Dok je svojedobno Milorad Pupovac tronutim glasom objašnjavao kako su mu ''ustaše'' posjekle bajam pred rodnom kućom, nisam, priznajem, mogao ni naslutiti da će se cijela Hrvatska jednoga dana naći u sjeni tog mitskog bajama. I da će kao mudri Nestor plačnog glasa Pupovac, sjedeći pod tim bajamom zelenijim i razgranatijim otkad je navodno posječen, popovati o tomu što Hrvatska jest i što treba biti, što je zgriješila i što sve mora učiniti da bi joj se oprostilo… A, eto, došlo je i to vrijeme.

Kada predsjednica nešto rekne to javnost dočeka na nož ili od toga radi sprdnju, kad Plenković nešto kaže, to u zvijezde kuje ''mićenika podli roj'', no uvijek se nađe i kritičkih tonova, ali što god Pupovac zlatousti izusti – to je tako i ne podliježe preispitivanju. Jer, zaboga, on je zalog ''političke stabilnosti'', ugaoni kamen Plenkovićeve vizije hrvatske ''europske'' budućnosti.

Pupovac je 4. kolovoza prisustvovao Danu sjećanja na stradale i izbjegle Srbe u Bačkoj Palanci. Prigodni je slogan tog događanja bio ''Oluja je pogrom''. Tu je srpski predsjednik Aleksandar Vučić o Oluji rekao sljedeće rekao: ''Hitler je htio svijet bez Židova, a Hrvatska i njena politika je htjela Hrvatsku bez Srba jer su, kako je rečeno, 'razarali hrvatsko nacionalno biće'. Kako, nije objašnjeno, niti je to bilo potrebno. Odvratna emocija, koja pokreće pogrom, istrebljenje, ne traži pojašnjenje. Dovoljno joj je nečije ime i prezime da učini sve ono što je učinila u ime svog imena." Pupovac je te i hrpu još gorih gadosti na račun države u čijoj vlasti i te kako participira otrpio ne trepnuvši. A kako i ne bi kada mu one dušu razgaljuju, kada on i sam govori iste stvari samo ponešto uvijenije.

Problem, dakle, nije u Pupovcu nego u onima koji mu omogućuju da bude svojevrsni arbitar u hrvatskoj politici i javnosti općenito još od vremena kada je Sanader uveo u vlast jer nije htio koalirati s HSP-om. Treba biti pošten pa priznati da Pupovcu takvu ulogu osigurava u prvom redu HDZ jer mu je od 2003. najpuzdaniji koalicijski partner, dok SDP ima ''svoje Srbe'' i ne treba koaliranjem sa SDSS-om osiguravati imidž manjinama naklonjene stranke. Pupovčeva važnost za održavanje HDZ-a na vlasti danas je veća nego ikada prije. Plenković se doveo u situaciju da mu većina potpuno ovisi o Pupovcu, njegovim hirovima i prohtjevima. Želje takozvane HDZ-ove desnice Plenković s lakoćom odbija, dok Pupovčeve bez pogovora ispunjava. Pojednostavljeno rečeno: Više se sluša Milorada nego Vasu.

   Zato se Plenkovićev ministar Kuščević ne usudi osuditi Pupovčevo šutljivo potvrđivanje Vučićevih provokatorskih teza o fašistoidnim Hrvatima srbomrscima, već na izravno novinarsko pitanje izvrdava kako se ''iskreno nada da će i Pupovac i svi ostali shvatiti veličinu ovog današnjeg dana'', to jest Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Možeš mislit, Pupovac nikada nije ni krio da je za njega Oluja bila pogrom srpskog naroda! Njegov koalicijski partner, HDZ, takav stav u najmanju ruku tolerira ako se već s njim ne slaže. Time nas sve u Hrvatskoj pomalo uvlači u onu atmosferu starijima poznatu iz olovnih sedamdesetih i ranih osamdesetih dvadesetog stoljeća kada je Hrvatska tonula u apatiju i samoprijezir izložena konstantnim optužbama za nacionalizam i ''ustašluk'' te policijskom progonu nepoćudnih.

Tako da se danas uzima kao normalno da Thompson ne može pjevati u Puli, a diže se moralna panika dočim netko problematizira nastup Mile Kekina u Splitu uoči obljetnice Oluje. Štoviše, stanje je i gore, Thompsonu se struja već isključuje i u Zagrebu! Mlaka reakcija hrvatskih vlasti na verbalno divljanje Aleksandra Vučića podsjeća na prigušeno, slabašno negodovanje nekadašnjih funkcionara Socijalističke Republike Hrvatske Stipe Šuvara, Celestina Sardelića, Ivice Račana i sličnih kao odgovor na gromke optužbe iz Beograda. A Stanko je Stojčević, bogme, bio Hrvatina u odnosu na Milorada Pupovca.  

Damir Pešorda