U ovoj zemlji nema čovjeka koji barem jednom nije poželio da se priče oko ustaša i partizana konačno stave u muzej i jednostavno puste zaboravu.

Nepodnošljiva je lakoća kojom političari u nedostatku kompetencija i znanja posežu za povijesnim mitovima, iako je malo tko od njih povjesničar. U patetičnim izjavama oni naizgled tu priču ostave povjesničarima, ali im se brzo vrate. Jer je oportuno.

Hrvatska je nastala na temeljima Domovinskog rata i zahvaljujući pobjedama i žrtvi hrvatskih branitelja i cijelog hrvatskog naroda u zemlji i inozemstvu. Na tim temeljima počiva hrvatsko bolje sutra. Sukus je to prve poruke novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koju nitko nije izgovorio punih 15 godina. U povijesnim raskoracima oni prije radije su jahali na lažnom antifašizmu, bratstvu i jedinstvu, mitovima o ustaškim zmijama i neokaljanoj borbi partizana i druga Tita.

Ali tko nas to uporno vraća u povijest želeći nam zamagliti ne tako davne temelje? Ljevica i njoj bliski krugovi za to optužuju desnicu. No je li baš tako? Iskreno, ne vidim da itko u ovoj zemlji propagira ustaštvo niti žali za propalim politikama. U redu, uvijek postoji nekolicina marginalnih koji, što zbog provokacije, što zbog želje da budu na televiziji (jer to im je najveći životni uspjeh) će zapjevati ustašku budnicu ili mjeriti visinu kukuruza. Ali oni su nebitni. Zašto onda ljevica upravo takve želi nametnuti kao reprezentativni uzorak hrvatske desnice?

Ljevica je svjesna sebe same. Anacionalno je moderno, a nacionalno je anakrono. Iako je jedan dobar dio hrvatske političke misli nastao na lijevim idejama, što je potencirao i sam Tuđman, većinski udio ljevice uvijek je proizlazio iz one rigidne komunističke ideje koja je pošto poto cijeli hrvatski narod htjela poniziti hipotekom genocidnosti. Ono što su tada provodili jugoslavenski komunisti, pod egidom da oni nisu hrvatski nacionalisti, već jugoslavenski unitaristi, posljednjih 15 godina provodili su tzv. hrvatski socijaldemokrati, samo zamjenjujući unitarizam s internacionalizmom. Nadalje, istom praksom kako su komunistički kadrovi tražili unutarnje neprijatelje, pakirajući hrvatskom narodu vječiti imperativ ispričavanja Srbima, hrvatski socijaldemokrati tražili su i još uvijek nalaze utvare u obliku ustaša, fašista i klerofašista.

Upravo je današnja hrvatska (!?) ljevica, i jedino ona, sposobna u svakom onom tko „ljubi do bola“ svoju Hrvatsku, prozvati ognjištarem na graničnoj mjernoj jedinici prema fašizmu. Upravo mainstream mediji veliku pozornost daju marginalnim skupinama „diletanata i bezglavih smušenjaka“ implicirajući rigidnost i fašistoidnost hrvatske desnice. No, hrvatska desnica niti je rigidna, niti je fašistička. Problem je jedino u tome što je hrvatska.

Pričanjem o ustaškim zmijama i ustašoidima, upravo su ti koji su bili prije Kolinde, poticali na zazivanje duhova prošlosti. Pretvarajući orgijanje u Srbu velikom borbom protiv fašizma, ti i takvi dali su legitimnost zločinima počinjenim protiv Hrvata i to po kratkom postupku prozvali antifašizmom. Antifašizam se ukorijenio kao nešto protiv čega se ne smije ni zucnuti, a protagonisti njegovog promoviranja prozvali su sami sebe branom protiv rastućeg fašizma potpomognuti tzv. udrugama civilnog društva, od kojih neke parazitiraju na državnom proračunu isključivo boreći se protiv sila fašizma. Upravo ti krugovi, koji su komunizam i totalitarizam zaodjenuli prihvatljivim plaštem antifašizma, snažno su udarili po Tuđmanovoj ideji pomirbe, počeli detuđmanizaciju, blokirali sve veze s hrvatskim iseljeništvom, ostavili na cjedilu hrvatski narod u BiH i dekroatizirali Hrvatsku. I baš nas oni, sustavnim epopejama komunističkom rukovodstvu i zločincu Josipu Brozu, vraćaju u prošlost i zablude.

Antifašizam je teško kompromitiran upravo zahvaljujući inverzijom komunističkih zločinaca u antifašiste. Nitko ne spori da je u antifašističkom pokretu bilo poštenih i domoljubnih istarskih, dalmatinskih i primorskih Hrvata koji su se borili protiv okupacije svog zavičaja. Njihova borba zaslužuje poštovanje. Ali promoviranje antifašizma u obliku komunističkih zločina i zločinačke KP zaslužuje svaku osudu.

Suvremena Hrvatska nastala je na Domovinskom ratu, a temelj hrvatske državnosti su Tuđman i hrvatski branitelji. Tko to ne vidi ili ne želi vidjeti, ili je neznalica ili nije dobronamjeran. Uz ovakav kamen zaglavni, hrvatskoj državi nije potreban još jedan kamen smutnje i spoticanja pa zvao se on i antifašizam. Ustaše i partizani konačno moraju pronaći svoj mir u hladovini povijesti, kao i Titova bista iz Predsjedničkih Dvora, a mi danas moramo iznaći snage da na temeljima Domovinskog rata i ljubavi prema Domovini gledamo hrabro u budućnost i prosperitet. Žrtve nas na to obvezuju.

 

Tomislav Stipić

Share
0