Oveći komad torte kojim je u beogradskom Kulturnom centru ovih dana pogođen osebujni francuski pisac - redatelj - filozof Bernard Henri-Levy (poznat kao BHL), odjeknula je medijskim prostorom ponovo razbuđenog regiona.

Dan poslije, BHL je poručio da će se boriti i dalje - za Sarajevo i demokratsku Srbiju. Zapravo da nije bilo torte, ne bi ga se čulo ni vidjelo.

BHL nije nigdje bez razloga. Zato je važno razumjeti ciljeve i motive njegove nove balkanske bitke, zato valja poznavati povijest i načine njegova djelovanja. Pa i vidjeti što je zapravo bilo s tom tortom? BHL, kojeg još zovu i „bijela košulja“ (chemise blanche), tek naoko je samo sveprisutni estradni intelektualac najšireg spektra, koji poznaje svakog i zna sve o svemu.

Zapravo je uvijek bio neslužbeni medijski promotor, a ponekad i svojevrsni tester francuske državne politike. Takva je bila i njegova uloga u doba raspada bivše Jugoslavije i rata 90-ih godina prošlog stoljeća.

U vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, nije želio riječ reći protiv Srbije i JNA, držeći se striktno francuske politike koja je branila opstojnost (svoje) Jugoslavije i svoje prijatelje Srbe do posljednjeg daha.

Za BHL je to do danas ostao: rat dvaju nacionalizama. No zato je postao gorljivi odvjetnik Bošnjaka/Muslimana u vrijeme rata u BiH. A sve to u funkciji politike izjednačavanja srpsko-hrvatske krivnje za rat.

Tako je Tuđman u njegovoj knjizi „ Ljiljan i pepeo“ opisan kao poludivljak, koji na užas BHL-a, pred njim za vrijeme ručka brutalno trančira pečenu puricu, za razliku od decentnog, mudrog i profinjenog Alije Izetbegovića, čija je bošnjačko-muslimanska Armija BiH, prema BHL-u, osvjetlala građansko lice Europe.

U vrijeme kosovskog rata podupirao je NATO-ovo bombardiranje Srbije i svrgavanje Slobodana Miloševića. BHL je zapravo vjerno slijedio političku liniju postjugoslavenske sinteze, njegove su teze vrlo bliske ratnoj propagandi KOS-a i europskoj politici „regiona“.

U elaboraciji svojih vizija BHL se najčešće služi čudnovatom kombinacijom fakata i fikcije. Slikovito je to izrazila Mariane Pearl ustvrdivši da je BHL „ čovjek kojem je vlastiti ego razorio pamet“. Učinila je to nakon što je, kombinirajući fakte i fikciju, napisao roman o ubojstvu njezina muža Daniela Pearla, dopisnika Wall Street Journala, kojeg su u Pakistanu oteli islamski radikali i dekapitirali.

Kombinirajući fakte i fikciju, BHL je izmislio Danielove misli u posljednjim trenucima života. A da se poželio zadržati samo na faktima, tragove organizatora Pearlove otmice i ubojstva Ahmeda Omara Saeed Sheikha, mogao je pronaći u okolici Travnika 1993. godine, gdje je u sklopu odreda El Mudžahid, dijela te „građanske“ A BiH, obavio svoju prvu ratnu praksu džihada, nad tamošnjim Hrvatima. No BHL odbacuje činjenice kadgod se ne slažu s njegovom fikcijom i misijom.

A sad ponešto i o događaju koji je uskrsnuo BHL-a u regionu. Došao je na festival dokumentarnog filma Bel-dox, predstaviti svoj namjenski dokumentarac o kurdskim peshmergama u borbi protiv ISIL-a. Nemontirane snimke pokazuju da je na tribini, na kojoj je poletjela torta prema BHL-u, bilo iznimno malo publike, gotovo da je više bilo novinara.

U jednom trenutku, prilazi djevojka i u prolazu baca tortu u glavu BHL-u. On niti ne trepne već nastavlja mirno rečenicu. Tako se baš ne reagira na iznenadnu tortu. Doduše, bacanje torti u glavu BHL-u, u znak neslaganja, već je postalo gotovo dio običaja. Ali ipak, čovjek barem trepne, zastane i obriše se spontano, u trenutku pogotka. BHL nije.

Zato ne bih isključila, da je i torta bila dio nastupa. Tim zanimljiviji će biti njegov filozofski nastavak o stanju demokracije na Balkanu u francuskim medijima, nakon što ga je torta ponovo učinila aktualnim.

Po onome što se dosad može iščitati, Njemačka i Francuska, uz rusku suglasnost, rade na postjuguslavenskoj sintezi na Balkanu.

Omražena Njemačka se pritom umiljava Srbiji, promovirajući isti jugoslavenski jezik, dok prijateljska Francuska kao disciplinira Srbiju na pitanjima demokratskih deficita, postavljajući se kao zaštitnica Muslimana/ Bošnjaka u budućem regionalnom savezu pod srpskom hegemonijom. Stara je to europska balkanska politika.

Ali i novi veliki problem za Hrvate, za koje kao narod nema mjesta u BiH u takvoj novoj sintezi. I nova opasnost za Hrvatsku da zbog problema sa Shengenom, izvjesnih problema s gospodarskom stabilnošću, ali prvenstveno s političkom pameću svoga vodstava padne u nižu EU brzinu. U zagrljaj postjugoslavenskoj sintezi. Zato je važno pratiti tragove beogradske torte.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija