Predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, ima nadimak bjeloglavi sup. Tako ga zove narod kojem je on predsjednik. Sviđa mi se taj njegov nadimak kao opis vanjštine. Međutim, za opis njegove nutrine, njegovog političkog svjetonazora, najbolje odgovara, sada je uočljivo, riječ Jusipović, iako nigdje nisam pročitao da se osjeća jugoslavenom.

Ali, jesam pročitao da se osjeća Zagrepčaninom, premda potječe iz Baške Vode od, kako makarski fratri kažu, prezimena koje nije bilo hrvatsko. Neka i mi Hrvati nekoga kroatiziramo! Ocu mu je ime Ante, majci Milica a supruzi Tatjana. Vjerojatno nije lako jednom Ivi trajati između Milice i Tatjane, ali je još teže biti sin čovjeka koji je pripadao partizanskoj brigadi (11.) koja je poubijala fratre na Širokom Brigu, makar se taj čovjek zvao i Ante. Ipak, Jusipović se ponosi time što je „sin Titovog partizana“; barem je tako izjavio za posjeta Izraelu 15. veljače 2012. godine.

Josipović Ivo je rođenu u Zagrebu 1957. godine, a član SKJ je postao, kao zreo čovjek, 1980. godine. Ima dva zanimanja: jedno za dušu -  glazbenik je i skladatelj -  a drugo za  tijelo -  pravnik je, doktor prava, i kao takav stručni suradnik zloglasnog suda u Hagu. Bio je i član Skupštine grada Zagreba, ali i SDP-ov zastupnik u Hrvatskom državnom saboru. Od vremena kada se u Hrvatskoj komunizam započeo proglašavati antifašizmom a ateizam agnosticizmom, i Ivo Josipović se je počeo izjašnjavati kao ateistički agnostik. Međutim, on je, kao rotarijanac, najvjerojatnije i masončić. Da nije to, ne vjerujem da bi poluilegalno mogao šurovati s „prijateljem“ Hrvata i Hrvatske, Gergom Šorošom. Šorošu je se sigurno svidio i svojim divljenjem partizanskoj bluzi, trorogoj kapi i crvenoj petokraki. Sasvim je logično što je zaljubljeniku u crvenu petokraku smetala tzv. Vukojevićeva komisija, koja je pokušavala točno saznati kakav i koliki zločin su Hrvatima napravili petokrakaši. Normalno je da se sin petokrakaša još uvijek boji „ustaške zmije“. Kad je bio u spomenutom posjetu Izraelu, ispričao im je svoje strah od gušterica i zmija ovim riječima: „Zmija je sada oslabljena, ali je još uvijek tu“. Dobar je strah kome ga je Bog dao. A od straha je „lignjasti“ Jusipović izjavio u siječnju 2010., prije nego je postao predsjednik RH, da „će slomiti vrat svima onima koji protiv njega pišu po raznim portalima a svoje podatke crpe iz nekakvih paraobavještajnih struktura“. Tko bi se nadao da jedan jado smije izgovoriti ovakvu rečenicu!?

Kakav je da je, 10. siječnja 2010. postao je treći hrvatski predsjednik. Od 4495528 potencijalnih glasača, za Josipovića se izjasnilo 1339385 hrvatskih državljana. Znači, ni 30%, a on se ponaša kao da ga je izabralo 70% hrvatskih građana. Tako je Ivo Jusipović postao, prvenstveno, predsjednik onih koji su se borili, i bore, protiv Hrvatske, kao i onih koji nisu voljeli Tuđmana, te onih koje je opčinio svojim lijepim riječima - liporič. A posebno je se svidio svojim biračima zbog predizborne izjave: „Hrvatska će se zacrvenjeti“.

Nije Josipović samo pod zaštitom očevih simbola, nego i pod patronatom englesko-francuske službene politike. Po njihovim preporukama on podržava i rad jugoudruge Igmanska inicijativa, a i osobno sudjeluje u nekim sastancima jugoslavena, gdje se pokušava pronaći način kako obnoviti ono što je, uvjeren sam, zauvijek propalo. Jedan takav sastanak, pod predsjedanjem francuskog predsjednika Holandea, trebao bi se održati na Brdu kod Kranja 25. srpnja 2013. godine.

Nastavio je Josipović i očevu partizansku suradnju s četnicima. Da nije, ne bi držao govor pored obnovljenog četničkog spomenika 27. srpnja 2010. godine. On, ne samo da ih voli, nego i radi za Srbe. Veći je zagovornik ulaska Srba u Euniju, nego oni sami. Uvjeren sam da će, ako ga ne spriječimo, zajedno s Milanovićem i Pusićkom, povući i hrvatsku tužbu protiv Srbije za sva zla koja su nam u Hrvatskom obrambenom ratu Srbi učinili. Svojim odnosom prema Banja Luci i srpskom voždu u BiH, Miloradu Dodiku, svirajući mu svojevremeno na klaviru, na neki način je priznao na genocidu utemeljenu srpsku Krvavicu. A Hrvatima u BiH, kao i od Hrvata izvedenim narodima, bit će, kaže Josipović, „onako kako se dogovore“. Josipović se pravi da ne zna da je njegova obveza, i po Ustavu RH i po Dejtonskom sporazumu, „ osobito skrbiti se“ i štititi Hrvate u BiH. Evo kako Josipović izvršava tu svoju obvezu: 1. ožujka 2011. medijima je dao ovu izjavu: „Treći entitet možda bi i bio dobro rješenje“, a 9. srpnja 2013. u Brčkom ovu: „Formiranje trećeg entiteta nije rješenje“. Što se tiče Hrvata, uglavnom je nejasnog stava, ali kad su u pitanju oni koji su opet zadnjih godina promjenili ime, jasan je kao i u odnosu prema Dodikovim rišćanima. U sred Sarajeva ispričava se, ničim izazvan i od nikoga ovlašten, muslimanima zbog Tuđmanove politike prema BiH. Da je nešto slično učinio tamošnjim Hrvatima, nekako bih i razumio, ali muslimanima… Takvo nešto može učiniti samo jedan Jusipović.

Josipović je, inače, uvijek konkretniji, plodniji, kad je u pitanju zaštita jugoslavena, nego zaštita Hrvata. Prema Hrvatima se, uglavnom, odnosi kao neplodni liporič. Konkretan je jedino kad im nešto ne da, ili oduzima, kao npr. junačini Branimiru Glavašu odličja. Ni prema Hrvatskoj se ne odnosi uvijek kao njen predsjednik. Kad su 16. studenog 2012. hrvatski generali Gotovina i Markač, hvala Bogu!, oslobođeni svake krivnje u Oluji, Jusipović je, umjesto da to slavi, proglasio državu Hrvatsku odgovornom za Oluju. Josipoviću, nije Hrvatska, nego su Hrvati, ne takvi kao Ti, „krivi“ što su se oslobodili četničke,  skoro stoljetne kame. Da Josipović voli i želi Hrvatsku, ne bi 9. prosinca 2011., zajedno s rišćankom Kosoricom, utopio državu Hrvatsku u Euniju. Hoće li, oboje, zbog toga ikada  odgovarati?

Kakav je Josipović Hrvat i koliko voli Hrvatsku, vidjelo se i iz njegove zdravice evropskim diplomatima 30. lipnja 2013. u Zagrebu. S ushićenjem je rekao da će od 1. srpnja 2013. glavni grad Hrvata postati Brisel, i da će Hrvatska, bez obzira na svoje članstvo u Euniji, svoju budućnost izgrađivati u okviru nekakvog još uvijek nepostojećeg zapadnobalkanskog saveza država. I umjesto da barem u zdravici kaže: Živila Hrvatske u Euniji!, on je nazdravio sa: „Živjela Evropska unija!“. To je izgovorio uvečer 30. 06. 2013., a već ujutro, 1. srpnja 2013. pozvao je u svoj ured na doručak svoje jugojarane iz bivše nikad više.

Zbog svih gore nabrojanih i nespomenutih njegovih predsjedničkih poteza, izgleda da je Josipović izgubio čak i povjerenje SDP-a, a htio bi još jedan mandat biti predsjednik RH. Zbog toga se sve glasnije govori da je s dr. Gabrićem iz Splita i zagrebačkim gradonačelnikom Bandićem stupio u alijansu masona i masončića za javno preuzimanje vlasti nad Hrvatskom. Josipović, zapravo, nije nikada ni bio Milanovićev, a čak ni Račanov, esdepeovac. Njemu je samo rečeno da će mu SDP biti sredstvo za dolazak na vlast, pa je zbog toga reaktivirao svoje članstvo, koje je bio umrtvio zbog nesporazuma s Račanom.

Ajme ti ga nama ako vlast u Hrvata preuzme Gabrić-Bandić-Josipovićeva internacionalna masonska alijansa! Zašto je evropska masonerija najprije nacionalna, pa onda internacionalna, i zašto je kod nas Hrvata obrnuto? Ta alijansa nije alternativa istospolnoj zajednici (SDP i HDZ). Nama treba, ne samo na čelu hrvatske vlasti, nešto naše, nešto domaće -  nama treba vlast hrvatskog naroda a ne vlast hrvatskih izroda. Treba nam zajedništvo svih kojima je stalo do Hrvatske: i Kujundžića, i Starčevića,  i Lukića, i Loše, i Tomca, i Tomašićke, i… Sad ili ikad. Samo složnim zajedništvom možemo skinuti s grbače hrvatskog naroda jusipovićevce.

M a r k o   M a t i ć