriteta. I treće, dopustiti mogućnost da kod svakog sudionika rasprava može promijeniti neka njegova dotadašnja stajališta i uvjerenja o nekim pitanjima.

Tako bismo došli do četiri glavne teme moguće javne rasprave.

-Projekt opere Diva Grabovčeva – moja i uloga HNK Mostar u projektu; estetski, produkcijski, moralni, kulturni, nacionalni i politički aspekti projekta Diva; itd.

-Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru – uloga i učinci mene kao ravnatelja; repertoarska politika i estetika; odnos prema hrvatskoj kulturi i identitetu; pitanje umjetničke autonomije te odnosa umjetničke slobode i društvene odgovornosti; društvena, nacionalna i politička uloga i značaj HNK Mostar; itd.

-Hrvatsko pitanje u BiH – moji tekstovi i javni/medijski nastupi na navedenu temu; STATUS – magazin za političku kulturu i društvena pitanja; Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) Mostar; Glavno vijeće HNS BiH; itd.

-Međunarodna škola Zlatnog ružina križa Lectorium Rosicrucianum (LRC) – moje članstvo u LRC-u; porijeklo, svrha i ciljevi LRC-a; odnos LRC-a prema politici, naciji, Katoličkoj crkvi, masonima, državi, …; itd.

O svim navedenim temama spreman sam javno i argumentirano razgovarati s jednim ili više sugovornika. Otvoren sam i za interne razgovore u užim krugovima. Prihvaćam mogućnost da sam nešto krivo procijenio i umislio, da nemam dovoljno informacija ili da sam u zabludi po nekim pitanjima. Ali, ono što ne prihvaćam i na što nikada neću pristati je da me bilo tko zastrašuje i disciplinira, da određuje okvir u kojem smijem razmišljati i propisuje pravila kako se trebam ponašati. O svemu ostalom možemo i trebamo razgovarati.

 

Ivan Vukoja

Mostar, 26. veljače 2020. godine