Zvali je hibridnim, specijalnim ili nekim drugim ratom, ruska proljetna ofenziva na Balkan postala je sasvim javna stvar. Nakon što je prije tjedan dana u Moskvi pred visokim časnicima Stožerne akademije ruske vojske o ruskim ambicijama na Balkanu progovorio šef ruske diplomacije Sergej Lavrov, ovih je dana u studiju banjolučke televizije, u gostima kod Miroslava Lazanskog o njima još izravnije prozborio Oleg Ziza, visoki dužnosnik ruskih obavještajnih službi specijaliziran za Balkan, koji trenutačno djeluje iza prigodne forme Balkanskog instituta za politiku i ekonomiju u Moskvi.

Pažljiviji kroničari balkanskih špijunskih afera će ga se možda prisjetiti kao ruske veze generala Ratka Mladića u vrijeme njegova skrivanja pred Haaškim sudom.

Sasvim otvoreno Oleg Ziza poručuje da je Balkan vječni predmet želja ruske velikodržavne politike. Ma kakva Sirija, ne može to biti kompenzacija, tamo nisu braća. A nije ni gotovo. Crna Gora sa svojim toplim morem je uvijek bila onaj ultimativni predmet želja, dio povijesnog rusko-srpsko-crnogorskog bratstva, a sad je, eto, jednom prijevarom i izdajom povijesnog savezništva (po Olegu Zizi) pred vratima NATO-a. Americi ulazak Crne gore u NATO ne znači mnogo, no Rusiji znači kraj perspektive za izlazak na toplo more, sasvim je otvoren šef moskovskog Balkanskog instituta, kojeg Lazanski razdragano predstavlja kao dugogodišnjeg šefa KGB-a za Balkan.

Doduše, niti ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov nije bio nejasan kada je riječ o ruskim interesima na Balkanu, a niti blag kada je riječ o ulasku Crne Gore u NATO. Čak štoviše, moglo bi se protumačiti i kao prijetnja kad Lavrov pred akademcima Stožerne vojne akademije poručuje (izdajničkom op.a.) crnogorskom vodstvu „neka im Bog sudi“, izražavajući uvjerenje da će se i u Crnu Goru „vratiti vrijeme kada će Crna Gora opet oživjeti u crnogorskim srcima, a ne samo u našim“.

No tjednu između ova dva istupa – Lavrova i Zize - došlo je do novih promjena koje ne idu u prilog ruskoj politici na Balkanu i koje pokazuju slabljenje njezina utjecaja. Na parlamentarnim izborima u Bugarskoj je protivno ruskim očekivanjima i nastojanjima pobijedio Bojko Borisov, prozapadni političar desnog centra.

A američki senat je po ubrzanoj proceduri ratificirao ugovor Crne Gore s NATO-savezom, preostaje još tek potpis predsjednika Trumpa, u čiji promjenu politike prema Rusiji, Rusi sve manje vjeruju (kaže Ziza). Preko svojih medija na Balkanu (primjerice Sputnik Srbija), Rusija šalje poruku o mogućim događanjima naroda u Crnoj Gori.

Sve miriše na obračun za novu podjelu utjecaja na Balkanu, u koju Rusija ulazi sad već bez rukavica. Zapadni analitičari predviđaju da će u tom novom obračunu, oslanjajući se na saveznice Srbiju i Republiku Srpsku, Rusija nastojati proizvesti niz novih kriza na Balkanu, destabilizirati prostor, osobito: sjever Kosova Makedoniju, BiH i Crnu Goru. No ono što je upravo fascinantno u toj novoj ruskoj balkanskoj ofenzivi je totalna javna nezainteresiranost Hrvatske, totalna medijska blokada.

Kao da pokušaj destabilizacije i ucjene Hrvatske preko Agrokora nije dio te iste ofenzive. Kao da krizu Agrokora nije prvi najavio još 10. veljače ove godine ruski veleposlanik u Hrvatskoj u Anvar Azimov, u odori koja je tako jako podsjećala na vojnu, urešenoj svim državnim odlikovanjima. Poslije je dakako tumačeno kako je to stara službena odora ruske diplomacije, no poruka je primljena.

Kao da deklaracija o zajedničkom jeziku predstavljena ovih dana u Sarajevu nije unaprijed pripremljeni integralni dio tog hibridnog rata i te proljetne ruske ofenzive u kojoj ruski i srpski velikodržavni interese konvergiraju. Kao da ministar Lavrov u svom prošlotjednom programatskom predavanju pred visokim časnicima Stožerne akademije ruske vojske nije vrlo jasno naznačio kakvi su ruski interesi u Hrvatskoj. S Hrvatskom, kaže, želi održavati kontakte na visokoj i najvišoj razini, a imaju i dobrih ekonomskih projekata. Prevedeno: za razliku od odbjegle Crne Gore i državno nedefiniranih Makedonije i BiH, na Hrvatsku će kao članicu EK i NATO-a nastojati svoj utjecaj ostvariti neizravno preko financija, ekonomije, društvenog utjecaja, ucijeniti je ciljanim otvaranjem krize (kao u slučaju Agrokora).

Minimalni efekt koji se želi postići je blokiranje hrvatske uključenosti u rasplet u BiH. Uostalom, Lavrov je u svome programatskom govoru predstavio Rusiju kao zaštitnicu Srba i Hrvata u BiH, od pokušaja ugrožavanja njihovih prava prema Daytonskom sporazumu. Nisam primijetila da je ikoga u hrvatskom javnom i političkom prostoru zainteresiralo, a kamoli začudilo da se Rusija predstavlja kao zaštitnik interesa Hrvata u BiH.

Maksimalni bi učinak ruske politike na Balkanu bio povratak Hrvatske u region, nakon destabilizacije. Uostalom, u kontekstu Balkana Lavrov ne spominje Sloveniju (ona je već odavno pouzdani ruski saveznik u Europi na balkanizaciji Hrvatske), niti spominje Kosovo, čiju državnost Rusija ne priznaje. No ova velika ruska proljetna ofenziva na Balkan ima i svoju drugu stranu. Kad ministri vanjskih poslova svoja programatska predavanja drže pred vojnom elitom, a obavještajci javno govore o svojim namjerama, ljutnjama na protivnike pa i porazima, to se više može tumačiti kao znak slabosti i umjetnog bildanja samopouzdanja, nego kao znak snage.

Uostalom, prisjetimo se kako je započela ova posljednja epizoda sučeljavanja Rusije i Amerike, Istoka i Zapada na Balkanu. Bilo je to jesenas u vrijeme parlamentarnih izbora u Crnoj Gori. Pod patronatom ruskih obavještajnih službi, a u izvedbi srpskih ekstremista, planirana je likvidacija Mile Đukanovića, koja je trebala proizvesti izvanredno stanje i zaustaviti ratifikaciju pristupnog ugovora Crne Gore NATO-u u crnogorskom parlamentu. No netko je bio budniji (za pretpostaviti je - SAD), atentatori su uhićeni odmah nakon ulaska u Crnu Goru, a Rusija je uhvaćena u akciji.

Desetak dana kasnije Vladimir Putin smijenio je Leonida Rešetnjikova, dugogodišnjeg šefa RISI-ja, Ruskog instituta za strateška istraživanja, koji je često pokriće ruskih specijalnih operacija u drugim državama. Na njegovo mjesto je došao jedan od Putinovih najbližih suradnika, dugogodišnji šef ruske vanjske obavještajne službe Mihail Fradkov. Ima li se u vidu profil RISI-a (zapravo strateškog centra za vođenje ruskog hibridnog rata) i intenzitet ruskog djelovanja na Balkanu, jasno je koliko se Rusija trudi vratiti utjecaj na Balkanu i koliko je to namjeravala učiniti u vrijeme američkih izbora i uhodavanja nove administracije.

No i ovih dana im se usred velike ofenzive, ukazala nova slabost na vlastitom tlu - u vidu masovnih demonstracija protiv premijera Medvedeva. Uz to ruski hibridni rat na europskom tlu postao je javna stvar, čime su njegovi efekti bitno smanjeni. No bojim se da to nije slučaj u Hrvatskoj u kojoj se deklaracija o zajedničkom jeziku poima kao bezazlena kulturna inicijativa, kriza u Agrokoru kao nezgodno gospodarsko pitanje, u kojoj nikoga ne zanima što govori Lavrov visokim ruskim časnicima... Rusija je vjerojatno preslaba da ostvari svoje ciljeve na Balkanu, ali je dovoljno jaka da ucijeni i destabilizira Hrvatsku, držeći je podalje od raspleta u BiH.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Share
0