Hrvatska je od 1. srpnja formalno punopravna članica Europske Unije te je započela jednu potpunu novu dionicu svoje povijesti. Na prvi pogled, i prvo iskustvo hrvatskih građana pokazuje da se ništa nije promijenilo, čak je izostao i ulazak stranih vojnih jedinica koje su dosad u povijesti prilikom sličnih povezivanja u asocijacije ili ulazaka Hrvatske u državne saveze bile vidljiv znak njezina novog državnog položaja.

Usprkos prvome dojmu, ipak se promijenilo puno toga i Hrvatska je zakoračila na nov put koji jamačno donosi nove mogućnosti, nove izazove i nove neizvjesnosti - tim više što je i sama Europska Unija nedovršen i nepotpuno definiran projekt koji bezuvjetno ne mora ni uspjeti, a u ovom povijesnom času proživljava i duboku vrijednosnu, etičku, kulturnu i gospodarsku krizu. Suvišno je sada isticati, premda je i to velika istina, da Hrvatska u EU ulazi nedovoljno pripremljena, već je važnije da u novom velikom pravnom okviru i u zajedništvu s drugim članicama EU-a započne živjeti u što zrelijoj slobodi, demokraciji i autentičnosti, jer je to temeljni uvjet za vlastiti napredak i za obogaćivanje velike europske zajednice.

Neopoziva činjenica da je Hrvatska ušla u EU nedovoljno pripremljena ponajprije i isključivo govori o ljudima koji su Hrvatskom upravljali, osobito nakon povijesno značajne mirne reintegracije istočnog dijela zemlje. Naime, ulazak u EU velik je povijesni uspjeh za Hrvatsku koja je postala 28. članica EU-a, premda postoje i u Hrvatskoj i u svijetu relativno moćne snage koje nisu željele nikakvu samostalnu Hrvatsku. Nije iznenađenje što pojedine moćne političke grupacije i snage u svijetu, slijedeći svoje interese, imaju više planova i rješenja za pojedina geostrateška područja, ali jest iznenađenje što su u samoj Hrvatskoj tako moćne snage koje ne žele dobro ni Hrvatskoj ni hrvatskome narodu.

Premda je prerano za cjelovitiju ocjenu iznimnoga povijesnog razdoblja od proglašenja nezavisnosti 25. lipnja 1991. do 30. lipnja 2013. godine, već se sada može reći da je iznutra Hrvatska bila sustavno onemogućavana, najprije u vanjskoj velikosrpskoj agresiji, a potom suptilnijoj unutarnjoj agresiji, pa to razdoblje samostalnosti nije ni moglo uroditi očekivanim plodovima demokracije, kulturnog i gospodarskog razvitka. Premda je Hrvatska bila samostalna država s više suvereniteta negoli ga ima odsad s članstvom u EU-u, oni koji su kontrolirali Hrvatsku ne samo da nisu dopuštali nego su i svim sredstvima priječili ostvarivanje hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, smišljeno su njegovali kult moralno-političke podobnosti umjesto stručnosti, govorili o zemlji znanja, a srozavali i podcjenjivali intelektualne potencijale. Štoviše, neuklonjiv je dojam, željeli su hrvatskom narodu nametnuti svijest da nije sposoban imati državu, upravljati društvenim procesima i izgrađivati svoju bolju budućnost, a prešućivali su da su snage koje su kontrolirale Hrvatsku sustavno radile protiv općega dobra a u korist različitih interesnih skupina. Zahvaljujući tim snagama, Hrvatska ni na koji način dosad nije kapitalizirala ni svoje članstvo u NATO-savezu, a istodobno je odbacivala velike europske projekte, poput razvijanja željezničkih i plovnih putova od riječke luke koja bi mogla prihvatiti čak oko 80% kontejnerskog prometa za čitavu Europu... Hrvatska je od neuspjelog pokušaja puča 1994. godine sustavno razarana na svim područjima društvenoga života, a građani osiromašivani.

Ulazak Hrvatske u EU i u tom je kontekstu povijesni uspjeh u tom smislu što će hrvatski narod odsad dijeliti istu sudbinu, ista iskušenja i izazove i mogućnosti kao i drugi europski narodi u članicama EU-a. Također to je povijesni uspjeh jer se Hrvatska sada vratila u svoje naravno okruženje, u srednju Europu, u kojoj je bila od 1102. do tragične 1918. godine. Politički smještaj Hrvatske ponovno u srednju Europu i odlazak s Balkana, sa svim konotacijama toga opterećenog pojma, posebno teško pada snagama koje kontroliraju Hrvatsku i koje ne žele dobro Hrvatskoj. No taj povijesni uspjeh, koji izaziva ponos, ne daje ni razlog ni pravo za ikakvu bahatost ili za izbjegavanje njegovanja korektnih dobrosusjedskih odnosa, a što podrazumijeva i to da o tužbama za genocid pravorijek donese međunarodna pravna instanca, a ne ičija dodvornička politika.

Prva zadaća koju Hrvatska kao članica EU-u treba napraviti svakako je definiranje legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa. Ako sadašnja vladajuća koalicija nije voljna, spremna ili sposobna to postići, onda treba odstupiti i otvoriti prostor za novu, drugačiju, najbolje tehničku vladu koja će biti slobodnija i sposobnija od stranačko-političkih klanova koje na uzdi drže otuđeni centri moći. Uspjeh ili neuspjeh Hrvatske u EU-u u prvome redu ovisi o jasnoći ciljeva i vizije i sposobnosti, stručnosti i dosljednosti onih koji Hrvatskom upravljaju uz doprinos svih sastavnica hrvatskoga društva. Odsada EU pruža stabilni demokratski okvir i vladavinu zakonitosti, pa je čas ili za stvarno demokratiziranje političkih stranaka ili za njihovo iščeznuće s političke scene. Također je odsad čas da krhku demokraciju podupre novo izborno zakonodavstvo i buđenjem svi građani koji se trebaju uključiti u zajedničku skrb za opće dobro hrvatskoga društva, jer je to jedini put da svi građani u svom realnom životu osjete željene pomake i u slobodi i u standardu. Političke i ideološki indoktrinirane vlade potrošile su previše vremena pa su u Hrvatskoj nužne brze i velike promjene u novom europskom okruženju, a u tom smislu potrebna je Hrvatskoj pomoć i iskusnijih i uspješnijih članica EU-a, koja ne bi smjela izostati.

Ivan Miklenić / Glas Koncila