Na okončanim se unutarstranačkim izborima u HDZ-u nisu birali ljudi, nego ideje; najzad, put kojim će stranka ići i hoće li ići u budućnost. Izabrani su oni koji su izabrani, pri čemu se mora reći da je logika većine onih izašlih na unutarstranačke izbore neumoljiva – onoga tko je na vlasti se ne mijenja.

Međutim, iako ispravno, tako razmišlja kratka pamet, očito svojstvena ovom nesretnom podneblju, što se ogleda u politici od 2000. godine; neovisno o svjetonazorskom predznaku razmišlja se od danas do sutra te se tako vodi država i stranka, sad konkretno Hrvatska demokratska zajednica.

Jedna je to od posljedica polustoljetne komunističke infekcije, samoupravljačkog bunila i pomračenog socijalističkog uma, uma koji ne može biti svjestan svoje slobode pa tako ni svojih mogućnosti. Ako intelektualna komunistička elita kao ishodišnu točku svojeg ne samo političkog, nego i društvenog, ekonomskog, znanstvenog te svakog inog djelovanja uzima učenje Marxa ili Kardelja, onda nas mora uhvatiti jeza pri pomisli na intelektualne i umne sposobnosti te dosege svih ostalih, na podređene tim komunističkim vlastodržcima, na činovnike, aparatčike i ćate, na sindikaliste, na one koje se nekoć krstilo "radničkom klasom".

Malobrojni o tomu govore, ali komunizam Hrvatima nije počinio najveću štetu masovnim progonima i ubojstvima, Golim otokom, kulturocidom i aristocidom, zapljenom imovine i t.d., nego je naraštaje i naraštaje inficirao, oblikovao njihove umove samoupravljačkom doktrinom, način razmišljanja sveo na obrazac koji jednostavno ne funkcionira, koji objektivno ne može polučiti rezultat, i u tom obrascu ih utamničio. Ako je Jugoslavija bila tamnica naroda, komunizam je tamnica uma.

Ima li veće potvrde tomu od netom održanih unutarstranačkih izbora u HDZ-u? Nije krivnja na ljudima, na ovom dijelu članstva, uhljebima i sinekuristima uplašenim i zabrinutim za svoju egzistenciju, zabrinutim za svoju obitelj; to se mora razumjeti jer, naposljetku, od nečega se mora živjeti i to nije sporno, ali je sporno i zabrinjavajuće što ti i takvi očito nisu svjesni da država, odnosno grad ili županija ne može tako funkcionirati, jer će u jednom trenutku novca nestati, s obzirom da ne postoji mehanizam ostvarivanja od Marxa i Kardelja toliko prezrenog viška vrijednosti ili extra profita.

S druge strane, ironično je što ni iz tog i takvog, uhljebničkog ili sinekurističkog kuta gledanja ovakav ishod izbora u HDZ-u nije dobar, upravo za te obične ljude nakačene na razna ministarstva, državne agencije, državna poduzeća, gradske i županijske odjele jer Plenkovićev HDZ ne može koalirati ni s kim osim sa SDP-om. Dakle, nakon sljedećih parlamentarnih izbora dolazi do gubitka sinekura zbog neumitnog izbornog debakla, a dođe li ipak do velike koalicije, sinekure se gube za 4 godine jer ni lijevo ni desno krilo Partije nakon toga ne će imati više nikakav politički kapital te će završiti gdje pripadaju – na povijesnom političkom smetlištu.

Opciju za promjene nije trebalo birati zbog nekog Kovača, nekog Stiera, nekog Brkića, Tolušića ili Penave, nego zbog objektivne činjenice da HDZ kao stranka ne može opstojati na političkoj pozornici isključivo temeljem glasova svojih uhljeba i sinekurista, jer je sadašnje stranačko vodstvo predvođeno Plenkovićem, Jandrokovićem, Bačićem i Šeksom izgubilo dvoje velikih izbora, europarlamentarne i predsjedničke, a prije toga je doživjelo debakl na zagrebačkim lokalnim i izborima u Ličko-senjskoj županiji. Opcija za promjene je bila jedini jamac tek za mogućnost ostanka na vlasti nakon sljedećih parlamentarnih izbora, zbog svoga svjetonazora kojeg ipak dijeli većina hrvatskih državljana, odnosno HDZ-ovog biračkoga tijela.

Unutarstranački izbori u HDZ-u su naposljetku dokaz da se tog samoupravljačkog refleksa i totalitarnog trzaja ni nakon 30 godina od pada komunizma nije moguće riješiti. Plenković je osvojio 82% glasova, što je strašno, nevjerojatno, zapanjujuće! Njegov se HDZ nepravedno uspoređuje sa Sjevernom Korejom, jer u Sjevernoj Koreji nema izbora. Prikladnija bi bila poredba s Bjelorusijom koja je održala parlamentarne izbore krajem prošle godine te uz izlaznost od čak 77% nijedan oporbeni zastupnik nije osvojio zastupnički mandat. Mora se istaknuti da je demokratska forma bjeloruskih parlamentarnih izbora zadovoljena, uz neke sitne nepravilnosti, kao što je zadovoljena i u HDZ-u.

Pitanje može li HDZ, ne s ovakvim vodstvom, nego s ovakvim članstvom imati nekakvu političku budućnost je postalo retoričko. Kratkoročno možda i može, ali dugoročno nikako.

Hvala Bogu i hrvatskim braniteljima da imamo višestranačje; ništa na ovom svijetu nije vječno pa tako ni Hrvatska demokratska zajednica. Šteta, jer stranka koja je iznjedrila dugo sanjanu državu ima ogroman politički kapital i mogla je znatno produljiti svoj vijek trajanja. No, ništa nije izgubljeno, osim nešto vremena i živaca. Starčevićev HSP je odigrao svoju povijesnu ulogu u danom trenutku, Radićev HSS isto tako, kao što je i Tuđmanov HDZ odigrao svoju povijesnu ulogu.

Dolaze nam nova vremena, novi politički izazovi i nove paradigme. Tko se tomu ne prilagodi će iščeznuti, i netko drugi će popuniti ispražnjeno mjesto. Hrvatska se jednom mora riješiti komunističkih, socijalističkih i samoupravnih umova. Ako je cijena za to nestanak HDZ-a s hrvatske političke pozornice, onda neka tako bude.

 

L.C.