Jugoslavija u zagrebačkoj Areni
Sramota, ili bolje rečeno otvorena agresija na Hrvatsku državu, kada preko dvadeset tisuća mladih otvoreno i provokativno zaziva i poziva na stvaranje nove (Srbo)Jugoslavije, scenarij je kojemu upravo sada u pred Božićno vrijeme svjedočimo u samom srcu Hrvatske metropole, ili bolje rečeno Bandićeve metropole.
Smišljeni scenarij uz euforično pjevanje „Jugoslovenke” i mahnito mahanje zastavama države koja je nema tome ni trideset godina divljački nasrnula na tek stvorenu Republiku Hrvatsku i goloruki hrvatski narod, nikog tko ima imalo nacionalnog ponosa ne ostavlja mirnim, nikoga osim onih koji su među prvima trebali po zakonu reagirati. Ne samo reagirati, već u korijenu spriječiti i rastjerati tu pomamljenu, zašto okolišati i otvoreno ne kazati, dobro organiziranu antihrvatsku kampanju.
Istovremeno, što čine naši čelnici i svi vrli predsjednički kandidati? Tko više od njih uopće brine o ovoj jadnoj državi?
Osim prigušenih protesta generala i razjedinjenih branitelja u pojedinim portalima te jednog jedva primjetnog komentara u jednom od dnevnih listova, ovaj sramotni događaj kao da nije predmet interesa, čak ni onih koji upravo sada kroz predizbornu kampanju obećavajući ponovno brda i doline, očito više zaokuplja tko će se od njih s više blata baciti na svoje suparnike. Uostalom za njih je ova predizborna kampanja prilika da se pred javnošću operu od svojih sumnjivih i najčešće sramotnih biografija i aktivnosti.
>>Generali HV-a u miru: Nacionalna sramota u hrvatskome glavnom gradu
Kako poslije ove otvorene provokacije (agresije) u srcu Hrvatske bilo tko od institucija ima pravo prozvati Marka Perkovića Tompsona, kojem se i u vlastitoj državi zabranjuju nastupi, ili pak zabraniti legitimni i povijesni pozdrav Za Dom spremni, pozdrav s kojim je na usnama izginuo cvijet naše mladosti. Tko će to više morala i hrabrosti imati da u ime nekog zakona bilo koga hapsi i sudu privodi samo zato što na sebi nosi majicu sa spomenutim natpisom, ili na ulici svog prijatelja tim povijesnim pozdravom usput pozdravi?
Vratimo se nakratko toj euforiji u Areni i otvoreno i javno kažimo. Nije to samo njih dvadesetak tisuća, već i najmanje trostruko članova njihovih obitelji za koje bez rezerve tvrdim da ih je najmanje polovica iz srpsko jugoslavenskih obitelji, pardon porodica, a druga polovica organizirano dovezenih iz anti hrvatskih sredina. Ako to i nije točna konstatacija, onda se redom radi o mladim ljudima, koji nemaju ni minimum spoznaje o onome što se događalo u ne tako dalekoj prošlosti. E, tada bi se kao društvo trebali još više zabrinuti.
Pa za Boga dragoga, što tek kazati na grupu „vodećih” tzv. hrvatskih intelektualaca, na čelu s jugoslavenćinom Radom Šerbeđijom, koji u maniri raspamećenih pijanih četnika urlaju o zločincu Titu i Šumama i gorama. Zar je i to gospodo slučajno, ili dobro ukomponirano društvo koje se uvježbava za skori javni nastup na Trgu Bana Jelačića, ili Trgu republike.
Sve je to dobro pripremljeno i organizirano, od sramotnog javnog prijema i svečane večere za srbomuslimanku Lepu Brenu od „našeg” gradonačelnika pa do samog skupa u Areni, koji će bez bilo kakvih prijepora, a zbog tobože velikog interesa biti održan i danas. Nedostajao je još samo i crveni tepih za „heroinu” koja je u vrijeme srbočetničke agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu pevala i zabavljala srpske junake, dok su klali Hrvate i njenu muslimansku braću.
No ni to nije bilo dovoljno, samo dan poslije, naša heroina smiješila se sa gotovo svih TV programa, promovirajući bratstvo i jedinstvo.
Na kraju ne budimo naivni pa i sami jumbo plakati na čirilici pod geslom „da se bolje razumemo” koji su preplavili glavni grad, imaju svoju sasvim drugu poruku uz Škorin predizborni slogan „Sad ili nikad”, što je svojevrsni i lukavi poziv Srbima i drugim „prijateljima” Hrvatske po uzoru na onu „sprem te se spremte četnici”.
Svi koji to ne razumiju, ili su slijepi, ili potpuno indiferentni.
Dr. sc. Mate Brstilo