U posljednje vrijeme na posao uglavnom idem pješice. Nije daleko, a kažu da je zdravo, osobito za nekoga sa zdravstvenim kartonom poput moga. Nemam baš dobro oko za detalje u prostoru kroz koji prolazim, ali nisam mogao ne primijetiti da su posljednjih dana obnovljene biciklističke staze. Barem u onom dijelu grada kojim ja prolazim.
Zahvaljujući MRMKS-u ili, ako vam je draže na engleskome, IRMCT-u, podsjetili smo se ovih dana da negdje u haaškom pritvoru još uvijek postoji Ratko Mladić. I da u istom gradu (Haagu) malo podalje od pritvora stoluje taj izvjesni MRMKS – Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove, koji je naslijedio sudske postupke koje u četvrt stoljeća nije uspio završiti MKSJ (Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju) ili, ako vam je draže, ICTY. I eto, 26 godina nakon podizanja optužnice, MRMKS je izrekao srpskom generalu Ratku Mladiću pravomoćnu presudu doživotnog zatvora za zločin genocida. Toliko o efikasnosti Haaškog suda.
Otkako se Milanović uspeo na Pantovčak kao da je zapao još dublje u zbrkano stanje uma, iznimno plodno tlo za nastanak takozvanih zoranizama. Na Milanovićevu verbalnu neuračunljivost već smo navikli, štoviše mnogima je ona i simpatična, i to ne samo onima s ljevice. Osobito nakon što je opleo po Puhovskom i Pupovcu.