Velika žurba oko političkih savezništava i budućih državnih granica obilježila je kraj ove 2016. godine u našem najbližem susjedstvu – u BiH.

Priča prva: neprikosnoveni šef Republike Srpske Milorad Dodik upire sve svoje veze ne bi li ipak stigao u Washington, na jedan od balova povodom inauguracije novog američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Priča druga: bivši pripadnik srednjeg ešalona britanske diplomacije Timothy Less objavljuje u vanjskopolitičkom časopisu Foreign Affairs izazovnu analizu u kojoj pledira za promjenu granica na Balkanu.

Priča treća: u izvanrednom prednovogodišnjem izdanju Centralnog dnevnika sarajevske FACE-TV, domaćin Senad Hadžifejzović ugostio je novinara, političara i simboličnu žrtvu Srebrenice Emira Suljagića, da uputi otvoreni poziv na bošnjačko-srpsko savezništvo, kontra pokvarenog Zapada.

Dodiku nije toliko do plesa na kojem će navodno biti i Melania. Više mu je bilo stalo do pozivnice na onu pravu inauguracijsku svečanost izabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa. No kad je već njegovi američki lobisti nisu uspjeli isposlovati, i pozivnica na bal je dobro došla kao povod da uz nju pokuša ishoditi diplomatsku vizu. Da na bal otputuje kao državni dužnosnik. I tu je naišao ne samo na zatvorena vrata američkog veleposlanstva u Sarajevu, već ga je snašao i izravni telefonski poziv zamjenika pomoćnika američkog državnog tajnika Briana Hoyt Yeea, onog istog koji je nedavno bio na turneji Zagreb – Sarajevo i s čijim porukama o nužnosti reformi u državi, zahtjevom za veći angažman protiv radikalizacije i terorizma i osudu svake primisli secesionizma Republike Srpske nisu bile zadovoljne ni sarajevske ni banjolučke vlasti.

B. Hoyt Yee je, navodno, zatražio da se Dodik odrekne deklaracije koja ne isključuje raspisivanje referenduma o odcjepljenju Republike Srpske. Dodik navodno nije pristao. I ostao je bez diplomatske vize pa sad traži druge načine (običnu vizu) da ipak stigne na bal s Melanijom.

Milorad Dodik nije postigao maksimalističke ciljeve. Ali čak i bilo kakvo putovanje u blizinu Trumpove inauguracije bilo bi mu iskoristivo u propagandne svrhe u vrijeme kada prkosi aktualnoj američkoj politici i presudi Ustavnog suda BiH i priprema proslavu 25. obljetnice Republike Srpske, što je tek utiranje puta za odcjepljenje.

No tim su mu čvršće vrata zatvorena. Naime, ni B. Hoyt Yee nije od jučer i srpske propagandističke vještine mu nisu nepoznate. Taj "zamjenik pomoćnika državnog tajnika", kako ga često posprdno tituliraju Dodikovi mediji, u postjugoslavenskim mirovnim i političkim procesima je zapravo dulje nego Milorad Dodik, još od 1993. godine, kada je kao mladi asistent posebnog američkog izaslanika za BiH Charlesa Redmana vodio bilješke na svim ključnim razgovorima i pregovorima za zaustavljanje rata, na kojima se stvarala nova državna arhitektura Balkana i utirao put daytonskom miru pod američkim vodstvom, miru koji je podrazumijevao vojnu pobjedu nad srpskim vojskama u Hrvatskoj i BiH.
Od tada do danas B. Hoyt Yee je na najrazličitijim pozicijama u američkoj diplomaciji ili NATO-u bio vezan uz europski jugoistok, da bi zadnjih godina postao ključna osoba u State Departmentu za jugoistočnu i srednju Europu. Zašto podsjećam na to? Tek da se vidi da nije samo srpska politika ta koja ima kontinuitet.

No Dodikovi propagandistički kapaciteti nisu za podcjenjivanje. Uostalom, propaganda je tradicionalno najjači dio srpske vanjske politike. U nju se ulaže mnogo. I truda i novca. I rezultati ne izostaju. Bez obzira na rasplet, negdje u uhu ostat će njegova priča: kako za novog američkog predsjednika on više nije persona non grata, a osamostaljenje Republike Srpske više nije sasvim neprihvatljivo.

Dodatni vjetar u leđa Dodikovim naporima daje analiza bivšeg britanskog diplomata Thimothyja Lessa objavljena u uglednom časopisu za vanjsku politiku Foreign Affairs. Riječ je zapravo o apelu za promjenom granica na Balkanu i stvaranju većih nacionalnih država: Srbije, Albanije i Hrvatske, konceptu u kojem BiH praktički nestaje. Nije to prvi put da se različitim probnim balonima testiraju ideje o promjeni granica na jugoistoku Europe. No da bi se znala težina i pozadina tih ideja, bitno je znati tko stoji iza njih. Više detalja upućuje da je i to jedan od Dodikovih lobističkih pothvata.

Prvo, da neka ozbiljna država testira ideje o promjeni granica, ne bi to činila preko anonimnog bivšeg diplomata srednje razine (bivši voditelj ureda britanskog veleposlanstva u Banjoj Luci i u Makedoniji). Drugo, cijela je analiza tako očito ciljana na afirmaciju osamostaljenja Republike Srpske.

I treće, Crna Gora je u tom konceptu ponovno "pripojena" Srbiji, što je protivno bilo kojoj zapadnoj politici.

Priča treća traje u bošnjačkim medijima i medijima tzv. regionalne provenijencije, u vidu poziva na bošnjačko-srpski savez kontra Zapada. Najeklatantniji primjer je upravo spomenuti razgovor Senada Hadžifejzovića s Emirom Suljagićem. Glavne su Suljagićeve poruke: ni mi ni Srbija nemamo ništa od Zapada, dosad smo vodili njihove ratove, što nas je dovelo u civilizacijsku karantenu, izbjeglička kriza je pokazala Europu kao skupinu ksenofobnih država koje se ograđuje žicom, Hrvatska vodi specijalni rat protiv BiH na njezinu tlu, Angela Merkel traži od Andreja Plenkovića da joj pomogne podjarmiti BiH, kako bi 120.000 HDZ-ovaca mogli zauvijek upravljati rajom…

Zato E. Suljagić gorljivo poziva na srpsko-bošnjačko savezništvo, "da zajedno uredimo svoju avliju", jer su, eto, povijesno upućeni jedni na druge. Kada to kaže E. Suljagić, njegove riječi imaju osobitu propagandističku vrijednost. Jer on je jedan od rijetkih muslimanskih mladića koji su preživjeli srpski srebrenički pokolj 1995. (bio prevoditelj za UNPROFOR), obitelj mu je bila žrtva četničkih pokolja i u Drugom svjetskom ratu, Europa je od njega napravila simbol žrtve i svoje loše savjesti, provela ga je kroz svoje institucije i sveučilišta na kojima je stekao sva svoja politička znanja i akademska zvanja, kao političar i dužnosnik u BiH već godinama živi od europskog novca…

A on joj sad pljuje u lice moleći Srbe za savezništvo. Ohrabreni snažnim utjecajem Rusije i Turske, srpski i bošnjački politički establišment danas šalje otvorenu poruku savezničkog sukoba sa Zapadom. Zapravo pozicije su slične onima u bivšoj Jugoslaviji 1990. Hrvatska je danas u povoljnijem položaju nego tad: jer je država, jer je članica EU-a i NATO-a i jer se srpsko-bošnjačko savezništvo jasno pokazuje kao antizapadno savezništvo.

No to je prednost samo ako Angela Merkel i Donald Trump žele vidjeti što to vuče u savezništvo Emira Suljagića i Aleksandra Vučića, zašto će se tom savezu u sljedećem koraku pridružiti Milorad Dodik i Bakir Izetbegović. Ako prihvate činjenicu da će Zapad uvijek biti uljez i neprijatelj u njihovoj avliji. I ako ih pokušavaju pridobiti uza se još jednom stipendijom.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija