Ovih se dana u privatnim razgovorima često čuje pitanje: Kako se osjećaš ili osjećate u Europskoj Uniji? A onda najčešće slijedi i odgovor: Ništa se nije promijenilo! Osim na subjektivnoj razini, taj dojam postoji i na hrvatskoj javnoj sceni i u cjelokupnom društvenom životu Republike Hrvatske. Stvarnost je ipak bitno drugačija, jer ulaskom Hrvatske u EU ipak se puno toga promijenilo, osobito na društvenoj i državnoj razini, premda se političke snage jugoslavenskog kontinuiteta, koje su ovoga časa dominantne na službenoj političkoj i javnoj sceni, i dalje ponašaju kao da je slavlje pristupa Hrvatske EU-u bilo tek neko scensko skazanje na koje su došli i predstavnici iz drugih europskih država.

Iznenađujuće je koliko su prvi dani Hrvatske u punopravnom članstvu EU-a u znaku gotovo totalnog kontinuiteta, što otkriva da sadašnje vlasti, pa i pretežno tzv. političke elite, Hrvatsku nisu vodile u europski integraciju iskreno, s vizijom, sa željom da to bude bolje za Hrvatsku. Osim formalnog uvođenja hrvatskih predstavnika u Europski parlament i početak službe hrvatskoga predstavnika kao povjerenika EU-a za zaštitu potrošača, sasvim je očito da baš ni na jednom području društvenoga života hrvatske vlasti nisu baš ništa pripremile da bi kapitalizirale činjenicu što je Hrvatska punopravna članica EU-a. Činjenica je da EU pruža velike mogućnosti, ali vlasti nisu Hrvatsku pripremile baš ni u čemu da bi makar jednu mogućnost odmah iskoristile. Istina je također da očekivani pritisak odgovarajućih tijela EU-a, kao što je vjerojatno primjereno, nije započeo baš prvoga dana, ali, treba vjerovati, uskoro će početi, posebno u onim segmentima koji predstavljaju stvarne interese, bilo EU-a kao cjeline, bilo važnijih članica, na što je Hrvatska već davno pristala, čak i ne priopćivši svojoj hrvatskoj javnosti na što sve.

Iznenađujuće je koliko su vodeći političari prve trenutke hrvatskoga članstva u EU-u posvetili – ne eventualnom doprinosu Hrvatske EU-u i članicama, niti doprinosa EU-a i članica Hrvatskoj nego – regiji! Ta poznata očaranost komunista iz Hrvatske Beogradom i jugotvorevinom nije se mogla prikriti ni u tako svečanom i važnom času u kojem je Hrvatska de facto i de jureiskoračila upravo iz te umjetne tvorevine, a koja joj, kao i komunizam, nije donijela baš ništa dobra. I, znakovito, prvi akt Predsjednika Hrvatske prvoga dana članstva Hrvatske u EU-u bio u je znaku susreta predstavnika bivših jugoslavenskih republika i pokrajine Kosovo, sada samostalnih država! Nitko razuman nije protiv dobrosusjedskih odnosa, ali baš taj susret u Predsjedničkim dvorima potvrda je jugonostalgije i izostanka baš svake vizije Hrvatske u Europskoj Uniji. Nije li na tom tragu i odluka Predsjednika da u svoj prvi posjet izvan granica Hrvatske nakon njezina ulaska ide u Bosnu i Hercegovinu, umjesto u koju važnu članicu EU-a?

Upravo u tom ozračju koje generira sadašnji prvi čovjek u Hrvatskoj zajedno s Kukuriku koalicijom nije iznenađenje što je Hrvatska samo dva dana prije službenog i formalnog ulaska u EU prihvaćanjem tzv. »Perkovićeva zakona« iznimno zorno očitovala svoju nespremnost za poštivanje prihvaćenih standarda EU-a. Istina je da za takvu sliku i takav podmukli ulazak Hrvatske u EU snosi odgovornost samo vladajuća ljevica, pa nije dobro tu grupaciju poistovjećivati s Hrvatskom kao takvom. Istodobno, potrebno je postaviti otvoreno pitanje: Jesu li sadašnje vlasti i mogle drugačije postupiti, odnosno jesu li smjele drugačije postupiti? Naime, koliko se god to u Hrvatskoj nijekalo ili skrivalo pod tepih, sve se češće na hrvatskoj javnoj sceni piše i govori da kontrolu nad Hrvatskom više imaju strogo hijerarhijski ustrojene obavještajne službe iz bivše savezne države negoli političari u formalnim državničkim foteljama, koje su im ipak drage, i pod cijenu da budu puki izvršitelji političke volje svojih skrivenih nalogodavaca. Zbog toga dobro je da se dogodio »Perkovićev zakon« jer je to tako jasno očitovanje nad kojim ne može oči zatvoriti ni EU ni SAD. Ako članstvo Hrvatske u EU-u ne donosi izbavljenje zemlje iz kandža obavještajnog otuđenog i antihrvatskog i antidemokratskog podzemlja, onda EU nema za Hrvatsku nikakvoga smisla kao demokratski projekt. A to nužno i hitno potrebno izbavljenje vrlo je jednostavno: potrebno je samo onemogućavanje i uklanjanje s pozicija moći malobrojne hijerarhijske strukture toga obavještajnog podzemlja.

Da se ni na gospodarskom području ništa nije promijenilo, najbolji pokazatelj je očitovana nakana Vlade da dâ hrvatske autoceste u 50-godišnju koncesiju za svotu koja ne može pokriti ni visinu duga i kamata za te iste autoceste. Ta najava, kako su brojni stručnjaci primijetili, politikantsko je krpanje jednogodišnjega proračuna i očitovanje bešćutnosti prema hrvatskim građanima koji će još skuplje plaćati vožnju autocestama, a za koje već godinama izdvajaju u svakoj litri goriva. Ne treba smetnuti s uma da je upravo koalicija lijevoga centra ispod svake realne cijene prodala Inu, pa joj nije ništa ispod realne vrijednosti pristati na tako dugu koncesiju autocesta. Sindikat i pojedine političke stranke s punim pravom traže referendum o pitanju te koncesije i trebalo bi sve učiniti da se taj referendum i dogodi. Posezanje baš za tom koncesijom potvrda je da sadašnja vladajuća koalicija nema apsolutno nikakve vizije kako unaprijediti gospodarstvo, proizvodnju u Hrvatskoj, pa pribjegava privatnoj monetizaciji uslužne infrastrukture i usluge. Očito je da je Hrvatska, zahvaljujući onima koji njome stvarno i formalno upravljaju, daleko veći problem u EU-u negoli su to mnogi mogli predvidjeti. No, ta činjenica je dodatni motiv da EU očituje svoju stvarnu snagu glede prava, demokracije i principijelnosti.

Ivan Miklenić / Glas Koncila