Pedeset godina nakon Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku imamo deklaraciju o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Crnogoraca i Bosanaca, predstavljenu u Sarajevu koju je navodno potpisalo više od dvjesto intelektualaca i jezikoslovaca iz četiriju zemalja.

Kako bi se, prvo je potanje, zvao taj zajednički jezik? Neka svatko, kažu jedni, svoj jezik i dalje zove svojim imenom. Ali čemu onda deklaracija?
Zajednički bi jezik morao imati jedno ime. Mogao bi se zvati jugoslavenski ili južnoslavenski, ali će se pobuniti Slovenci, Bugari i Makedonci. Ili balkanski, ali će onda Albanci kazati: To nije naš jezik, a i mi smo Balkanci. Nazovemo li ga složenim imenom sva četiri naroda na koja se deklaracija odnosi, nastat će svađa oko redoslijeda, da li poredati narode po abecedi ili po azbuci, po broju govornika ili po rasprostranjenosti. Najbolje će biti da se zove regionski, ili naprosto zajednički!

Šalu na stranu. Smrtno smo ozbiljna nacija, pa i kad se šalimo, moramo to naglasiti, inače prijeti opasnost od krivog razumijevanja. Pitanje jezika, naravno, uvijek je iznimno političko i iznimno osjetljivo. U Jugoslaviji smo imali pokušaj unitarizacije jezika kao sredstvaizgradnjeunitarne države, spram čega je ona deklaracija iz 1967. bila odgovorom. Unitarni model razbio se o tvrdokornu stvarnost. Nisu su ga prihvatile ni komunističke vlasti u Hrvatskoj. Većina potpisnika Deklaracije bili su članovi SK.

Bitka za jezik bila je bitka za identitet, za postojanje. Istina, u novim samostalnim uvjetima došlo je do pokušaja pomalo nasilnog razdvajanja u smislu: ako je nešto srpsko, ne može biti i hrvatsko. Dom je hrvatski a kuća srpski, ali je domaćica srpski a kućanica hrvatski.

Jezici četiriju susjednih naroda su vrlo slični, ali i jako specifični po leksiku,stilu, sintaksi, naglascima i pismu. Svi imaju svoje standarde i svoju tradiciju. Svatko svoj jezik zove svojim imenom. U čemu je onda problem? Čemu onda deklaracija i što se njome postiže? Ništa osim, vidimo, dosta uspješnog provociranja javnosti i struke i dodatnog podozrenja. Eto, opet nam nešto nameću.

Autori deklaracije govore kako jezik valja odvojiti od politike, a njihov jedini motiv je baš politički. Zvonko Kusić, predsjednik HAZU, veli kako je inicijativa besmislena te kako ona želi dovesti u pitanje pravo hrvatskog naroda na vlastiti jezik. To jest njezin smisao.

Na političku instrumentalizaciju jezika u pravcu nekog fanatičnog (neo)jugoslavenstva upućuje taj jezični besmisao i politički smisao, kao i njezini autori i potpisnici, barem kad je riječ o hrvatskoj strani, koji i inače sve otvorenije ispovijedaju svoje kroatofobično jugoslavenstvo.

 

Josip Jović / Slobodna Dalmacija