Razvoj ideologije ljudskih prava nesumnjivo ide u krivom smjeru. I to već dulje vrijeme. Zaleđeni u svojevrsnom limbu ''samoupravnog socijalizma'' toga uglavnom nismo ni bili svjesni do devedesetih.

Devedesetih smo pak bili zaokupljeni obranom od agresije, golim preživljavanjem i stvaranjem države tako da smo se s tim pitanjem u potpunosti suočili tek nakon dvije tisućite godine. Kršćanska civilizacija rastvarala se i nestajala pred našim očima. Prizor je zapravo fascinantan onome tko je u stanju zauzeti poziciju distanciranog promatrača. Figurativno rečeno, tisućljetne građevine urušavaju se u hipu. No, teško je biti distanciran prema nečemu što te je definiralo, to jest činilo onim što jesi.

Suvremeno poimanje seksualnosti, života i smrti potpuno se promijenilo u posljednjih tridesetak godina. Ono što je nekada važilo kao nemoralno, nenormalno i nedopušteno, danas je postalo poželjno, napredno. Jedna od tih praksi je i eutanazija. U ''naprednijim'' državama ona je već ozakonjena i pribrojena ljudskim pravima. Osobno bih se mogao s tim čak i složiti, častan uzmak u smrt uistinu jest stvar osobne odluke, pitanje slobode izbora svakog pojedinca. Međutim, to nije ''ljudsko pravo'' kako se danas pokušava tumačiti. Onaj tko se odlučuje ubiti ne treba ničije dopuštenje, on to jednostavno učini. Kada to postane ljudsko pravo, onda društvo postaje obvezno to učiniti mjesto njega. Što u konačnici znači da takav samoubojica nekoga drugog, najčešće liječnika, stavlja u poziciju da bude ubojica.

Ako je netko vjernik, tim činom ne čini samo sam grijeh nego i drugoga tjera na grijeh. Dakle, s vjerske točke gledišta eutanazija nikako i nikada ne dolazi u obzir. Naravno, taj argument ne vrijedi za društvo u cjelini, sekularno smo društvo i mnogi ljudi nisu vjernici, čak i kada se tako deklariraju u popisima stanovništva. Međutim, u eutanaziji i mimo tog religioznog momenta ima nešto uznemirujuće, nešto što nas tjera da je držimo duboko pogrešnom. Za oko mi je zapeo jedan naslov na portalu net.hr. Naslov članaka jest: Belgijski liječnici eutanazirat će fizički zdravu djevojku zbog depresije. Ako je djevojka zdrava, vrlo lako svoju namjeru i sama može provesti u djelo. Zašto bi društvo i zdravstveni sustav izlazili u susret takvim slučajevima?

No, u samom članku strašniji su neki statistički podatci koji samo po sebi govore zašto je eutanazija krajnje diskutabilno pravo. Naime, iz članka saznajemo sljedeće: ''Neki izvještaji tvrde da je belgijski liberalni režim doveo do toga da se neki pacijenti usmrćuju bez njihove dozvole. Jedno je istraživanje pokazalo da otprilike jednu od 60 medicinski potpomognutih smrti nije zatražio pacijent. Pola pacijenata ubijenih bez pristanka bili su stariji od 80 godina, a dvije trećine bile su u bolnici i nisu bolovale od terminalne bolesti poput raka.'' Iz rečenog je jasno da ozakonjena eutanazija polako prerasta u način na koji se društvo rješava neproduktivnih članova koji su ''samo trošak''. Ako se stvari nastave razvijati u tom smjeru, Hitler i Mengele će u paklu trljati ruke.

Tako se ''ljudsko pravo'' s vremenom preobražava u svoju suprotnost, bešćutno nasilje nad čovjekom. Imanentna logika ljudskog preuzimanja Božjih ingerencija i jest takva, kaotični poganski svijet zaogrnut plaštem milosrđa i neograničene slobode opet stupa na historijsku scenu. Eutanazija nije obično samoubojstvo, koje može čak biti i uzvišen čin, nego je jedan od zornih znakova ''kulture smrti'' koja izrasta na ruševinama kršćanske civilizacije.

 

Damir Pešorda

Share
0