Možebitan povratak Hrvatske u balkansku beneluksiju, koju očito zagovara Dejan Jović, samo je sunovratni pothvat, koji nikom u EU ne može odgovarati, osim možebitno onima, koji zbog vlastitih probitaka žele destabilizirati i samu Europsku uniju

Josipovićev doručak s čelnicima balkanskih država na dan ulaska Hrvatske u Europsku uniju nije samo stvar dobrih običaja novih članica prema državama koje se u budućnosti žele priključiti Europskoj uniji. Josipovićevo "jutrenje" zapravo je bila manifestacija višegodišnje vanjske politike, koju već godinama vodi pod budnom paskom svoga savjetnika Dejana Jovića. Ona se u bitnom svodi na zaštitu britanskih političkih probitaka na Balkanu, a realizirana kao politički projekt manifestira se na uspostvu jedinstvena državnog prostora nad kojim bi dominantnu ulogu, kao područni žandar, trebala imati Srbija. Taj stari britanski projekt sračunat je kao zaprjeka širenju njemačkih interesa prema europskom jugoistoku. Zato je Josipovićev balkanski doručak više bio poruka Berlinu kako Hrvatskoj više nije potrebno partnerstvo s Njemačkom, jer se hrvatska vladajuća elita uplela u britanski labirint mrčanih balkanskih smicalica, koje bi u budućnosti mogle postati novom prijetnjom Europi.

Razumljivo je da  hrvatska politika treba posvuda štiti svoje gospodarske interese pa i na balkanskom prostoru, nu manje je shvatljivo da njezina elita napušta partnerstvo s gospodarski najmoćnijom europskom državom kao što je Njemačka. Tek se iz tog političkoga očišta mogu razbrati i razlozi koji prisiljavaju vodeće gospodarstvenike na osnivanje navodnoga balkanskog Beneluxa, kojeg bi činile države nastale raspadom bivše Jugoslavije. Premda su okolnosti znatno drukčije, a politički procesi okrenuti u suprotnom smjeru nego 1918. kad je nasilno stvarana državna zajednica sa Srbijom i tad su hrvatski tajkuni smatrali kako će im balkanske gudure dobro doći za tržište njihovih proizvoda. Nu te su "gudure" imale naravno i svoj vlastiti interes pa je Hrvatska najprije osiromnašena višestrukim smanjivanjem vrijednosti svoje valute u odnošaju na srpski dinar, čime su prikupljena sredstva za izgradnju redarstvene države, kojoj je jedini cilj bio čuvati velikosrpske probitke. U krajnjem slučaju tadašnjim hrvatskim tajkunima očito nije bio dovoljno znakovit ni slučaj beogradske operacije kojom je tridesetih godina opljačkana najsnažnija hrvatska banka, kada je većina hrvatskih štediša ostali bez svoje ušteđevine.

Slične operacije, od dotiskavanja novca preko oduzimanja deviznih priljeva, vođene su i tijekom cijeloga razdoblja komunističke Jugoslavije, pa se zauzimanje sadašnjih tajkuna za izgradnju već spomenutoga balkanskog Beneluxa može činiti nerazboritim samo onima koji su izgubili pamćenje. Naime, očito se radi o političkoj operaciji koja mitom o gospodarskom uspjehu na balkanskom području može voditi samo u nove političke integracije sa Srbijom. Sposoban tajkun bez političkoga patronata puno bi se lakše mogao snaći na uređenom i višemilijunskom europskom tržištu, nego švercajući, na račun nacionalne suverenosti, svoju robu po balkanskim gudurama.

Zato i pozadinu najnovije njemačake suzdražnosti prema Hrvatskoj ne treba tražiti samo u pokušajima aktualne vlasti da izbjegne vlastito suočavanje s polustoljetnim zlosiljem jednoga nastrana i zločinačkoga komunističkog režima, nego ponajprije u velikom zaokretu sadašnje hrvatske politike, koja se od savezništva s SAD-omi i Njemačkom prestrojila na mračni kolosjek britanske politike.

Što se pak tiče mentalnoga sklopa same političke elite očito je riječ o naraštaju hrvatskih političara, koji se još uvijek ne može pomiriti s raspadom bivše Jugoslavije i nastankom Republike Hrvatske. Politika povezivanja s balkanskim državama teško može imati političku budućnost. Naime, ponajprije zbog nemogućnosti rješavanja nagomilanih međusobnih političkih problema još je uvijek vrlo ozbiljno pitanje kada će, ako ga uopće i bude, početi novi krug proširenja EU.

Aktualna međunarodna ratišta pokazuju kako je probuđeni islamizam vrlo živahan i u Bosni i Hercegovini pa bi europskim metropolama  u budućnosti prijetnje mogle dolaziti prije iz BiH nego iz drugih islamističkih zemalja. BiH pak ne može riješiti ni svoja ozbiljna unutarnja pitanja o međusobnom odnosu triju konstitutivnih naroda pa će kao takva i dalje čekati u balkanskom predvorju EU. Nedavni granični izgred između Kosova i Srbije, u kojem je ozlijeđeno šest osoba, samo potvrđuju kako unatoč potpisanom sporazumu Srbija i Kosovo još uvijek imaju mnoštvo nerazriješenih pitanja, a ponajprije pitanje statusa Albanaca  i doline Preševa u južnoj Srbiji, gdje su Albanci većinsko pučanstvo.

Dakle, možebitan povratak Hrvatske u balkansku beneluksiju, koju očito zagovara Dejan Jović samo bi bio sunovratni pothvat, koji nikom u EU ne može odgovarati, osim možebitno onima, koji zbog vlastitih probitaka žele destabilizirati i samu Europsku uniju.

Mate Kovačević