Mons. dr. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup i predsjednik Komisije HBK-a i BK BiH-a za hrvatski martirologij, predvodio je 27. srpnja misno slavlje u čast zrtvama Boričevca i drugih mjesta iz ljeta 1941. godine.

Misa je sluzena u obnovljenoj crkvi Rođenja BDM u koncelebraciji brojnih svećenika biskupije na čelu s dekanima, gospićkim mons. Milom Čančarom, slunjskim mons. Milom Pecićem i mjesnim zupnikom Stipom Zebom.

Snaznu i ohrabrujuću propovijed mons. dr. Mile Bogovića prenosimo u cjelosti:

Čuli smo u evanđelju kako su neki govorili da Isus ima đavla. Onaj koji je čista dobrota, biva proglašen izvorom zla. Jednako tako događa se da netko bude smatran velikim herojem, a učinio je mnogo zla. Mi stariji dobro se sjećamo da je Stepinac ubrojen među zločince, a neki koji su palili, pljačkali i ubijali, proglašavani su herojima. I današnji dan obiljezen je sličnim suprotnostima. Jedni ga slave kao početak slavne epopeje, a drugi prepoznaju u njemu početak krvave akcije koju obiljezavaju mnoga zla i zločini. Nazalost, i danas postoje razna „čitanja" te stvarnosti. Ja ću reći kako na te događaje gledam kao vjernik i svećenik.

Ovaj lapački kraj ima posebnu vaznost u našoj povijesti jer je ovdje 27. srpnja 1941. godine započela organizirana akcija koja se na kraju Drugog svjetskog rata našla u pobjedničkoj koloni. Jedni zato te početke veličaju i slave, a drugi ukazuju na krvavi način početka te akcije i još krvaviji njezin tijek krajem i nakon Drugog svjetskog rata. Mi koji smo ovdje nalazimo se među ovima drugima. Gledamo kako je u toj akciji nemilosrdno ponizavan čovjek, u ovom slučaju Hrvat i katolik, i sa zalošću konstatiramo da se oduzimanje ljudskog dostojanstva drugome samo zato što je druge nacije ili druge vjere ni danas ne uočava sa strane onih koji će malo dalje - sutra - slaviti; još nam je teze shvatiti da se tako nešto moze događati u samostalnoj hrvatskoj drzavi.

Istina, nisu svi ubijeni bili bez ljudskih slabosti i bez svake krivnje. Ali za one koji su pušku dignuli na njih bilo je dovoljno da su Hrvati i katolici. Pače, da su samo katolici jer Waldemar Nestor nije bio Hrvat ali je mučke ubijen. Razumljivo je da je netko mogao biti protiv tadanje politike Njemačke i NDH, pa uzeti i pušku u ruku, ali zar je zato trebalo oduzeti ljudska prava jednom narodu i jednoj vjeri? Koja je fašistička ili ustaška krivnja Marija Ivezića od 8 godina, Marka od pet i Jure od tri godine? Kojoj su to ustaškoj ili fašističkoj vojsci pripadali zene i starci koji su poklani i bačeni u jamu?

>>U Srbu se orilo - 'Mesiću cigane'

Mi smo došli ovamo do oltara, simbola zrtve Isusa Krista koji se borio za dostojanstvo svakog čovjeka, koji je i sam za to ulozio svoj vlastiti zivot; došli smo da u tom duhu izrazimo svoje poštovanje prema zrtvama te opake akcije koju je pokrenula „prva puška". Mozemo reći da se ne treba okretati prošlosti, ali nas zabrinjava trajnost toga duha „prve puške" jer on je trajao do Domovinskog rata, on je bio protiv svake samostalne hrvatske drzave, on je prognao Hrvate s njihovih ognjišta iz tzv. SAO Krajine, - po istom ključu po kojemu je ovdje proradila „prva puška".

Treba li tu pušku u samostalnoj hrvatskoj drzavi slaviti i veličati, ili bi je trebalo već jednom odbaciti i sramiti se što je ona tako dugo usmjeravala mišljenje mnogih hrvatskih građana. Ne bi li Srb trebao postati mjesto s kojega se treba ispričati za sve zločine koji imaju ondje korijen?

Veliki papa Ivan Pavao II. rekao je da komunizam ima krivu antropologiju, tj. krivi nazor na čovjeka. Po njemu se u određenim trenucima, određenim ljudima moze oduzeti svako ljudsko dostojanstvo. Tada oni prestaju biti ljudi sa svojim pravima, oni postaju uši, gnjide i štakori koje treba tamaniti. Mi se s time na mozemo sloziti jer je svaki čovjek stvoren na sliku Bozju i nitko nema pravo oduzeti mu dostojanstvo koje mu je Bog dao. Ljudima kojih se sjećamo i za koje molimo bilo je oduzeto svako ljudsko dostojanstvo - oduzet im je zivot i pravo na grob.

Uvijek je slično bilo kod ideologija koje su smatrale da se mogu uzdignuti na Bozji tron i određivati tko ima pravo na zivot, a tko nema, tko je napredan čovjek, a tko je uš, gnjida i štakor. To su određivali revolucionarni i rasni zakoni.

Antifašizam koji počeo s „prvom puškom" a završio s Bleiburgom i Kriznim putovima, koji je bacao bez suda ljude u jame, zabranjivao da se o tome govori – nije nikome koristan ni potreban. Takav antifašizam bio je protiv svake hrvatske drzave. Četiri godine nisam ni ja zbog takvih antifašista smio posjetiti svoj zavičaj. No, ja sam imao sigurno obitavalište. A oni prognani od takvih antifašista - što su oni imali, što im danas nude oni koji slave „prvu pušku"? Znadem da će mnogi naši antifašisti zaliti što svoju tvorevinu i danas ne mogu slaviti kao što slave „prvu pušku".

Danas treba ukazati na opasnost koja prijeti čovječanstvu kada se ljudi počnu igrati Boga. Ubrzo se vidi kako čovjek biva ponizavan. Neki naši, koji govore da se ravnaju po najvišim europskim i svjetskim standardima, uzeše sebi za pravo da politički određuju kada počinje ljudski zivot. Za to je, po njima, nadlezan ministar zdravlja.

I tako naš Sabor donosi „revolucionarne" zakone. On ovom logikom moze donijeti i hitlerovske zakone. I za njih će imati dovoljno ruku.

Zar nismo stajali zaprepašteni kada je ministar zdravlja određivao kada čovjek postane čovjek. Zar ta logika ne otvara vrata starim teorijama i praksama da se čovjeka tretira u određenim slučajevima da je gnjida, uš ili štakor koje se moze potamaniti. A revolucionarni i rasni zakoni imaju iste korijene. Postoji 88 ruku u Saboru koja nemilosrdno svoju volju nameće većini našega naroda. 88 pušaka upereno je na današnji dan pred dva tjedna prema ljudskim zivotima koji se ne mogu braniti. Zadojeni su duhom svoga shvaćanja antifašizma. Čovjek postaje čovjek onda kada to odredi drugi čovjek. Zato smo danas čitali Dekalog.

Taj isti revolucionarni i antifašistički stroj s vremena na vrijeme primijetimo i u Hrvatskom saboru pa je teško očekivati da ćemo skoro vidjeti istrazivanje grobova Ivezića i Hodaka i drugih stradalih ovdje, po cijeloj Hrvatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini. Mnogim antifašistima dosadašnji zakon ne valja jer je preuzak. Oni će to tako proširiti da se mogu i dalje baviti podizanjem spomenika partizanskima i komunistima. Jasno je da oni koji u „prvoj puški" gledaju častan početak neće lako dopustiti da se sustavno istrazuju njihovi zločini ni tijekom ni nakon rata. Zato se trazi ukidanje ustanove koju je Hrvatski sabor u prethodno sazivu za to osnovao i zaduzio. Još i danas nekima miriše barut iz „prve puške".

Mi ne zelimo da se ova drzava izgrađuje po mjeri pobjednika nego po mjeri istine i pravde. Mislimo da imamo pravo također zeljeti da se ona ne gradi po mjeri onih koji je nisu zeljeli, koji su se protiv nje borili, koji se protiv njezina prosperiteta i danas zestoko zauzimaju.

Mi smo se okupili oko zrtve da se sjetimo zrtava bezumlja koje su ovdje pale. Mi vjerujemo u snagu nevine zrtve i molimo da nas Bog čuva svake osvetoljubivosti, ali da s ovoga prostora i iz cijeloga svijeta iskorijeni sklonosti ponizavanja čovjeka, oduzimanja njegova ljudskog dostojanstva. Svaki čovjek na to ima pravo bez obzira je li Hrvat ili Srbin, je li katolik ili pravoslavac, je li vjernik ili nevjernik.

Svi se molimo za to, ali i sami radimo gdje god mozemo da maglu koju je stvorila „prva puška" odnese vjetar u nepovrat kako bismo se svi prepoznali kao ljudi i kao djeca Bozja. Amen.

mons. dr. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup i predsjednik Komisije HBK-a i BK BiH-a za hrvatski martirologij