Nitko u medijima ne želi napisati i donekle precizirati što je stradalo i koji su to donjogradski stanovi najviše oštećeni u zagrebačkom zemljotresu u ožujku ove godine. Naime podaci upućuju da su uglavnom stradali oteti ili tzv. partizanski stanovi. Krug sudbine zatvorio se po naravnom zakonu: oteto, prokleto.

Najprije su „osloboditelji“ Zagreba u svibnju 1945. i prvih dana poraća krvavih opanaka i cokula uselili u velike i luksuzne stanove, a njihove vlasnike brutalno iselili sa skromnom osobnom prtljagom ili ispratili s nekoliko šamara. To je bila još i najpovoljnija varijanta za vlasnike atraktivnih i skupih nekretnina; mnogi su klasni neprijatelji i „ustaše“ završili pred streljačkim vodom i oslobodjeni od života i imovine ili godinama zaglavili u logoru i zatvoru uz gubitak posla i svih građanskih prava. Vlasnici su pred osloboditeljima spašavali živu glavu, neki su se dali u zbjeg prema austrijskog granici te završili s metkom u potiljku na slovenskim stratištima i Križnom putu. Komunistička je vlast takvu i mnoge druge otimačine, ustvari ratni plijen, formalno-pravno pokrila Zakonom o nacionalizaciji i onda prema potrebi sličnim zakonskim izvedenicama i podaktima koji su u potpisu završavali sa „smrt fašizmu, sloboda narodu“. Pljačkom stečena imovina postala je trajno vlasničko stanje sve vrijeme Jugoslavije. Vlasništvo se dokazivalo partizanskom spomenicom. statusom borca i učesnika rata, tj. Titinom slikom i šmajserom obješenima na zid. Dovoljno za sva komunistička vremena.

To je trajalo do početka 90-ih godina kad je otimačima dana mogućnost da otete stanove kao društvene stanove legaliziraju otkupom za sitniš od nekoliko tisuća njemačkih maraka i stanove su otimači (ili njihovi nasljednici) kupili za bagatelnu cijenu, tj. za niti pet posto tržišne vrijednosti. Naravno, sve to vrijeme otimači nisu održavali „svoje“ stanove niti u njih ulagali, samo su ih krpali. Jednako su se ponašali i nakon otkupa stanova i dalje nisu održavali zgrade i stanove koji su već bili navršili stotinu godina. A potres je najviše nanio štete takvim zgradama i stanovima građenima koncem 19. Stoljeća i početkom 20.-og.

Sada otimači žele da im Republika Hrvatska o svom trošku sanira štetu od potresa, tj. popravi stanove i uredi ono što se desetljećima, tj. od 1945. nije održavalo i popravljalo. Prisjetili su se „osloboditelji“ društvenog vlasništva te očekuju da država plati račun popravka. To bi otimačima bila prigoda da na račun države ne samo obnove već i dodatno urede potresom oštećene nekretnine i višestruko povećaju kapitalnu vrijednost. Zemljotres bi za antifu postao zlatotres. Međutim država nema neki svoj novac; posjeduje Zavod za izradu novčanica, ali to su samo papir i boja. Ono što se zove državni novac ustvari je državni proračun, novac svih građanina Republike Hrvatske, stoga je nejasno zašto bi svi građani Hrvatske bili voljni sanirati bilo čije privatne stanove, a naročito partizanski ratni plijen?

Ipak, rješenje je više nego jednostavno: neka oni što urliču i protestiraju protiv Vlade od iste zatraže raspisivanje referenduma, a referendum će pokazati želi li hrvatski narod da se njegovim novcem sanira potresom pogođeni stanovi u privatnom vlasništvu u Zagrebu. Ako je na djelu solidarnost ona mora biti verificirana referendumom. Zašto bi, na primjer, Dubrovčani platili sanaciju privatnog stana u Zagrebu, ili bi to učinili Splićani, Varaždinci, bilo tko? Načelo vlasništva je da se vlasnik o svome o svojoj imovini skrbi sam. Imanje je obaveza.

Neshvatljivo je da se neprestano iz vida gubi činjenica da još itekako postoje pravi vlasnici (i njihovi potomci) otetih stanova i da denacionalizacija nije izvršena, makar se vlast nakon demokratskih izbora zaklinjala da će to biti učinjeno odmah nakon pobjede na izborima. Oteta imovina nije ni približno vraćena; otimače nitko iz otetog nije potjerao („da izvršena pravda ne učini veću nepravdu“), a pogotovo je ostala oštećena židovska zajednica u Zagrebu. I zar uličnim bukačima nije jasno da postoji zakonom regulirana pričuva kao akumulacija sredstava namijenjena sanaciji zgrade? Neka dignu kredite i založe stan! Zar su „osloboditelji“ zaboravili da postoji nešto što se zove osiguravajuće društvo i polica osiguranja, pa ako su uredno plaćali premiju osiguranja u čemu je problem? Ali ne, cijelo je vrijeme na djelu pljačka imovine i selektivno trošenje državnog proračuna. Zato veliki plač za Jugoslavijom, samoupravnim socijalizmom, za komunističkom jednakošću jednakijih, za neradom i zabušavanjem – zato nostalgija za vremenima fušarenja i općenarodnog krduckanja.

Zemljotres u Zagrebu i poplava Gunje nisu ista stvar, zato Gunja ne smije biti presedan i model rješavanja elementarnih nepogoda. Gunja je izgrađena na području retencije rijeke Save i da se spasi katastrofalna poplava u Slavoniji, Posavlju i dalje prema Srbiji (Šabac), vjerovatno je miniran nasip i poplavljeno je selo koje nikad na tom mjestu nije smjelo biti izgrađeno.

Ali otimači pamte ono što im odgovara, lijepo im se vidi kada predsjednik Vlade i ministri na tuđoj nesreći sebi love političke poene pa paradiraju šupljim rečenicama, ali na koncu ipak podmire štetu.

Mila Marušić