ISTAKNUTE VIJESTI

Osvrt na knjigu: Ernest Stadler, Tucači kamena (Zagreb: Škorpion, 2013), 263 str.


Tucači kamena debitantski je humoristični roman hrvatskog autora Ernesta Stadlera, s jakom autobiografskom crtom i elementima političke satire. Središnja radnja romana odvija se negdje na području zapadne Slavonije, no imena većine mjesta i protagonista promijenjena su ili izmišljena, baš kao što je i „Ernest Stadler“, po svemu, autorov pseudonim.

Roman se sastoji od sedamnaest poglavlja, koji više-manje kronološki prate društvo prijatelja iz jednoga slavonskoga sela kroz četrdesetak godina od njihova odrastanja u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. Iako postoji jedinstvena priča koja se provlači kroz roman, i koja svojim pomalo neočekivanim završetkom Tucačima kamena daje mrvicu trilerske napetosti, radnja je fragmentirana i većina se poglavlja mogu čitati kao zasebne priče, međusobno isprepletene likovima i mjestima. Pozadinska priča služi tek kao kostur koji na okupu drži različite male priče, događaje, sudbine i likove. Zajedno, oni daju svojevrsni šaljivi kolažni prikaz života u Slavoniji u jednom povijesnom razdoblju.

Protagonisti romana, tzv. stari trabanti, mladići su različitoga ekonomskog i etničkog backgrounda, dobrodušno i duhovito društvance uvijek spremno za čašicu i poneku nepodopštinu, u svome sazrijevanju uhvaćeni negdje na tromeđi seoskog slavonskog mentaliteta, nadolazećeg komunističkog „carstva slobode“ i žuđenog „dekadentnog Zapada“. Njihovo nekad bogato austrougarsko selo, što zbog industrijalizacije što zbog socijalističke ekonomije, prolazi kroz polagano i bolno propadanje. U isto vrijeme, Jugoslavija je, zahvaljujući svojoj poziciji u hladnoratovskom razdoblju, bila relativno otvorena prema zapadnim utjecajima, što svakodnevnicu starih trabanata smješta u neobičan kulturalni spoj seoskih zabava, partizanskih filmova i glazbe Beatlesa, konjskih zaprega, štafeta i traperica, tradicionalnih socijalnih odnosa, političkih škola i seksualne „emancipacije“. Autor romana spretno iskorištava komični potencijal ove bizarne kulturalne mješavine i jedna za drugom nižu se duhovite epizode u kojima se izmjenjuje gotovo nadrealna galerija likova i situacija.

Tucači kamena nisu eksplicitno politički roman niti se autor posebno zadržava na nekakvim analizama političkih odnosa. Njegovi likovi, kao i svi mladi ljudi, željni su zabave i ljubavi i malo ih zanima politika. Razlika između onih koji slušaju Beatlese i onih koji slušaju Rolling Stonese važnija je tu od nacionalnih ili vjerskih razlika. Pa ipak, iza fasade priče o sazrijevanju i prijateljstvu, autor nenametljivo lucidno opisuje duboko podijeljeno društvo. Sukob ruralne slavonske kulture i socijalističke industrijalizacije, domorodačkog stanovništva i doseljenika iz činovničke komunističke kaste i potisnute etničke napetosti oblikuju društvenu pozornicu na kojoj se odvija radnja romana. Ispod površine prividne međunacionalne harmonije besklasnog društva još ključaju nerazriješeni konflikti, stare nepravde i različita iskustva prošloga rata. Politički nepoćudni u vrijeme doktrine „bratstva i jedinstva“ i uvijek pod budnim partijskim okom, etničke i političke razlike izraz nalaze u naizgled politički neutralnim područjima poput športskog navijanja ili popularne glazbe. Dok se nacionalno izjašnjavanje još sumnjičavo gleda kao oblik političke subverzije, hoće li se u domaćem prvenstvu navijati za Dinamo ili Zvezdu, na olimpijskim igrama za Sjedinjene Države ili Sovjetski Savez i hoće li se slušati Ivicu Šerfezija ili Lepu Lukić gotovo nepogrješivo ovisi o tome kojemu se od „bratskih“ naroda pripada. Tucače kamena stoga se može čitati ne samo kao humoristični roman i zanimljiv insajderski pogled u svakodnevni život slavonskog sela, već ujedno i kao duhovita kritika socijalističkog totalitarizma „s ljudskim licem“.

Pri kraju romana, lepršava radnja poprima tamne tonove. Hedonizam koji zauzima prazninu nastalu kolapsom tradicionalnog načina života s vremenom otuđuje junake romana u alkoholizam, gorčinu i usamljenost, no autoru je previše stalo do svojih likova da bi stvar na tome završila. Bez neukusnog propovijedanja i suvišnog moraliziranja, priča o starim trabantima na kraju biva priča o ljubavi, iskupljenju i pomirenju. U svom najdubljem sloju, Tucači kamena je, s autorovom namjerom ili bez, punokrvni kršćanski roman.

 

Martin Kolar