Ni jednom se domoljubu nije teško pomiriti s istinom

U tjedniku 7Dnevno, br. 393 od 11. lipnja, na sedmoj i osmoj stranici objavljen je tekst Darka Petričića pod naslovom „Gojko Šušak: suradnik Udbe s jugoslavenskom putovnicom“, s nadnaslovima „Neugodna istina o stvarnoj ulozi ratnog ministra obrane i desne ruke Franje Tuđmana u stvaranju Hrvatske – senzacionalno otkriće“.

Urednik tjednika 7Dnevno, s iskustvom pisanja u žutim novinama, dobro zna da naslov i naslovnica prodaje tiskovinu pa je naslovnicu spomenutog broja dao urediti tako da je uz fotografiju pokojnog ministra obrane i faksimil korica pasoša iz doba SFR Jugoslavije (preuzet s interneta) dao otisnuti još provakativniji naslov: „Gojko Šušak: Udbaš s diplomatskim pasošem Jugoslavije!"

Uz fotografiju pokojnog ministra otisnut je i ovaj tekstić: 'S činjenicom da je Šušak imao diplomatsku jugoslavensku putovnicu hrvatski nacionalisti teško će se pomiriti'. Upravo ta tvrdnja i poruka motivira, pa sam uredništvu tjednika dostavio na objavu ovaj osvrt na Petričićev pamflet. Nu, urednik je odbio objaviti ovaj moj osvrt jer se poslužio Rojsom koji je u svom intervjuu na sebi svojstven način demantirao Petričićeve imputacije. I nije to prvi put da se Rojsom služe desna i lijeva 'duboka grla' kako bi se zasjenila istina u svojoj punini.

Naime, ni jednom se nacionalistu nije teško pomiriti s istinom, ali mu je neprihvatljiva poluistina, konstrukcija, laž. Odbojan mu je svaki pa i Petričićev pokušaj diskreditiranja časne osobe kao što je to bio Gojko Šušak. Nije li samo po sebi uvrijedljivo poistovjećivanje pojma 'nacionalist', kako to sugerira autor pamfleta, s osobom koja ratnog ministra cijeni kao čovjeka dostojna poštovanja? Petričićevo poimanje nacionalizma u spomenutom tekstu je negativno konotirano. Da nije tako, koristio bi pojam domoljub. Dakle, ni jednom se domoljubu nije teško pomiriti s istinom, ali će svaku neutemeljenu diskreditaciju ratnog ministra s gnušanjem odbaciti.

Petričićevi informatori

Petričić piše da je došao do 'nevjerojatnog otkrića koje potvrđuje sumnje svih onih koji su tvrdili da je Gojko Šušak bio suradnik Službe državne bezbednosti', da su mu to otkriće potvrdile 'relevantne osobe iz diplomatskih i policijskih službi bivše države', te da ima 'pisani dokaz tog svog otkrića'.

Petričićevo 'otkriće' se zapravo svodi na jedinstven 'dokaz' a to je faksimil računa filijale jedne banke u Villachu na kojem je uz ime dvojice korisnika računa (Hrvoja Šarinića i Gojka Šuška) naznačeno da je račun otvoren temeljem identifikacijskih dokumenta, odnosno Šarinićeve francuske putovnice i Šuškova jugoslavenskog pasoša. Pasoš je izdalo Ministarstvo vanjskih poslova SFRJ, pa to nije običan pasoš nego se radi, kako Petričić tvrdi, o diplomatskom pasošu. Svojoj papirnatoj kuli, odmah u temelju, Petričić dodaje dvije karte. Kaže, Šušak je bio zaposlenik Službe za istraživanje i dokumentaciju, odnosno SID-a, a na vezi ga je držao nitko drugi do visoko pozicionirani službenik SID-a Frane Krnić. Zašto Petričić konstruira da je to Krnić? Valjda zato što je Krnić prvih godina hrvatske samostalnosti bio (hrvatski a ne jugoslavenski) veleposlanik u Čileu a tamo je imao priliku upoznati Gojka Šuška koji je po prirodi svog ministarskog posla zasigurno kratko boravio u Čileu.

Petričića muči dilema: „Zbog čega je Šušak nakon višestranačkih parlamentarnih izbora tražio, i dobio, jugoslavensku putovnicu, i to diplomatsku, i zbog čega nije, ako mu je istekla bivša putovnica, zatražio kanadsku, s obzirom na dugogodišnji boravak i rad (u pizzeriji) u toj zemlji?“

Petričić odbacuje mogućnost da je Gojko Šušak imao kanadsku putovnicu koja mu nije istekla. A što ako je Petričić tupast pa ga je 'relevantna' osoba iz diplomatskih i policijskih službi bivše države 'prekombinovala' iz Mesićevog u Šuškovog isljednika za svog suradnika, a da on to nije sposoban shvatiti?

Petričić ne povezuje dvije činjenice: da je Gojko Šušak doista bio najvažnija osoba u kupnji i nabavci oružja u uvjetima embarga i da je nekim poslom (je li teško zaključiti kojim?) kao ministar doputovao u Čile.

Što kažu Budimir Lončar i Frane Krnić

Petričić se odvažio zatražiti dokaze od Budimira Leke Lončara i Frane Krnića. Tko mu je dao kontakt? Uz čiju se to preporuku Petričić odvažio i onako, na tî, priupitati Lončara za 'podatak' da je Gojko Šušak radio za SID ili da je imao veze s njim? Nije li to neko Zujalo koje trenutno prekopava arhivu SID-a i usput čisti svoju prošlost?

A što je to rekao sam Krnić o Petričićevoj sumnji da je Šušak bio zaposlenik SID-a? U razgovoru kojeg sam autor pamfleta prepričava, Krnić potvrđuje da je poznavao Gojka Šuška, da ga je Šušak posjetio u Čileu, ali istodobno osporava Petričićevu 'informaciju da je Šušak radio za SID ili koju drugu obavještajnu službu', te da mu 'nije poznat podatak da je Šušak imao diplomatsku putovnicu'. Krnića je zanimalo i to zašto ga Petričić pita za Šuška. Očito nezadovoljan činjenicom da nije mogao iznuditi Krnićevu potvrdu njegove sumnje, Petričić je u provokatorskom stilu naprasno završio razgovor tvrdnjom: „Zato što ste ga vi držali na vezi".

Ni Krnićev ondašnji šef, zadnji ministar Vanjskih poslova SFRJ, Budimir Leka Lončar, na Petričićevu žalost i upit nije potvrdio da je Šušak posjedovao diplomatsku putovnicu, niječući da je Šušak 'imao veze sa SID-om'.

Kako to da dvojica ključnih dužnosnika 'Ministarstva spoljnih poslova SFRJ' ne znaju za Šuškovu kompromitirajuću prošlost koju im na 'senzacionalan' način i to telefonski servira sam Petričić? Pa nije Gojko Šušak bilo tko da bi Lončaru i Krniću tridesetak i više godina bila i ostala nepoznata navodno kompromitirajuća crta iz njegove biografije.

Da je bolje informiran Petričić ne bi zalazio u područje koje slabo poznaje i ne bi na površan način iskušavao svoje skribomanske mogućnosti. Neznanje i neinformiranost su odlika čovjeka koji malo čita. Ili, ako puno čita onda malo toga razumije, što ga dadako ne priječi da svašta piše. Da je Petričić kojim slučajem s razumijevanjem pročitao intervju Budimira Lončara u Jutarnjem listu od 03. listopada prošle godine, bilo bi mu jasno tko je Budimir Lončar, a tko je Gojko Šušak, tko je što činio u povjesnim vremenima stvaranja hrvatske države.

‘Tuđman mi je dao tri ponude. Sve sam ih odbio zbog Gojka Šuška‘, stoji u naslovu spomenutog intervjua. Nije li čovjeku zdrave logike iz citiranog naslova sve jasno?

Lončar u spomenutom intervjuu pojašnjava: „Imali smo (Lončar i Tuđman, op. a.) ukupno 11 organiziranih susreta i niz usputnih razgovora na marginama sastanaka u Beogradu. Otišli bismo na pola sata sami u neku sobu. Odobravao je moju politiku internacionalizacije jugoslavenske krize. Jedan od značajnijih sastanaka imali smo 10. 8. 1992., kada me je preko Marija Mikolića, mog bivšeg šefa protokola, nakon ostavke, nakon dogovora angažmana u UN-u, pozvao u Zagreb. Ponudio mi je tri mogućnosti: položaj hrvatskog ministra vanjskih poslova, potpredsjednika Vlade za koordinaciju odnosa s inostranstvom ili da mu budem savjetnik. Rekao sam mu da sam se već obavezao u New Yorku, da sam siguran da s njim ne bih imao problema, ali da on ima ljude oko sebe koji su njemu potrebni, ali s kojima ja ne mogu. Kaže on: Tko? Rekao sam mu - Gojko Šušak. Jer ne vjerujem da bi on i još neki mene prihvatili, da razumijem potrebu za njima, ali ja s njima ne bih mogao funkcionirati. Tuđman je zaključio da možda imam pravo ...“

Jasno, Budimir Lončar ne bi mogao funkcionirati s Gojkom Šuškom u obnašanju vlasti, ma kakve god im različite uloge bile, zbog njihovih (u bitnome) različitih političkih uvjerenja. Da je doista Šušak bio zaposlenik Službe za istraživanje i dokumentaciju pri Ministarstvu vanjskih poslova Jugoslavije, to bi Krnić i Lončar zasigurno znali te bi Lončaru bile prihvatljive sve tri mogućnosti koje mu je nudio predsjednik Tuđman.

Ali, koje su to 'relevantne osobe iz diplomatskih i policijskih službi bivše države' koje kao svoje informatore Petričić spominje? To nisu Budimir Lončar i Frane Krnić jer oni u razgovoru s Petričićem decidirano niječu informaciju koju sam Petričić u svom pamfletu proklamira. To su vjerojatno oni informatori koji su u javni prostor ubacili Boljkovčevu priču prema kojoj su Vukojević, Glavaš i Šušak isprovocirali zločin Srba u Borovu selu kako bi napali Jugoslaviju, isprovocirali rat kojega Srbi navodno nisu htjeli a koji će se nešto kasnije zvati 'dogovorenim ratom'.

U pokušaju da svoju logiku održi na površini, Petričić tvrdi da je 'Šušak preventivno i proračunato, samo dva mjeseca nakon što je Hrvatska zakoračila prema samostalnosti i odcjepljenju, zatražio od Beograda diplomatsku putovnicu koja će mu omogućiti mnoge privilegije u putovanju svijetom, s obzirom na dobre međunarodne odnose koje je održavala Jugoslavija'.

Da razumije kontekst vremena u kojemu se rađala neovisna Hrvatska i da je kojim slučajem s razumijevanjem pročitao intervju predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tudjmana, kojeg je 23. listopada 1994. godine dao novinarima kontroverzne emisije BBC-a, 'Smrt Jugoslavije', Petričiću bi bilo jasno zbog čega je netko mogao koristiti jugoslavensku putovnicu i zbog čega je bivši hrvatski predsjednik kroz 11 organiziranih susreta s Lekom, dotičnog pozivao na suradnju.

„Ja sam i svjesno igrao na to da se našom politikom pokuša produbiti taj jaz izmedju očite velikosrpske politike pretvaranja Jugoslavije u veliku Srbiju i tog ostatka titoističkog shvaćanja jugoslavenske Federacije. (...) Vrlo dobro sam znao da je Jugoslavija čimbenik medjunarodnog poretka, pa da prema tome moramo voditi takvu politiku, da se i pred svijetom ne dovedemo u situaciju da se pomisli da bi Hrvatska rušila Jugoslaviju i da nas taj isti svijet osudi, jer želi sačuvati međunarodni poredak i mir u tom dijelu“. (Iz integralne verzije razgovora Franje Tuđmana s novinarima BBC-a, prema tonskom zapisu; Hrvatski obzor od 20. svibnja '96. g.).

Pretpostavke Petričića i njegovih informatora

'Prema informatoru iz bivšeg SDB-a', piše Damir Petričić, 'Šušak je bio djelatnik SID-a koji se ubacio među hrvatsku emigraciju u Kanadi pričom da je protjeran iz Jugoslavije 70-ih godina', te da je 'to bilo dovoljno za ulaznicu među hrvatsku emigraciju'. 'Pretpostavlja se', tvrdi nadalje Petričić 'da je cijelo vrijeme (Šušak) bio na saveznoj, beogradskoj plaći'.

Nikada i nigdje Gojko Šušak nije tvrdio da je potjeran iz Jugoslavije 70-tih godina. Petričićev informator iz bivšeg SDB-a izmišlja, jer svi koji su poznavali Gojka Šuška za priču o protjerivanju niti su čuli niti su za nju znali, pa je 'ulaznica' među hrvatsku emigraciju bila najobičnija udbaška konstrukcija. Model Golog otoka o kojemu u svome tekstu Petričić govori kao o modelu infiltracije, kada je riječ o Gojku Šušku, prljava je izmišljotina.

Petričićeve pretpostavke

'Pretpostavlja se' da je (Šušak) bio zaposlenik SID-a, pretpostavlja se da je (Šušak) bio na beogradskoj plaći ... Pretričić ne kaže 'pretpostavljam' nego 'pretpostavlja se'. Ne pretpostavlja on, ne pretpostavlja netko drugi, nego se nešto (samo od sebe, općenito) pretpostavlja. Tu je ovaj autor pamfleta stavio sebi sudski zaštitu. Ako bi netko Petričića optužio za klevetu, Petričić bi pred sudom imao pisani dokaz da ništa ne tvrdi on, nego se eto 'nešto pretpostavlja'.

Nadalje, Petričić uz pomoć svog informatora iz bivšeg SDB-a konstruira Šuškov status suradnika Udbe pa piše: „Potpuno neprimjetan među iseljenicima, bez imalo sumnje emigranata u njegovu vezu sa zloglasnom Udbom, Šušak je odrađivao zadatke koje mu je nalagao Beograd i povratno ga obavještavao o političkoj aktivnosti dijaspore te je mogao u miru čekati novog hrvatskog mesiju – Franju Tuđmana, kojemu će postati desna i lijeva ruka!

Prizemljenje maršala

Da nije zakazala Petričićeva mašta, ili da je barem bolje informiran mogli bi smo saznati barem za jedan uradak kojeg je Šušak odrađivao po nalogu Beograda. Ali, nismo. Međutim, jesmo i to iz tekstova Jasne Babić koja se zajedno s oficirom KOS-a Ivanom Sabolovićem bavila biografijom Gojka Šuška i kanadskog iseljeničkog kruga u tjedniku Globus.

Naime, u jednom od tekstova J.B. piše da je Gojko Šušak (valjda po nalogu Beograda) nabavio praščića, pa ga opremio transparentom s maršalovim imenom i pustio na pašu tijekom jednog iseljeničkog piknika. Čudi jedino to da se Petričićev informator a i on sam nije sjetio da bi to s proslavom Dana republike, maršalovim imenom i praščićem bila bolja ulaznica među emigraciju? Da zna povezivati činjenice iz teksta Jasne Babić, Petričiću bi bilo razumljivo zbog čega je Lončar odbio Tuđmanovu trostruku ponudu na suradnju. Nema sumnje da je Leka znao za ovu epizodu s maršalovim prizemljenjem, ako ne preko SID-a, onda svakako iz tekstova Jasne Babić.

M.S.