KOLUMNA MILJENKA STOJIĆA - TRAGOVI BLIZINE

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Miljenko Stojić: Što da radim sa sobom?

Sarajevska vijećnica osvanu u boji grada Zagreba. A slijedila je i poruka da je Sarajevo uz svoje prijatelje. Lijepo. Samo to ne znači da zaboravljamo nesretnog Željka Komšića i mnogoštošta drugoga, naročito iz Domovinskog rata.

Miljenko Stojić: Mostovi

Gledao sam još jedanput zastavu na lijesu. Hrvatsku. Ovoga puta obvila je Miru Čilića. Bio je vojnik HVO-a, u ona teška ratna vremena. Umro je kao desna ruka fratarskim voditeljima Majčinog sela u Međugorju. I žalili su ga svi. Od one djece koju je samo to selo htjelo, do suradnika. Nisu pogriješili. Neka ga Bog nagradi za sve dobro koje je učinio.

Miljenko Stojic: Dok revolucija teče

Dubravko Jelčić napustio je ovaj svijet. Veliki Dubravko. Tijelom malen, ali iza sebe je ostavljao duboku brazdu. Volio je svoj narod ma gdje on bio. Rodio se u Požegi 1930., da bi kao dječarac dospio u Čapljinu zbog nove službe svoga oca. Udahnuo je tu neslomljivi hercegovački duh. Upamtio je i tadašnjeg čapljinskog župnika fra Andriju Jelčića. Istog su prezimena, ali nisu bili ništa u srodstvu.

Miljenko Stojić: Eh, ta vremena

Glumac Robert Kurbaša nedavno je gostovao na korizmenoj tribini kod hercegovačkih franjevaca u zagrebačkoj Dubravi. Između ostaloga objasnio je kako danas prevladava »estetika šoka« koja izjednačuje umjetnost sa šokom, dok je ona uobičajena katarza tek u drugom planu.

Miljenko Stojić: Bog i Hrvati

Središte Ljubuškog. Kip majke s djecom privinutom u krilo, narod, političari. Ovih dana. Središte Ljubuškog. Žive majke kriju djecu u krilu, narod raspršen, političari mudruju o svjetloj budućnosti. Onih dana. Stojim i prebirem te misli u glavi. Zar je moralo baš tako biti?

Miljenko Stojić: Daleko im kuća bila

Kad je Hitler 1941. napao svoga saveznika Staljina, jugokomunisti su se tek tada uključili u rat. I stali su nemilosrdno progoniti i ubijati hrvatski puk. Zbog toga je on bježao pred njima krajem toga rata. Ali bio je na Bleiburgu razoružan i predan u njihove ruke. Slijedio je Križni put i ubijanje, njih nekoliko stotina tisuća. Među njima bilo je i više od 500 svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova, sjemeništaraca..., puno više nego što ih je pobio sam nacionalsocijalizam ili nacizam (220). Mnogi su i živi zakopani, kao oni u Hudoj jami.

Miljenko Stojić: Putokazi

S proljećem dođe polako i uskrsno vrijeme. Ma baš lijepo, ljudi moji! Mislim na ovaj vidljivi okoliš, onaj nutarnji je sasvim nešto drugo. On ovisi o tomu kakve smo putokaze postavljali ili ih postavljamo u svomu životu. Tko razumije Uskrs, trebao bi razumjeti i to.

Miljenko Stojić: Mudraci, ovakvi i onakvi

Što znamo o američkom predsjedniku Donaldu Trumpu? Mislim na nas kršćane. Izgleda mi malo, jer vijesti o njemu su protuslovne. Najviše ga spominju oni koji su na suprotnoj strani od njegova političkoga, a po svemu sudeći i ljudskoga, uvjerenja.

Miljenko Stojić: Čas je

Izvijestiše nas da je Raka konačno pala. Pa i bilo je vrijeme, rekli bismo. Međutim, izgleda kako su nam nešto zatajili. Nisu nam rekli što je bilo s bojovnicima Isila.