Maškare, maškare!

U čovjekovoj je naravi da na trenutak ili dulje poželi biti netko drugi, nerijetko to biva i njegova potpuna suprotnost. Tako je svuda u svijetu pa ni Hrvatska u tome nije iznimka.

Stoga i nije tako neobično što u ove fašničke dane Zagrebom paradiraju ulične horde lezilebovića i niškoristi koji svojoj povorci nadjenuše naziv Radnička fronta. Pripadnici tih ćudorednih milicija - unovačeni po janjičarskom modelu iz redova na državnim jaslama zbrinute soroščadi čijem pojilu prijeti suša - spojivi su s radnicima kao totem im maršal Tito sa seljakom Josipom Brozom. Svog mezimca, krvavo crveni totalitarizam, maskirali su u "antifašizam", iako taj "antifašizam" onomu čemu se navodno protivi sliči kao Nenad Stazić bratu blizancu Darku. Primijetimo i kako su ti totalitarizmi jednako lijepi kao i spomenuta braća. I sada kad su se našli u terminalnoj fazi tog i takvog "antifašizma", lica izobličenih kao da boluju od partizanske bolesti, njegovi su izbezumljeni protagonisti još uvijek ljepši nego što su dobri, ali i bolji nego što su pametni. A bome su i pametniji nego što su zdravi.

A gdje je fronta, tu negdje mora biti i pozadina - zapovjedništvo koje usklađuje aktivnosti na fronti. Njegov središnji postav čine samožive individue cijepljene od i najmanjeg traga empatije i suosjećanja prema drugom i drukčijem, bio taj drugi čak i "drug". Jao si ga njemu skrene li s pravog i jedinog puta jer tad ne samo da prestaje biti "drug", već u trenu postaje štakor, pantagana. Takvi su se prozvali socijaldemokratima što bi barem u teoriji trebalo značiti da solidarnost sa slabijima drže temeljnom vrijednošću. No u praksi se zapravo pokazuju kao antisocijaldemokrati - solidariziraju se samo s jačima. S onima koji imaju moć, koji određuju trendove, koji im podilaze, tapšu ih po ramenima kad poput vjernih psića ispunjavaju njihove zapovijedi. Naravno, ispunjavanje želja onih daleko neizostavno uključuje i krajnji prijezir prema onima blizu.

Vođa, ujedno i pokazni primjerak tih naglavačke izvrnutih "socijaldemokrata", našao se u velikoj nedoumici. Hoće li za fašnik odjenuti kostim Hrvata ili socijaldemokrata? Oba su mu ova izbora slučajna pa će takav zacijelo biti i odabir između njih. Stoga ostavimo tog "stručnjaka" za teologiju, astronomiju i tko zna što sve ne u njegovim identitetskim dvojbama (s obzirom na širinu i dubinu promišljanja možda se na kraju krajeva maskira i u samog Žarka Puhovskog) i osvrnimo se malo uokolo. Jer što su fronta i zapovjedništvo bez logistike?

Budući da više ne stupa u prvim redovima, istaknuti veteran fašničke povorke "vaš a ne naš" Zdenko Duka nije plijenio odveć pozornosti i uglavnom se držao po strani. Kamuflirao se u sasvim trijezna čovjeka, kako stavom, tako i općim stanjem organizma. Zato su se bivši dekani fakulteta, izletnici u politiku u svojstvu "perpetuum mobile" stručnjaka, Grčić i Lovrinović otimali za obrazinu s likom Tomislava Domazeta Loše. Ne samo kako bi izgledali mlađe i ljepše, već i da se barem na jedan dan u godini doimaju kao pravi znanstvenici. Istim razlozima vođena "znanstvenica" i nesvršena gimnazijalka Vesna Pusić bez mnogo je krzmanja nabacila masku s likom Ive Marije Tolić. Budući je apsolvirao sva 4 razreda gimnazije, Slavku Goldsteinu kao doajenu povijesti filtrirane po mjeri komunističkog totalitarizma ne predstavlja nikakav problem zakrabuljiti se u Herodota. Sineka mu Iveka i četu đaka prvaka zaduženih za provedbu "znanstvenih" istraživanja kojima je cilj više skriti nego otkriti zapala je dužnost "komunističkih žudija" - čuvara kumirova groba i tekovina revolucije.

I dok se ravnatelj javne medijske (ili možda bolje medijske javne) kuće kretao povorkom tako slabo, jedva vidljivo maskiran da bi netko mogao pomisliti kako se maskirao u samoga sebe (jedino što mu je negdje putem ispala štafeta), mitropolit zagrebački i doživotni bivši predsjednik s doživotnim sadašnjim povlasticama nisu se maskirali uopće. Makar, slabije bi upućeni promatrač, netko tko ih prvi put u životu vidi, prije rekao da se ipak jesu. Njihova je zadaća u karnevalu da čim netko u povorci povede pjesmu, oni je spremno prate samo otvarajući usta bez da glasa puste. Potonji, kraće brade a još i više nogu od onoga prvog, sa sjetom se prisjeća zlatnih pokladnih vremena kad nije otvarao samo usta, već i sefove s državnim tajnama svakom putniku zlonamjerniku koji bi naišao.

Ispod mitropolitovih skuta poput sramežljivog dječačića virio je neformalni konzul u Oluji usahle samozvane republike - kratkotrajne velikosrpske tvorevine, prethodno temeljito etnički očišćene u rekordnom roku. Taj ptić kukavićić iskazao se solo točkom, pravom malom bravurom. Jer bravura je živit' bez lavura! Privezao je bijelu traku na nadlakticu pa je još upadljivo mašući sa selotejpom u ruci usiljeno jecao i šmrcao na otvorenoj sceni proseći pozamašnu milostinju, i moralnu i materijalnu. Jer nije malo umijeće zločinca prikazati žrtvom, a u isto vrijeme žrtvu po drugi put ubiti zalijepivši joj upravo onim selotejpom stigmu zločinca.

Među onima koji dolaze nastupom je oduševio mlađahni Bojan, izdanak glasovite škole maskenbala majstora Milorada. Na lišcu mu k'o u žutokljunca našla se krinka kralja Edipa, doduše, ponešto osuvremenjene verzije tog tragičnog junaka antičke klasike. On se, naime, domislio kao krnju spaliti ni manje ni više nego vlastitog biološkog, već neko vrijeme "ušpricanog" oca. Ovu neobičnu terminologiju za posmrtne ostatke ratnih žrtava usvojio je još kao šegrt tjerajući šegu tijekom specijalizacije u radionici kralja mimikrije Freda. Cijeli je taj performans ostavio bez daha i režisera maskenbala prerušenog u intendanta riječkog HNK izmamivši mu silnu slinu na usta.

Mediji u Hrvatskoj posebna su pokladna priča. Ovo nije njihovo vrijeme, jer njihova središnja karnevalska svečanost rezervirana je za drugi datum - 5. kolovoza. Tada nabace crveno-bijele kockice i prirođeni im plavi-bijeli-crven izvrnu naopako, pa još zatrepću okicama. A i to čine samo unazad par godina, tek nakon što im je sudac Meron spalio grad laži kojeg su godinama gradili. U sve ostale dane: laži, maži, gazi, peri, deri, tuci, sijeci, reži, rokći po onima koji su drage volje ustali u obranu domovine i izborili joj slobodu. A one druge, u dane ponosa i slave za briselske hodnike i podzemnu etažu doma spremne: pazi, mazi, gladi, ljuljaj, tepaj im i svaku nepodopštinu prikrij!

Trpa li trpa taj medijski šminkeraj u otupjele hrvatske glave puneći ih tekućim poluistinama i krutim neistinama baš kao kahlice. Rutinski, skoro pa industrijski pretvara pravednike u zločince i lupeže, a bijednu kukavelj u junake i poštenjačine. Tako će i neto uvoznike - one koji su na krilima "reformi" provedenih još osamdesetih zauzeli najbolje startne pozicije pa prepisali na sebe perjanice hrvatskog gospodarstva - maskirati u renomirane gospodarstvenike i društvenu elitu. S druge će se strane blatom nabaciti na neto izvoznike - one koji su u krajnje nepovoljnim okolnostima znali stvoriti novu vrijednost - i još ih prikazati kao kradljivce, prostake i polusvijet. Ima tu neke neumoljive logike, jer što je Hrvatskoj minus, njima je plus i obrnuto. Vrijedi to kako za materijalno tako i, možda još i više, za duhovno dobro.

Ipak, ono po čemu se Hrvatska čini jedinstvenom u svijetu je što se u njoj fašnik otegao pa traje i traje, evo već punih 16 godina. A bome i po tome što u tom beskrajnom karnevalu obijesne maškare iz dana u dan pale uvijek istog krnju – Hrvatsku samu!

U svijetu, barem u onom njegovom dijelu koji je očuvao kakav takav dodir s civilizacijom na kojoj je izgrađen, maškare obično traju 5-6 dana nakon čega slijedi razdoblje od 40 dana odricanja i preispitivanja kako bi se pročistila savjest te povratila i ojačala duhovna snaga pred najveći kršćanski blagdan.

Koliko li tek ima trajati hrvatska korizma nakon 16 godina provedenih u pustoši patološkog maškaranja obilježenog samoponižavanjem i mazohizmom? Hoće li uopće započeti? Ako i započne, ima li joj kraja i kakav joj je kraj?

Grgur S.