Lustracija nije nužno krivično gonjenje ideologa jednoumlja i njihovih izvršitelja – kako to zamišlja antifa, jer je ona tako osvetnički postupala – ali na svaki način treba onemogućiti da se svi oni koji su se učestvovali u promociji jednoumnih tiranija maknu iz javnog života.

U demokratskom sustavu kompromitirane osobe ne smiju se baviti politikom, novinarstvom, bilo kakvim javnim poslom i nikakvim arbitriranjem društveno-političkih zbivanja, a posebno ne smiju doći u kontakt s mladim naraštajima, tj. da se bave školstvom, ikakvom pedagodijom, tj. ne smiju biti nastavnici ili nastupati kao kolumnisti i medijski urednici. To bi bilo uglavnom sve, dakle nimalo osvetnički. No ni za tu lustracijsku minimalnost u Hrvatskoj ne postoji politička volja, jer je ovakav društveno politički sustav virtualne demokracije u rukama komunističkih recidivista pa oni na koje se odnosi lustracija itekako trebaju ne bi li se održao Plenkovićev put u neokomunizam i dogovornu ekonomiju i izbrisali plodovi pobjedonosnog Domovinskog rata – samostalna, suverena, višestranačka Republika Hrvatska, stalna članica NATO-a i Europske Unije.

Nema u Hrvatskoj srama, pod Titove diktature urušila se krhka moralna struktura, tako da ni javna stigmatizacija komunizmom kompromitiranih kadrova (a daleko je to od robijanja i puščanih cijevi streljačkog voda) ne bi polučila veći uspjeh. Čak ni da im u javnosti navučemo crvenu majicu na kojoj bi pisalo „Sramim se svoje prošlosti“, ne bi kod komunističke sljedbe polučilo stid te makar za trenutak javno obilježilo podupiratelje komunističke tiranije. Ne bih se čudio da javna i ona skriveno premrežena antifa sama ne napravi takve majice te ih onda s ponosom i ruganjem hrvatskim žrtvama pronese diljem Lijepe naše. Današnja Hrvatska, nažalost, ne može partijskoj nomenklaturi navući ni majice s takvim natpisom, a kamo li bilo koga lustrirati. Ona Hrvatska koja se oduprla i pobijedila srpsko-srbijanskog agresora nestala pod redateljskom palicom Ivice Račana, Ive Sanadera, a završni i pomno planirani udarac hrvatskoj samobitnosti dolazi od Andreja Plenkovića.

Kad je predsjednik Čehoslovače Vaclav Havel 1989 stupio na dužnost, prvi državnički potez bio je: raspuštanje Čehoslovačke akademije znanosti i umjetnosti.

Koliko god bi lista nositelja takvih majica bila duga, prvenstvo ipak ide uškopljenom HAZU/JAZU. Što god se u Hrvatskoj značajno dogodilo, a posljednjih tridesetak godina u Hrvatskoj su se velike i povijesne stvari zbile, to jugoslavensko leglo šuti o svemu kao miš u mekinjama. Od agresije na Hrvatsku i pobjedničkog Domovinskog rata do pandemije COVID-om 19 i atentata na Vladu Republike Hrvatske prošli tjedan, HAZU/JAZU ima samo jedan odgovor – muk. Zna se da im nije „legla“ Hrvatska država, to Akademija niti ne krije, i da je neprežaljeni Beograd ostao „tamo daleko“, no čak ni na razini nacionalne dekoracije, ili zato jer ih Hrvatska država obilno plaća, nisu se oglasili i pomogli svojim znanjem bilo da se radi o suvremenoj hrvatskoj povijesti, o migrantima, pandemijom kineskog virusa ili o pucačini prošlog tjedna na Trgu svetog Marka. Akademici se nisu oglasili jer nemaju znanje, jer su bezimeni i neuki, pozerski anonimusi, a onda u svojoj akademskoj uznositosti misle da šutnja dovoljno kvalitetno pokriva njihovo neznanje i antihrvatsvo, da je šutnja ono što neželjenoj Hrvatskoj državi pripada i da nitko neće shvatiti njihovu ustrašenost i neukost.

No, vratimo se na vrlo aktualnu, upravo goruću situaciju s pandemijom korona virusa: kakav je naputak HAZU/JAZU dao Vladi i hrvatskoj javnosti, gdje su te mudre i sijede glave, jesu li uopće žive i što one rade? Jesu li se vrli akademici zgrozili nad činom uništenja Imunološkog zavoda u Zagrebu, jer danas cijepiva protiv gripe nema u dovoljnim količinama ni za one najrizičnije skupine, a Zavod je proizvodio to cjepivo pa smo danas mogli biti izvoznici vrlo tražene robe. Je li istraživačko novinarstvo shvatilo da je sudbina Imunološkog zapečaćena da je „Galenski laboratorij“ iz Rijeke uz pomoć Slavka Linića, tada ministra financija, želio za sitniš kupiti Imunološki zavod da bi najprofitabilnije dijelove iščupao iz Zagreba i preselio na Svilno blizu Rijeke, a devastirani ostatak rasprodao namirivši trošak kupnje kroz prilično vrijedno zemljište. Od operacije „Imunološki“ se odustalo kad su Slavkove (Linić) ruke doslovno bile su na Milanovićevom vratu i davile predsjednika Vlade. Uplašen mogućim skandalom Ivo Usmijani, maneken vlasnik „Galenskog“, odustao je od „pretvorbe Imunološkog zavoda“, ali je šteta Imunološkom zavodu trajno nanesena i sudbina prekrižena. Cijepiva protiv gripe nema dovoljno, naime cjepivo košta, a Plenkoviću su prioriteti „Srpske novosti“, možemo samo zamisliti kako će Hrvatska osigurati dovoljnu količinu cijepiva protiv COVID-a 19 kad duguje dobavljačima lijekova pet milijardi kuna? Međutim to ne smeta Vladi da tlapi o autocesti za Dubrovnik i velikim infrastrukturnim investicijama. Kako projekti infrastrukture mogu biti veći prioritet od zdravlja građana u vremenu pandemije?

No pustimo HAZU/JAZU, tu tipičnu hrvatsku sinekurnu instituciju neznalica i neradnika, prvotisak majice s natpisom „Sram me svoje prošlosti“ na političkoj reviji treba povesti i nositi predsjednik vlade, Andrej Plenković, ako ništa drugo a ono zbog svog diplomskog koji vrvi samoupravnim frazama i maksističkom ideologijom. Međutim ima i drugih i trećih, previše dobrih razloga, Plenkovićevih poteza kojima je doveo Hrvatsku u predinfarktno stanje, a sada ustrašen pušćanim mecima ispaljenim po radnome mjestu kesi zube i traži krivca za političku radikalizaciju Hrvatske.

Mladost iz Hrvatske ne odlazi trbuhom za kruhom, barem ne posljednih četiri-pet godina kad je u Hrvatskoj evidentiran manjak radnika mnogih profesija. Zar zaboravljamo da posljednjih godina (naravno prije COVID-a 19) poslodavci neprestano traže povećanje kvota radnih dozvola za strane radnike? Ne bi tražili da Hrvatska ima dovoljno radne snage. Mladi ljudi odlaze (njih 400 000 u posljednjih deset godina) jer im se gadi živjeti u birokratiziranoj Hrvatskoj. Odvratan im je politički nemoral, bljutava politička retorika i agitpropovsko novinarstvo; neprihvatljivo im je ono što moraju slušati po televizijama i čitati po novinama. Mediji ne smiju biti politički obojeni, navijački, a mi danas imamo situaciju dogovorenih članaka, izvještaja i plaćenih intervjua: medijsku politiku kojom upravlja drug Andrej Plenković načinom sjevernokorejskih diktatora. Nastupila su Titina vremena, pod izgovorom radikalizacije i govora mržnje ide se na represiju.

Hrvatskim braniteljima, svima koji su podnijeli žrtvu u Domovinskom ratu, i radovali se pobjedi i ostvarenju stoljetnog hrvatskog sna, oduzet je ponos i ukradena Hrvatska država. Nakon pobjede braniteljima su oduzeti životi, preko 3.000 branitelja izvršilo je samoubojstvo. Razočaranje, ogorčenost i bezizlaznost, zapravo neprestano poniženje od vlastite države. Detuđmanizacija je bila samo izgovor da se ponište plodovi pobjedničkog Domovinskog rata kako bi se na staroj ideologiji uspostavila Socijalistička Republika Hrvatska, paradržava podatna za ponovnu integraciju u tzv. Regijon. Proces su započeli Ivica Račan i Stjepan Mesić, nastavila dva Iva (Sanader i Josipović), pripomogli Jadranka Kosor i Zoran Milanović, a završni udarac zadaje Andrej Plenković. Lustracija nije nikad bila planirana jer su projektanti Socijalističke Republike Hrvatske računali na ljude nove i pomlađene partijske nomenklature.

Istina, može se reći da se politička scena u Hrvatskoj radikalizira, no ima li većeg razloga radikalizaciji od Plenkovićeve, tj. Pupovčeve srpsko-hrvatske Vlade? Zar Plenković doista misli da je ljudima svejedno što dirigenstku palicu u hrvatskoj Vladi zapravo drži Milorad Pupovac, četnička stranka Gorana Hadžića i Vojislava Stanimirovića? Ili kad se Hrvatska ponižava odlaskom na groblja poginulim pripadnicima agresora, jer to nije pomirenje, to je stavljanje soli na još nezacjeljene rane i ruganje hrvatskim žrtvama. Što radi petokraka na Riječkom neboderu, ona pod kojom je agresor vodio okupirao Hrvatsku? Petokraka je postavljena pod mentorstvom Ministarstva kulture, tj. Andreja Plenkovića, a Vojko Obersnel je Ministarstvu i Vladi samo držao lojtre. Tko se klanja poginulim četnicima ne treba se pitati što se događa i tko je kriv. Dovoljno da se pogleda u ogledalo. – Ti si, Plenkoviću, svojim protuprirodnim političkim bludom s agresorom i uvredljivim postupcima radikalizirao Hrvatsku.

Je li Plenkoviću palo na pamet doista se pokloniti žrtvama hrvatskog Križnog puta i državnim novcem makar obilježiti strašna stratišta masovnih likvidacija, potruditi se dovesti pred lice pravde sve koji su učestvovali u ratnom razaranju Hrvatske i tražiti ratnu reparaciju od Srbije ili se to kosi s njegovim kućnim odgojem i komunističkom doskočicom da su sve žrtve Križnog puta dobile svoje jer su genocidni Hrvati – a Domovinski rat ionako je bio građanski?

Lako je u Hrvatskoj poludjeti. Pucnjevi u Banske dvore samo su nepromišljeni čin jednog mladog jadnika, možda probni balon nemoćih a neustrašivih koji se ne mogu pomiriti da su u Hrvatskoj na vlasti izdajnici, oni koji su priželjkivali poraz sa srpsko-srbijanskim agresorom i nisu željelji samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Previše je toga moglo potaknuti mladog atentatora: antihrvatsko pisanje „Srpskih novosti“, izjave Beljaka i Stazića o šlampavo počinjenim likvidacijama Hrvata nakon svibnja 1945., Pupovčevo suverenističko ponašanje gospodara Hrvatske... i nema kraja mogućim „okidačima“.

I opet se nitko ne pita kako je mladi atentator nakon rafalne pucnjave išetao s poprišta neozljeđen. Nitko ga nije spriječio i zaustavio i da se nije sam ubio vjerojatno bi nestao u masi. Kakva država, takva i policijsko znanje i spremnost da čuva štićenje objekte. A sada je uzalud Plenkoviću režati i prijetiti komunističkom retorikom tko će doći a tko ne na vlast;, spominjati sanitarne koridore, gnijezda i upirati prstom u političkog protivnika. HDZ je u tišini podlegao Plenkovićevim čistkama. Na pitanje može li Plenković čistkama skrojiti Hrvatsku po vlastitoj mjeri, uskoro će odgovoriti vrijeme. Naslušala se Hrvatska sličnih prijetnji i dogodilo se suprotno. Otkad je jednom Sava potekla prema Zagrebu, i nezamislivo je moguće.

Možda se bolje zapitati što je potaklo Zorana Milanovića da se osvijesti i kao samosvjestan političar progovori o prešućenim istinama i prizemnim manipulacijama bilo da se radi o osobama ili događajima iz političkog života. Koliko je iskrenosti, a koliko drčnosti i polomljenog prkosa u Milanovićevim ustupcima i hoće li služenje istini potrajati do kraja presjedničkog mandata ili će se uskoro posramiti svog iskupljenja i vratiti na „Mi ili oni“ svjedočit ćemo u narednim mjesecima. O katarzi nema još govora. Možda i on na majicu napiše: sramim se za „Lex Perković“

I da se vratimo na beskorisni HAZU/JAZU, jer nije li to najumnije tijelo u Hrvata pozvano dati mišljenje što je to govor mržnje? Neće valjati ako se pod tim poglavljem sve pretvori u verbalni delikt iz vremena komunističke diktature i preraste u pendrek s kojim će se onaj na vlasti udarati po neistomišljeniku. Ne bi li najumniji među nama, upravo akademici, trebali odgovoriti što je govor mržnje, gdje ona i njene posljedice započinju, a što je politička polemika i javno iznošenje privatnog mišljenja u javni prostor? Hrvati su se izborili za demokratski višestranački sustav, mnogi su izginuli, narod je patio, izvojevana je pobjeda da bismo danas mogli naglas razmišljati.

Previše se Tita i komunističkog mentaliteta nakupilo u Plenkoviću, a da bi ta nakaznost ostala neprimjećena i tek prolazna faza novog Velikog vođe. Njegovo „porodično“ okruženje oca partijskog komesara na Zagrebačkoj televiziji i majke lekarke u Vojnoj bolnici rezultiralo je sovjetskim umom koji ni status elitne crvene buržuazije ne može poništiti. Umjesto da sina nazovu Andrija ili dalmatinski Andro, dobio je ime Andrej. I tako je počelo, „nomen est omen“, a završit će katranom i perijem, ako „dete komunizma“ uopće zna što je to stid i oprez. Jer padova se nagledao, i kao da ništa nije naučio.

 

Josip Gajski

Share
0