Neumorni Rade Šerbedžija, dok se većina njegovih kolega odmara, zajedno sa svojom suprugom Lenkom Udovički, radi punom parom. I to nigdje drugdje nego na otoku Brijuni, gdje mogu samo takvi i slični kao što je on (svaka čast iznimkama). ON koji je na početku hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata navodno dezertirao, koji je snimao filmove i pjevao u Srbiji dok su drugi ginuli diljem Hrvatske.

Ove godine dobio je i Nagradu za životno djelo „Vladimir Nazor“. U jednom intervjuu, u Večernjem listu, 25. srpnja 2019., o tome kaže: „Ja se stidim što sam je morao prihvatiti“ te zatim dodaje: „Meni je pun kufer nagrada. Dobio sam ih sve, pa i Nazora davno za Melkiora u Kiklopu. Ali imate pravo, u nekom smislu to je satisfakcija za sve što se oko mene događalo a, zanimljivo, došlo je od Vlade koju potpisuje HDZ“!

Da, i mi smo se čudom čudili – zbog čega se Šerbedžiji dodjeljuje nagrada za životno djelo u Republici Hrvatskoj, a još više zbog čega mu i po kojem kriteriju to dodjeljuje Ministarstvo kulture RH, kad se tek iza Domovinskog rata „na sva zvona“ vratio u Hrvatsku?

To priznanje prije je trebalo dodijeliti onima koji su mu omogućili sve znane i ne znane privilegije, kao navodnom dezerteru, pa može se reći i kao navodnom mrzitelju svega što hrvatski diše.

Lepi Rade, kako ga od milja zovu, zatim je pričao kako je imao dvije predstave u Beogradu i da je tamo doživio senzacionalni uspjeh. Ljudi su umjesto „bravo“ vikali „hvala vam za ovo“.

-          „To je saznanje o hrabrosti, o suočavanju s istinom što je potrebno svim našim narodima da dođu do katarze i da prođu tu užasnu traumu kroz koju su naši narodi i naši životi prošli. To se mora proći i u teatru“ – kaže.

O kakvoj to katarzi govori ovaj glumac? I koji su to narodi koji se s njom moraju suočiti. Ako je mislio i misli na Hrvate onda ga moramo podsjetiti da smo mi prošli sve, od katarze do velikosrpske agresije, a je li to prošla Srbija u kojoj ga uvijek dočekuju s ovacijama?

Uostalom, je li se ikada zapitao: kako to da njega i takve u Beogradu dočekuju s oduševljenjem, za razliku od većine njegovih po svemu većih i značajnijih kolega koji su 1991. na svoj način branili i obranili hrvatsku državu?

Šerbedžija se osvrće i na Vladimira Nazora, pa ističe:  „Nazor je jedan od najvećih hrvatskih pjesnika i esteta. Ali Nazor je, s druge strane, i jedan nevjerojatno hrabar i uspravan čovjek. U sve ono vrijeme zanosa socijalizmom, komunizmom, partizanštinom, revolucijom podrazumijevalo se, uzimalo zdravo gotovo da je trebalo otići u šumu i boriti se protiv okupatora. Ali, kad se malo dublje razmisli o toj činjenici da jedan čovjek u svojim sedamdesetima odlazi u šumu, hladnoću i neizvjesnost, izazov, borbu za vlastiti život, e, to je nešto savršeno i božanstveno. Kao što je moj Arsen (koji je o njemu kao čovjeku imao vrlo loše mišljenje, op p.) znao reći: „E, moj kume, kad dođe stani-pani, onda treba pokazati tko si i što si“ – naglasio je Lepi Rade.

Dakle, ako smo dobro razumjeli onda je i ovaj „prošo voz glumac“ baš tad kad je bilo stani-pani itekako dobro pokazao tko je i što je.

Čudi nas da mu zbog toga usred Vrnjačke Banje u Srbiji već za života nisu podigli spomenik, jer takav se „savršeni i božanstveni“ umjetnik rađa jednom u stotinu godina.

Nazor je uistinu veliki pjesnik (opjevao je sve od Tita do Pavelića), a još je veća komunjara, koji je nakon II. svjetskog rata, kao predsjednik tadašnjeg Prezidija Sabora SRH, na ovaj ili onaj način slao nevine ljude na Gole otoke, Lepoglavu i drugdje.

Šteta što o tome nije napisao neku „božanstvenu“ pjesmu.

Osim toga, ako je Nazor mogao ići u borbu i neizvjesnost sa sedamdeset godina, kako to da Šerbedžija s mnoge manje to isto nije učio već je pobjegao zajedno sa svojom obitelj – kud koji, mili moji?

Nu, za svoju „bježaniju“, da ti pamet stane, dobio je i najveće hrvatsko državno priznanje, stan u Rijeci, školu, pa i dio otoka Brijuni, što je sramnije da sramnije ne može biti!

 

Mladen Pavković

Share
0