Put putuje visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku Federica Mogherini po balkanskim prijestolnicama. Jedan dan u Skoplju, drugi u Sarajevu… Gdje god zaiskri, eto visoke predstavnice.

Ako netko slabije pamti, to je ona simpatična dama koja je nakon velikog terorističkog napada u Bruxellesu suznih očiju zavapila: "Vidite li što nam to čine, što nam to čine?!" Za one koji bolje pamte to je gospođa kojoj se baš posrećilo kada su birali visoku predstavnicu za vanjsku politiku jer se lijepo uklopila u kadrovske pogodbe i križaljke: žena, socijalistica, bivša ministrica sa staroeuropskog juga, što je bilo vrlo komplementarno predsjedniku Europske komisije Jean- Claudeu Junckeru, predsjedniku Europskog vijeća Donaldu Tusku i drugim elementima križaljke.

I sve je to jedna lijepa i ugodna shema, osobito ugodna izabranima, dok se negdje na europskom tlu ne počnu paliti vatre mogućih sukoba, dok se ne pokaže potreba za istinskim europskim političkim vodstvom, kao što je to danas u Makedoniji, sutra u BiH, jučer u Crnoj Gori, a prekosutra možda na Kosovu ili Sandžaku…

A u trenucima kada ratničke vatre počnu gorjeti, vidi se da Europe kao političke i sigurnosne snage zapravo nema, kako što je nije bilo niti početkom devedesetih, kada je počeo velikosrpski ratni pohod na Hrvatsku, potom na BiH. Oni koji pamte kao slonovi, moraju priznati da je ondašnji europski mirovni putnik i sunarodnjak gđe Mogherini, talijanski vanjskopolitički ministar Gianni de Michelis, koji je mirovne misije upotpunjavao kondicijskim treninzima po diskotekama i gastronomskim istraživanjima, bio politički uvjerljiviji.

U ono doba, nedostatak europske političke snage nadomjestile su snažne države: Velika Britanija koja je svoju politiku očuvanja neke preoblikovane Jugoslavije sa srpskom dominacijom pretvorila u politiku EU-a i UN-a, Njemačka koja je ujesen 1991. godine napravila vlastitu vanjskopolitičku inicijaciju međunarodnim priznanjem Hrvatske. Naposljetku je ipak morala doći Amerika, da bi napravila mir.

Hrvatska je iz tog rata izišla kao pobjednica, jer je uz Sloveniju koja je dobila Miloševićevu ispisnicu iz Jugoslavije, jedina na kraju postala završena država, s definiranim teritorijem i ustavnopravnim poretkom. Za taj uspjeh presudno je bilo jedinstvo naroda oko cilja stvaranja i obrane države te vizija i državno vodstvo predsjednika Tuđmana, koji je znao stvoriti i održati to jedinstvo i kombinacijom vojske, politike i diplomacije ostvariti cilj.

Na prvi pogled danas bi uza sve vatre u susjedstvu pozicija Hrvatske trebala biti mnogo ugodnija: ne samo što je formalno definirana država već je i članica EU-a i NATO saveza. No stanje nije nimalo bezazleno jer su se promijenili i susjedstvo i Europa. U istočnom susjedstvu su politički vrlo aktivne dvije snažne države s autokratskim porecima, nedemokratskim vrijednostima i globalnim pretenzijama: Rusija i Turska sa dvojicom snažnih vođa Putinom i Erdoganom. Oni su moćno zaleđe dvjema sustavnim i postojanim regionalnim politikama: srpskoj i muslimanskoj.

Nasuprot njima je uređena, bogata i slaba EU. U toj EU više nema Velike Britanije, koja barem zna voditi politiku. No to ne znači da se Velika Britanija neće politički uključiti u rasplet preko NATO-a i UN-a, što će dodatno oslabiti EU. U toj EU više nema ozbiljnijeg političkog vođe, nakon što je Angela Merkel, politikom otvorenih vrata napravila salto mortale. Uz to ovo je i godina izbora – od Nizozemske, preko Francuske do Njemačke.

Kad je riječ o BiH, o kojoj presudno ovisi i hrvatska stabilnost i sigurnost, više uopće nije riječ o tome da srpsko i bošnjačko vodstvo iskazuje otvoreni prezir prema EU-u i ignorira njegove zahtjeve odbijajući postati Europom u smislu demokratskih vrijednosti i ustavnopravnog ustrojstva, već je riječ o tome da se EU ima razloga pribojavati da će biti pretvoren u BiH.

Destabiliziran. Jer ruske i turske ambicije se ne zaustavljaju u BiH. I nastojat će ostvariti politički profit na tom europskom strahu.

Zbog toga mi se, barem sa stanovišta hrvatske stabilnosti i sigurnosti, trenutačno najozbiljnijom prijetnjom čini izazivanje institucionalne blokade u BiH soliranjem Bakira Izetbegovića na reviziji postupka za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde. Čini mi se sad čak ozbiljnijom prijetnjom od povremenih vatri koje naviještaju oružane sukobe, a koje se s vremena na vrijeme pale, od Republike Srpske, preko Kosova do Makedonije. Istina, srpska i muslimanska politika na Balkanu, kao i njihovi veliki pokrovitelj, imaju mnogo točaka sukoba interesa na tom prostoru. No ne vjerujem da će ti sukobi interesa eskalirati u konflikte većih razmjena prije nego što zajednički oslabe zajedničkog protivnika.

Na lokalnoj razini prije nego što srpska i bošnjačka politika ne pokušaju eliminirati Hrvate kao politički subjekt a potom i doslovce iz BiH, na europskoj razini prije nego što Rusija i Turska ne pokušaju izazivanjem krize i kaosa u BiH dodatno uplašiti Europu svojom snagom.

Zato mi se čini realnim, nakon Izetbegovićeva manevra s revizijom presude za genocid, očekivati poteze sarajevskih sudskih vlasti koje ujedinjuju u cilju bošnjačko i srpsko vodstvo u BiH: a to je aktiviranje optužnica za ratne zločine protiv Hrvata. Izvori upućeni u rad sarajevskog tužiteljstva za ratne zločine posljednjih dana upozoravaju da bi uskoro mogle biti aktivirane optužnice za ratne zločine nad Srbima: na Kupresu (1992.), i u završnim operacijama Maestral i Ljeto 95 te nad Muslimanima/Bošnjacima u Mostaru (1993./1994.).

To bi se terminski moglo poklopiti s najavljenom završnom raspravom o žalbi šestorice Hrvata (Prlić, Praljak, Petković, Stojić, Čorić, Pušić) pred Haaškim sudom. Kako u žalbenom vijeću Haaškog suda većinu ima političko-sudačka škola koja je u žalbenom postupku generala Gotovinezagovarala potvrdu udruženog zločinačkog pothvata i osuđujuću presudu i preglasavanjem izgubila, sasvim je moguće da je presuda već zapravo napisana.

Ukratko, uz potporu Haaškog suda, u bošnjačko-srpskom tužiteljstvu u Sarajevu (uz participaciju hrvatskih kadrova iz stare beogradske političke škole) pravljen je i napravljen politički koncept kolektivnog kaznenog progona, cijelog HVO-a, najviših zapovjednika HV-a i kolektivne odgovornosti hrvatske politike za agresiju i dvostruku zločinački pothvat u BiH: nad Srbima 1992. i 1995. i nad Muslimanima/Bošnjacima 1993. i 1994. Nužna je posljedica gubitak povjerenja u hrvatsku politiku u BiH i u Hrvatskoj, koje može varirati od nezadovoljstva i podjela do kaosa. Takav rasplet može spriječiti samo istinska unutarnja politička i institucionalna katarza.

Umjesto postupanja po uputama Europskog parlamenta i Europske komisije o federalizaciji, neselektivnom pravosuđu i pravnoj državi, interesni srpsko - bošnjački partneri su spremni izazvati EU kolektivnom kriminalizacijom njezine države članice. A Federica? Federica, kao metafora EU-a se boji: ne samo vatre u Makedoniji ili na Kosovu već i u Bruxellesu, Rimu, Parizu, Berlinu… Pitanje je kako i tko može objasniti „federici“ kao metafori, da će vatre to više gorjeti što se bude više bojala? I da neće spasiti Rim pobjegne li iz Mostara.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija