Dr. sc. Josip Glaurdić je nakon treće godine školovanja u III. splitskoj gimnaziji otišao kao exchange student u Sjedinjene Američke Države, na jednu farmu usred ničega na granici Illinoisa, Iowe i Wisconsina. U SAD-u je nakon završetka srednje škole ostao i na fakultetu. Na Illinois Wesleyan University diplomirao je politologiju i međunarodnu poslovnu ekonomiju. Treću godinu studija proveo je na Oxfordu, ponovno kao exchange student. Nakon dodiplomskog studija primljen je na doktorski studij politologije na sveučilištu Yale sa stipendijom Sterling. Doktorirao je službeno prije godinu i pol s disertacijom o zapadnim politikama prema raspadu Jugoslavije. Disertacija je dobila najveću ocjenu i bit će objavljena kao knjiga slijedeće godine od strane Yale University Pressa pod naslovom „The Hour of Europe: Western Powers and the Breakup of Yugoslavia“.

Trenutno radi kao postdoktorski istraživač iz političkih znanosti na koledžu Clare sveučilišta u Cambridgeu u Velikoj Britaniji.

Što sve u svojoj disertaciji obrađuješ?

- Moja disertacija primarno se bavi politikama glavnih zapadnih aktera - SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i aparata Europske zajednice - prema situaciji u Jugoslaviji od konsolidacije Miloševićeve vlasti u Srbiji 1987. godine do početka rata u Bosni i Hercegovini u proljeće 1992. godine. Što je jednako važno, disertacija također nudi iscrpan narativ i analizu onoga što se događalo unutar Jugoslavije, jer bez toga svaka analiza zapadnih politika zapravo ne bi ni imala smisla. Ako ne znamo na što su zapadni akteri zapravo odgovarali, što su u kojem trenutku znali i kako su to interpretirali - mi ni ne možemo reći išta suvislo o njihovim politikama. Upravo je to jedan od glavnih problema s kojim sam se susreo u literaturi slične tematike - nedostatak ikakve povezanosti jugoslavenske i zapadne strane događaja. Zbog toga se konstantno i ponavljaju određene teze, kako kod nas, tako i na Zapadu. Primjerice, skoro je nepojmljivo da se Hans Dietrich Genscher danas - skoro dvadeset godina nakon raspada Jugoslavije - još uvijek mora pravdati za svoju politiku iz tog vremena koja je zapravo jedina i bila razumna. Spin mašine rade punom parom.

Kakvo je zapravo stanje u akademskoj literaturi po pitanju uloge Zapada u raspadu Jugoslavije? Postoji li nekakav konsenzus?

- Sudjelovanje zapadnih sila u raspadu jugoslavenske federacije generiralo je opsežnu popularnu i akademsku literaturu kojom, osim u slučaju nekoliko istaknutih iznimki, dominiraju ili neadekvatne ili duboko pogrešne interpretacije. Prva od tih interpretacija, popularna kod mnogih bivših diplomata i analitičara vanjskih politika, fokusira se na navodnu naglost i nerješivost jugoslavenskog problema. Za podupiratelje ovog pristupa, zapadna politika bila je označena „jedinstvom u frustraciji“, ne samo zbog težine događanja na terenu, već i zbog nedostatka oruđa međunarodne zajednice da učinkovito odgovori na krizu poput jugoslavenske. Svaka preventivna akcija u Jugoslaviji bila bi zahtijevala vrijeme i resurse nedostupne europskom i zapadnom savezu koji je činio tek prve korake prema novoj koncepciji zajedničke sigurnosti. Takva akcija također bi zahtijevala dalekovidnost i inovaciju koji su jednostavno bili izvan dosega kreatora vanjskih politika rastegnutih ostalim obavezama. Riječima jednog analitičara, „radilo se o paradigmatskoj ilustraciji Hegelove izreke o Minervinoj sovi koja leti u suton. Postajemo mudri tek kada je prekasno za učinkovito djelovanje.“

Druga rasprostranjena interpretacija utjecaja Zapada na raspad Jugoslavije sugerira da su znakovi upozorenja o nadolazećoj jugoslavenskoj tragediji bili shvaćeni od strane zapadnih kreatora vanjskih politika, ali da je jednostavno nedostajalo političke volje da se nešto napravi. Primarni interes Zapada u Jugoslaviji, jednom kad je njen kolaps u rat zapravo započeo, bilo je limitiranje štete kroz usklađeni diplomatski napor. Za svako nediplomatsko učešće smatrano potrebnim kako bi se zaustavilo krvoproliće, međutim, mislilo se da je prohibitivno skupo i rizično. Nakon desetljeća života s prijetnjom sve-europskog rata i potrebom stvaranja vojne protuteže sovjetskom bloku, ranih 1990-ih Zapad je želio unovčiti „mirovnu dividendu“. Lov na nejasne ili čak nevažne ciljeve u (bivšoj) Jugoslaviji prijetio je da sve to izloži opasnosti. Sudjelovanje Zapada u jugoslavenskoj krizi bi se po toj interpretaciji moglo nazvati „trijumfom nedostatka volje“. „Nedostatak volje“ u toj formulaciji označava manjak političke odlučnosti da se diplomacija podupre vojnom silom.

Konačno, treća rasprostranjena interpretacija zapadnog sudjelovanja u raspadu Jugoslavije - omiljena kod velikog broja kreatora vanjskih politika i diplomata (pogotovo iz Francuske i Velike Britanije), popularizirana od strane nekoliko autora vrlo prepoznatljivih prikaza rata i sve više prihvaćena kod ljevičarskih kritičara zapadnih politika u Jugoslaviji - smatra neke zapadne sile ne samo promatračima jugoslavenskih događanja. Podupiratelji ove interpretacije stavljaju veliki naglasak na navodne pokušaje ekonomskih, političkih i vjerskih elita nekih zapadnih država da destabiliziraju Jugoslaviju i podupru vodstva Slovenije i Hrvatske u njihovim planovima za nezavisnost. Ova interpretacija pogotovo izdvaja ujedinjenu Njemačku koja je navodno željela proširiti doseg svoje moći na Balkan i iskoristiti svoju novu vanjskopolitičku snagu kako bi progurala međunarodno priznanje sjeverozapadnih jugoslavenskih republika. Politika Zapada tijekom krize stoga je prema ovoj interpretaciji primarno bila označena neuspješnim naporima kako bi se ograničio njemački destruktivni aktivizam i - nakon što je šteta već bila počinjena - kako bi se popravilo što se da popraviti u nizu pristranih diplomatskih i vojnih intervencija.

Kako na to odgovara tvoja disertacija? Što nam novoga nudi?

- Moja disertacija nudi drugačiji pristup od ova tri prije spomenuta. S krajem Hladnog rata, Jugoslavija je za Zapad izgubila svu svoju važnost kao bedem protiv sovjetskog napada i kao primjer socijalizma nezavisnog od Moskve. Signali koje su jugoslavenski politički protagonisti dobijali od svojih zapadnih kolega nisu, međutim, bili signali destabilizacije jugoslavenske federacije ili potpore za njene različite dijelove da krenu prema nezavisnosti. Upravo suprotno - kreatori zapadnih politika bili su praktično jednoglasni u davanju skoro nikakve podrške jugoslavenskoj periferiji. Njihova snažna podrška bila je rezervirana za nastavak postojanja Jugoslavije i za temeljne stupove središnje vlasti u Beogradu. Nitko s ikakvim utjecajem na politiku Zapada nije želio dezintegraciju Jugoslavije.

Nadalje, jugoslavenska kriza evoluirala je tijekom dužeg perioda i njena degeneracija prema ekstremnom nasilju bila je postupna, često otvoreno najavljena i stoga od mnogih očekivana. Ništa u njenom razvoju nije bilo niti iznenadno niti novo. Što je još važnije, tek nekoliko mjeseci prije definitivne eksplozije nasilja u Jugoslaviji lipnja 1991. godine, Zapad je pokazao svoju sposobnost da zaustavi i kazni agresiju - ne samo uništenjem iračke vojske nakon invazije Kuvajta, već i jasnim udarom na režim Saddama Husseina zbog njegovog terora protiv Kurda na sjeveru Iraka.

Kad je u pitanju politička volja za vojnom intervencijom u Jugoslaviji, ta volja je zaista nedostajala u mnogim važnim vanjskopolitičkim krugovima Zapada. No, problem je u tome što je ovaj nedostatak volje bio često popraćen već spomenutom podrškom Beogradu i, jednom kad je rat započeo, spremnošću prihvaćanja posljedica takve politike na terenu. Pored toga, početak ekstremnog nasilja u Jugoslaviji rezultirao je i početkom zapadnoeuropskog diplomatskog napora kojeg nije primarno karakterizirao nedostatak volje da se diplomacija podupre silom, već sukob volja između glavnih aktera oko skoro svakog aspekta zapadne politike - bilo vojnog ili diplomatskog. Tijekom jednog perioda tog sukoba, Njemačka je ostala sama u zahtjevima za zapadnom akcijom i za priznanjem sjeverozapadnih republika, ali ne zbog toga što je željela proširiti doseg svoje moći na Balkan ili iskoristiti svoju vanjskopolitičku snagu nakon ujedinjenja. Ostala je sama jer je točno percipirala što se događa u Jugoslaviji i jer su njeni zapadnoeuropski saveznici bili manje zabrinuti pravim razlozima njemačke alarmiranosti i upornosti nego činjenicom da je upravo ujedinjena Njemačka pokušavala usmjeriti Zapad prema bilo kakvoj vanjskopolitičkoj aktivnosti.

Osnovni zaključak moje studije jest da - s obzirom na brutalnost i očigledne izvore nasilja u Jugoslaviji - naša pažnja ne bi trebala biti usmjerena na one koji su tražili snažnu reakciju Zapada, već na one koji su takvu reakciju sputavali. Glavni objekti našeg proučavanja trebali bi biti oni kreatori zapadnih vanjskih politika koji su ne samo nastavili signalizirati svoju podršku jugoslavenskom centru mjesecima nakon početka rata, već koji su uz to također imali tendenciju popuštanja jačima tijekom raznih mirovnih pregovora vođenih od strane međunarodne zajednice. Po mom mišljenju, motivacija tih kreatora zapadnih vanjskih politika - koji su uglavnom dolazili iz Britanije, Francuske i Sjedinjenih Država - bila je jednostavna: osiguravanje stabilnosti pred prijetnjom velikih prevrata na čitavom europskom kontinentu. U vrijeme kad su sovjetski blok i sovjetska država bili pred propašću, strah od većeg previranja prevagnuo je nad nelagodom koju je izazivao despotizam Beograda. Jugoslavija jednostavno nije smjela postati primjer za Sovjetski Savez jer je na raspad sovjetske države gledano kao na opasnost s potencijalnim nuklearnim posljedicama. Takvo razmišljanje je, međutim, bilo utemeljeno na jednoj ključnoj zabludi. Na političku i vojnu mašineriju kontroliranu od strane Slobodana Miloševića gledano je kao na zaštitnika jugoslavenskog jedinstva dok je prava motivacija vođe Srba bila dijametralno suprotna: stvaranje uvećane srpske države na ruševinama jugoslavenske federacije. Međunarodna pozicija Jugoslavije tijekom Hladnog rata bila je produkt političkog realizma i zapadnog i sovjetskog bloka. Politike ključnih zapadnih aktera tijekom jugoslavenske krize bile su ukorijenjene u tom istom političkom realizmu. I upravo je taj politički realizam imao odlučujući utjecaj na nasilnu prirodu raspada Jugoslavije.

Koje si sve izvore koristio za njezinu izradu? S kojim si sve ljudima razgovarao?

- Glavni problem s kojim se istraživači ove i sličnih tema susreću jest nedostatak pristupa arhivskoj građi. Ipak, do nekih stvari moguće je doći preko zakona o slobodi informiranja, pogotovo u SAD-u i Velikoj Britaniji. Ja sam tako koristio više stotina dokumenata deklasificiranih od strane predsjedničkog arhiva Georgea Busha starijeg, CIA-e i britanskog Foreign Officea. Osim toga, koristio sam pregršt dokaznog materijala koji je generirao Međunarodni sud u Hagu. Tu je posebno zanimljivo bilo oko dvjestotinjak presretnutih razgovora Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i njihovih suradnika iz perioda od proljeća 1991. do proljeća 1992. godine. Ne moram valjda ni spominjati da sam prošao i svu relevantnu sekundarnu literaturu kod nas i vani; sve javno dostupne primarne dokumente poput rezolucija međunarodnih organizacija ili debata u zapadnim parlamentima; sve memoare i slične publikacije; kao i veliki dio tiska u Jugoslaviji i na Zapadu. Konačno, intervjuirao sam više od četrdeset aktera i iz naše regije i sa Zapada: od Douglasa Hurda, Lorda Carringtona, Hansa van den Broeka, Rolanda Dumasa i Jacquesa Delorsa, pa do Budimira Lončara, Harisa Silajdžića, Dmitrija Rupela ili Davorina Rudolfa.

Tko ti je od sugovornika ostavio najbolji dojam? Kako su se držali u razgovorima? Koliko su bili otvoreni, kontradiktorni? Jesu li promijenili pogled u odnosu na prijašnje svoje poglede?

- Ne bih želio previše naglasiti važnost ovih razgovora jer ljudi pamte selektivno, pogotovo petnaest ili dvadeset godina nakon određenih događaja. Intervjui s protagonistima mogu, međutim, biti korisni kako bi se rekonstruirao određeni sentiment iz tog perioda, kako bi se oslikala jedna osobnija strana razvoja situacije. Dijelom baš i zbog toga jer neki ljudi selektivno pamte. Primjerice, Lord Carrington je bio uvjeren kako Douglas Hurd uopće nije prisutstvovao sastanku ministara vanjskih poslova EZ-a 16. i 17. prosinca 1991. godine na kojem je donešena odluka o uvjetnom priznanju jugoslavenskih republika. I bio je ljut na njega zbog toga. No Douglas Hurd je tamo ipak bio. Možda tiši nego obično, ali ipak jest. Ta mala sličica mi je ocrtala dinamiku odnosa koje je Carrington imao sa svojim šefovima u EZ-u. On je došao na taj sastanak kako bi zaustavio priznanje i računao je na sekundiranje Britanije i Francuske, kao što je na potporu tih dviju zemalja računao i do tada. Međutim, iz dubljih razloga koje ipak malo šire opisujem u knjizi, ta potpora je bila izostala.

Nekakav najbolji dojam, ako se tako mogu izraziti, ostavili su diplomati kojima je Jugoslavija bila glavni zadatak - bez obzira odakle su bili i koliko su različita njihova mišljenja bila tada, a i sada. Tim ljudima je zaista bilo stalo. A i danas se na neki način grizu što nisu napravili nešto drugačije, bolje ili više. Tu bih primarno izdvojio britanskog veleposlanika u Beogradu Sir Petera Halla, kao i njemačke veleposlanike u Beogradu Hans-Jörga Eiffa, pri KESS-u Wilhelma Höyncka i pri Carringtonovoj konferenciji Geerta-Hinricha Ahrensa. Općenito su na mene najbolji dojam ostavili njemački diplomati. Situaciji su pristupili sa znanjem, brigom i osjetljivošću. Od sugovornika s našeg područja daleko su najupečatljiviji dojam ostavili bivši ministar informiranja Branko Salaj i veleposlanik Jugoslavije, a kasnije i Hrvatske, u Francuskoj Božidar Gagro. Takvu sposobnost prisjetiti se točnih datuma i sadržaja određenih razgovora od prije skoro dvadeset godina, ali i ponuditi njihovu pravu analizu nisam vidio kod nikog drugog.

Kakva je bila percepcija Jugoslavije na Zapadu? Koji su zapravo bili interesi velikih sila na području Jugoslavije?

- Svima nam je poznata stara mantra o „velikom ugledu u svijetu“ kojeg je Jugoslavija uživala. Naravno, tu nije bila baš riječ o ugledu, već o geopolitičkoj važnosti. Jugoslavija je za vrijeme Hladnog rata bila, poslije Njemačke, vjerojatno drugi kandidat za glavnu europsku frontu mogućeg otvorenog konflikta između NATO-a i Varšavskog pakta. Uz to je, nakon sukoba Staljina i Tita, postala mogući model za ostatak istočne Europe. Zapad se upinjao pokazati i Poljacima i Česima i Mađarima kako je moguće graditi socijalističko društvo bez tutorstva Kremlja. Odatle i politika „keep Tito afloat“. Dakle, za vrijeme Hladnog rata, glavni interes Zapada u Jugoslaviji bila je stabilnost države, nastavak njene nezavisnosti od Moskve i - ako je moguće, premda nije nužno - postepena demokratizacija društva i marketizacija privrede.

S krajem Hladnog rata, ti interesi se mijenjaju. Jugoslavija prestaje biti moguća fronta konflikta sa Sovjetskim Savezom i pretvara se u periferiju kontinenta. Uz to, gubi korak s događajima u ostatku istočne Europe i samim tim i svoju ulogu pozitivnog primjera za ostatak regije. Postaje važna samo u onoj mjeri u kojoj može biti loš primjer drugim državama koje su izlazile iz komunizma. Kad tome dodamo sve ostalo što se događalo u to vrijeme i odvraćalo pažnju zapadnih administracija - od Iraka do ujedinjenja Njemačke i raspada Sovjetskog Saveza - dobijamo jednu složenu situaciju koja je rezultirala opasnim pristupom prema događajima u Jugoslaviji. Morate shvatiti da je na kraj Hladnog rata među zapadnim diplomatima gledano i kao na pobjedu i kao na prijetnju - i to više kao na prijetnju. Dakle, Jugoslaviju je trebalo zadržati kao zajednički okvir kako se ne bi narušila stabilnost i regije i kontinenta. Ali to je trebalo napraviti „on the cheap“ - bez svih milijardi dolara koje su trebale Anti Markoviću, ali s prešutnim odobravanjem za politiku onih koji su bili voljni upotrijebiti i silu kako bi zaštitili jugoslavenski integritet. Problem je bio u tome što ti koji su prijetili silom uopće nisu bili zainteresirani za jugoslavenski integritet. Njihova je opcija bila stvaranje nove srpske države, a (mini) Jugoslavija im je služila tek kao smokvin list.

Kakav je bio odnos velikih sila prema Miloševiću, a kakav prema drugima, prvenstveno Sloveniji i Hrvatskoj? Zašto je toliko dugo Milošević bio jedan od relevantnih sugovornika međunarodne zajednice? Kako je, u usporedbi s njim, bio percipiran Franjo Tuđman?

- Odnos zapadnih diplomata prema Miloševiću u ovom periodu kojim sam se ja bavio prošao je nekoliko faza. Pri početku njegovog uspona i konsolidacije političke moći u Srbiji, na Miloševića je gledano kao na predstavnika novog tehnokratskog vala koji koristi nacionalizam, ali samo kao oruđe u borbi sa starijim i dogmatičnijim snagama. Miloševiću je u tom periodu iznimno koristilo iskustvo iz bankarskih krugova i New Yorka, kao i njegova prijateljevanja s veleposlanikom SAD-a u Beogradu Johnom Scanlanom i s kasnijim zamjenikom ministra vanjskih poslova Lawrenceom Eagleburgerom. Oni su u to vrijeme gajili zbilja nevjerojatne iluzije o navodnoj reformskoj agendi Miloševića i smatrali ga potencijalnim „balkanskim Gorbačovom“. Kod nas se često zaboravlja da je upravo Milošević bio favorit za preuzimanje pozicije predsjednika SIV-a nakon ostavke Branka Mikulića pred kraj 1988. godine, i to favorit ne samo vojnog establishmenta JNA i beogradske elite, već i favorit tih utjecajnih krugova na Zapadu.

Odnos prema Miloševiću tek se postepeno mijenja s eskalacijom njegove kampanje nasilja, ali unatoč svemu skoro do samog kraja ostaje jedna nezdrava doza razumijevanja i osobne simpatije za njega. To je dijelom bio rezultat njegove sposobnosti da šarmira svoje sugovornike viskijem, šljivovicom, janjetinom, cigarama i razgovorom na relativno dobrom engleskom. Dijelom je to također bio i rezultat shvaćanja na Zapadu da je Miloševićeva opozicija u Srbiji i gora od njega. Konačno, i što je najvažnije, to je bio rezultat krivog shvaćanja u određenim zapadnim krugovima što je zapravo cilj Miloševićevog režima. Istaknuti članovi zapadnih administracija pogrešno su mislili da je Milošević zainteresiran za spašavanje Jugoslavije, dok je on zapravo bio zainteresiran za stvaranje nove i veće srpske države.

Slovenija i Hrvatska, a to se pogotovo odnosi na predsjednika Tuđmana, s druge su strane bili percipirani kao potencijalni troublemakeri - republike koje su bile voljne dovesti u pitanje opstanak jugoslavenske države radi nekakve zaštite svojih prava ili suvereniteta. Do samog početka rata, mišljenje ogromne većine zapadnih diplomata i donositelja odluka bilo je da Slovenija i Hrvatska - iako možda tehnički i u pravu - nepotrebno izazivaju vraga. Scene tenkova, izbjeglica, mrtvih, ranjenih i općenitog razaranja te su predrasude postepeno mijenjale, iako ne svugdje. Do dana današnjeg u važnim krugovima na Zapadu - pogotovo u Britaniji i Francuskoj - glavnim uzrokom rata smatraju se „secesije“ Slovenije i Hrvatske. One su željele promjenu statusa quo i zato su bile problematične. Naravno, tu nije pomagala ni činjenica da je predsjednik Tuđman po svojoj osobnosti bio sušta suprotnost Miloševiću. Svakako nije bio šarmer.

Koje su glavne pogreške i propusti međunarodne zajednice u odnosu na jugoslavensku krizu i ratove koji su se vodili na njezinom području?

- Pogrešaka je bilo pregršt iako je najvažnija od njih svakako bila pogrešna interpretacija što to zapravo Miloševićev režim strateški želi: stvaranje nove države, a ne zaštitu jugoslavenskog integriteta. Skoro svaki novi zaplet krize donosio je nove pogreške i propuste zapadnih administracija. Ukoliko bih neke od tih najvažnijih pogrešaka i propusta svrstao kronološki za ovaj period kojim sam se bavio, to bi onda izgledalo otprilike ovako: 1) pogrešna interpretacija Miloševića i njegove navodne privrženosti reformama; 2) gotovo nikakav odgovor na tzv. antibirokratsku revoluciju, na nasilje nad Albancima na Kosovu i na promjenu ustavnog balansa federacije degeneracijom autonomija Vojvodine i Kosova; 3) zaziranje od pobjede demokratskih snaga na republičkim izborima 1990. godine; 4) nikakav odgovor na „balvan revoluciju“ i na beogradske pripreme za rat; 5) protivljenje slovensko-hrvatskom planu za reformu Jugoslavije u konfederaciju; 6) signali potpore i razumijevanja za JNA kroz čitavu krizu do same eskalacije nasilja, a i poslije toga; i konačno 7) serija popuštanja Miloševiću tijekom pregovora kroz drugu polovicu 1991. godine koja je kulminirala Cutileirovim de facto planom za podjelu BiH na etničkom principu.

Zašto se toliko kasnilo u reakcijama na zločine i zašto su krivo procijenjeni procesi u Jugoslaviji unatoč obavještajnim upozorenjima, recimo CIA-e?

- To je zapravo pitanje svih pitanja koje dotiče samu srž moje analize. Jer CIA je zaista jako dobro pratila što se u Jugoslaviji događa i na vrijeme je te svoje analize prezentirala administraciji Georgea Busha. To sam zaključio čitajući njenih više od 150 izvještaja iz perioda od 1987. do 1991. godine. Dakle, stvar je u tome da procesi uglavnom nisu krivo procijenjeni. Oni su bili točno identificirani i definirani od strane onih kojima je to bio posao. Određeni kadrovi u State Departmentu jesu omalovažavali CIA-ine izvještaje i ti kadrovi su izvor one ključne pogreške pri odgovoru na pitanju bore li se Milošević i JNA za Jugoslaviju ili Veliku Srbiju. Stvar je, međutim, u tome da su glavni donositelji odluka u Washingtonu - a tu su se zapravo donosile odluke o zapadnoj politici sve do početka rata - svemu pristupali sa svog stajališta da se ništa ne smije napraviti kako bi se narušila stabilnost istočnoeuropske arhitekture, pogotovo u Sovjetskom Savezu. Pri tome su mislili da su veća prijetnja statusu quo Slovenci i Hrvati nego Beograd. I konačno, ako želimo izvesti ovo do svog logičnog kraja i potpuno na čistac: krivo su procijenili odnos snaga. Mislili su da je armijska mašina s političkim zaleđem i potporom Miloševića sasvim dovoljno jaka da disciplinira i Sloveniju i Hrvatsku u kratkom roku. Baš kao što su mislili - protivno savjetima CIA-e - da je Gorbačov jači od Jeljcina ili da će sovjetska armija uspjeti zauzdati baltičke republike.

Zašto je SAD na početku toliko inzistirao na očuvanju Jugoslavije, a poslije toga se dosta dugo držao po strani?

- Do ljeta 1991. godine Washington je zaista bio glavni arhitekt zapadne politike prema Jugoslaviji i inzistirao je na očuvanju Jugoslavije, kao što sam rekao, dijelom iz ideološke tj. „realpolitičke“, a dijelom iz strateške opredijeljenosti za održanje statusa quo kako se ne bi naglo urušio sustav stabilnosti na istoku Europe. Ključna riječ predsjednika Busha je bila „prudently“ - tj. „oprezno“ ili „razborito“. On je mislio da Slovenci i Hrvati mogu dati loš primjer sovjetskim republikama (ne samo baltičkom trojcu) i da posljedice sovjetskog raspada mogu biti nuklearne. Razlog zašto se Washington povukao iz Jugoslavije u ljeto 1991. godine s druge strane leži u američkoj politici prema zapadnoj Europi u to vrijeme. To je period pregovora o formiranju Europske unije i o produbljivanju europskih integracija na sigurnosna, vanjskopolitička, pa čak i vojna pitanja. Washington je tada otvoreno rekao Europljanima: izvolite dokazati da se s pravim izazovima možete nositi sami. Ili, kako su svjedočili mnogi američki diplomati, poruka je zapravo bila: ova kriza će vam dokazati da bez nas ne možete ništa. Jugoslavija je za takvu poruku bila savršena. Periferija kontinenta, tzv. „Europe’s backyard“ u kojoj SAD poslije raspada SSSR-a i nije imao pravih interesa osim konačne pacifikacije. Problem je, međutim, bio u tome što je sve postajalo krvavije i krvavije s kulminacijom u logorima i genocidu. I što mediji jednostavno nisu dopustili da sve to nestane s televizijskih ekrana.

Je li međunarodna zajednica izvukla kakve pouke iz svojih pogreški ili se one i dalje nastavljaju, recimo u pogledu BiH ili Srbije i Kosova?

- Neki od kreatora zapadne vanjske politike su kroz pet godina istraženih u mojoj studiji (a i kroz bosanskohercegovački rat i poslije njega) zbilja pokazali nevjerojatno nizak kapacitet učenja i promjene njihovih „realističnih“ politika. Naposljetku su se, međutim, ipak počeli mijenjati i nastavljaju se mijenjati. Jedan europski diplomat je u našem razgovoru to savršeno opisao: „Napredovali smo uglavnom kroz neuspjehe. Kroz očigledne i zapravo sramne neuspjehe dobijamo energiju kako bi nešto učinili na malo bolji način u drugoj prilici.“ Problem je, međutim, u policy driftu, a i u dolasku nekih novih ljudi na scenu. Imate osjećaj da svaka nova generacija diplomata ili donositelja odluka koja se pojavi mora učiti iste lekcije. Clinton je, na primjer, naučio ponešto u Bosni i Hercegovini pa grešku - uz Blairovu pomoć - nije ponovio na Kosovu. Ali Clintonovo vrijeme je odavno prošlo, a u Bosni i Hercegovini je sada izgleda moguće postati šerif nad pola države uz negiranje povijesnih činjenica poput srebreničkog genocida. Kao što je moguće i voditi kampanju za tog šerifa iako ste predsjednik druge države - sve uz skoro nikakav odgovor od strane europskih upravitelja BiH. Dakle, pogreške se zaista ponavljaju, premda možda ne u onom istom intenzitetu i s onim jednako tragičnim posljedicama kao prije dvadeset godina.

Zvonimir Despot / Bumerang prošlosti