Imamo nekako loša iskustva s arbitražama. Najprije je propala arbitraža oko određivanja granice sa Slovenijom, a sada je izgubljen i spor s MOL-om. Arbitraže nisu sudovi, koji se ipak drže čvršćih pravila, u arbitražnim postupcima uvijek pobjedi utjecajniji, spretniji, izdašniji. I trebalo bi ih izbjegavati.

Evo, i ova arbitražna komisija UN-a u Ženevi nije sačekala pravomoćnu presudu hrvatskog pravosuđa, nakon što je prethodnu pod krajnje sumnjivim okolnostima poništio Ustavni sud, u postupku protiv Ive Sanadera, već je brzo zaključio kako nema dovoljno dokaza da je MOL podmitio bivšeg premijera kako bi stekao upravljačka prava nad Inom, što je inače bio povod za tužbu RH. Naše je odvjetništvo pak oklijevalo napraviti svoj dio posla u vrijeme kad je presuda Vrhovnog suda bila pravomoćna.

Ali uz vijest o izgubljenoj arbitraži stigla je ona druga vijest iz usta Andreja Plenkovića, koja je došla kao melem na ranu, ili kao Božićna čestitka deprimiranom narodu. Vlada je, naime, odlučila kupiti čitav paket dionica od mađarskog partnera i time ponovno postati stopostotnim vlasnikom nacionalne naftne kompanije.

Tu ideju su skoro bez ikakvih rezervi poduprle sve političke stranke, uključujući i najljuću oporbu, poslodavci, zaposlenici Ine, kupci, narod u cjelini. Rekli bismo, konačno, konačno je postignut toliko željeni konsenzus. Uopće, čini mi se kako su te priče o velikim podjelama pretjerane i isforsirane.

Taj dojam o podjelama stvara se na temelju nekih rasprava u uskim ideološkim krugovima i obično na temama iz daleke prošlosti. Kad je u pitanju biti ili ne biti, sanacija neke katastrofe, obrana od agresije, navijanje za športske reprezentacije i slično, onda ipak prevlada jednodušnost.

I još jednom bismo mogli uskliknuti konačno! Nije li to došlo vrijeme drukčijega gledanja na odnos prema krupnoj ili strateškoj imovini? Do sada je svih ovih dvadesetak godina sve teklo kao po snijegu. Otklizale su telekomunikacije, banke, farmaceutska industrija… Prijetilo je da će istim putem rasprodaje krenuti šume, vode, ceste, struja, petrokemija, naftovodi...

I sve to za sitniš. Strani vlasnici su iz tih transakcija izvukli milijarde u vrlo kratkom roku i sve su te transakcije bile posredovane korupcijom u koju nitko nije smio zaviriti, jer se, Bože moj, radilo o kompanijama iz važnih država.

Nova je vlada obećala zaustaviti taj proces i čak, kao što vidimo na ovom primjeru, vratiti dio izgubljenog. Ipak, ostaje jedan mali crv sumnje. Otkupit će dionice Ine bez zaduživanja? To je, izgleda, moguće samo ako Hrvatska još jednom posluži kao most za neku još moćniju, recimo, američku kompaniju.

Živi bili pa vidjeli.

 

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Share
0