Suzdržala sam se pisati o davno bivšem predsjedniku Stipi Mesiću u danima kada su se u medijima pojavile neke nove snimke njegovih povijesnih promišljanja, na kakve hrvatska javnost nije navikla. Barem onaj dio te javnosti koji kratko pamti i brzo zaboravlja.

Snimka koja je mnoge šokirala prilično je banalna: negdje početkom 1992., visoki dužnosnik HDZ-a i ciklički obnašatelj najviših državnih i stranačkih dužnosti Stipe Mesić, na primirenoj bojišnici negdje oko Novske, u ležernoj atmosferi gricka kulen i tumači lokalnom zapovjedništvu „pravu istinu“ o ustaškom logoru Jasenovac.

Ne samo da negira srpske propagandističke brojke o stotinama tisuća do milijun ubijenih, već svojim karakterističnim šeretskim prezirom banalizira jasenovački logor, opisujući ga kao spasonosno rješenje za logoraše. Jamačno ni Maks Luburić ne bi imao primjedbi na Mesićevu interpretaciju logora Jasenovac iz predmetne snimke.

Nekoliko je razloga zbog kojih sam propustila ovu priču u onom prvom valu. Ponajprije, nisam bila previše iznenađena, jer sam imala prilike upoznati slične Mesićeve preobrazbe i provokacije. Drugo, uz toliko aktualnih i važnih procesa,

Stipe Mesić je danas ipak definitivno bivši - čak je i bivši bivši predsjednik s Uredom. No ovo zato i nije priča o bivšem predsjedniku i njegovim nepodnošljivim lakoćama preobrazbe, pri čemu je predmetna snimka tek jedan od bisera u nizu, već priča o hrvatskoj državi, o hrvatskim institucijama, medijima, civilnom društvu… U njima je ozbiljan problem. Novoobjavljene snimke Stipe Mesića samo pomažu u razotkrivanju te državne i institucionalne bijede.

U tom je smislu jednako važna i druga snimka objavljena u ovom novom valu Mesićevih videa. Snimljena je u Njemačkoj uoči prvih višestranačkih izbora: na predizbornom skupu današnji prvak komunističkog antifašizma Stipe Mesić zbori o komunističkom režimu kao da su mu govor napisali Ivo Banac i Roman Leljak. Iz snimke se vidi kako Mesić još 1989. vrlo kompetentno i suvereno tumači prirodu jugoslavenskog komunističkog sustava, koju danas tako agitpropovski negira.

Od Mesićevih snimki iz kasnih osamdesetih i ranih devedesetih zanimljivije su današnje reakcije na njih. Iako je snimka Mesićeve priče o Jasenovcu s početka devedesetih ponuđena nacionalnim televizijskim kućama, nitko je nije želio objaviti, jer Stipe Mesić je prešutno zaštićeni primjerak antifašista, ovlašten da drugima sudi jesu li fašisti ili antifašisti. Prva ju je objavila „Bujica“ na lokalnoj Z1 televiziji. Potom je niti mainstream mediji nisu mogli prešutjeti, ali su učinili sve da je priguše i brzo okončaju.

Savez antifašističkih boraca i antifašista, koji se politički naslanja na jugoslavenski boljševizam i čiji je porast glasnosti sukladan porastu intenziteta Putinovog informacijskog rata u Europi, vrlo je benevolentno prihvatio priču o Jasenovcu svojeg počasnog predsjednika Stipe Mesića. Jer oni znaju da je drug Mesić u duši ispravan.

U klasičnoj SDP-ovoj zamjeni teza, krivnja za Mesićevu jasenovačku provokaciju je preko vještog Arsena Bauka prebačena na HDZ – jer siroti Mesić je grickajući kulen i pijuckajući gemišt bio pod takvim pritiskom HDZ-ove „ustašoidne“ desnice da je morao istupati kao da su ga instruirale jugoslavenske službe. Biser dolazi na kraju: priča je pospremljena iz javnog prostora uz obrazloženje da je Mesić tada bio mali pa je govorio svašta. Imao je samo 58 godina.

I tu počinje ona zanimljivija priča, priča o državi i sustavu koji je toliko puta dopuštao Mesiću da bude mali, da zapravo nikada nije bio obvezan odrasti, čak niti kad je bio predsjednik Hrvatske vlade, predsjednik raspadajućeg Predsjedništva SFRJ, predsjednik Sabora, u dva mandata predsjednik RH… Svaki put kada se služio provokacijama i insinuacijama na štetu hrvatskih nacionalnih interesa mogao se vratiti u zahvalnu formu Stipe Malog.

Tako je kao Stipe Mali ostao zapamćen po provokativnoj poruci hrvatskim Srbima o onoj srpskoj zemlji koju nisu donijeli na svojim opancima, u vrijeme kada si hrvatsko političko vodstvo nije smjelo dopustiti krivu riječ.

Stipe Mali je na sjednicama VONS-a, kao što pokazuju transkripti (svibanj 1993.), ukazivao na fundamentalistički karakter dijela muslimansko-bošnjačkog vodstva koji želi napraviti terorističku bazu u Europi i centar za islamsko osvajanje Europe. A Stipe Veliki je godinu dana kasnije javno počeo optuživati Tuđmana za podjelu BiH.

Stipe Mali je skrivećki, kao zaštićeni svjedok, išao svjedočiti u Haag (1998.) u postupku Blaškić, čime je postavio temelj optužbi za udruženi hrvatski zločinački pothvat u BiH. A Stipe Veliki se vratio iz Haaga s lažnom pričom kako je bio krunski svjedok u slučaju za Ovčaru protiv bivšeg vukovarskog predsjednika općine Slavka Dokmanovića.

Stipe Mali je kao predsjednik Republike Hrvatske mirno gledao kako Haaški sud kažnjava hrvatske novinare (između ostalih i Josipa Jovića iz Slobodne Dalmacije) jer su se usudili u interesu javnosti objaviti njegovo tajno svjedočenje, a istodobno je u predsjedničkom uredu dilao tužiteljstvu Tuđmanove transkripte i sve što je moglo pomoći konstruiranju priče o hrvatskom zločinačkom pothvatu u BiH.

Stipe Veliki istodobno je bio predsjednik-građanin, uvijek spreman na šale i viceve, osobito one na račun prvog hrvatskog predsjednika, obnavljao je nesvrstanost, i na krilima obnove regiona i starih boljševičkih mreža ponovo prionuo uz progon hrvatskih nacionalista i fašista u staroj boljševičkoj maniri. Po istom modelu koji je kao Stipe Mali onako suvereno razobličavao na predizbornim skupovima HDZ-a u Njemačkoj.

Stipe Mali, koji je u jeku rata devedesetih zaboravljao i gubio čekove po Australiji, počeo je kao Stipe Veliki iz ureda na Pantovčaku sustavno prozivati svoje bivše stranačke kolege za pljačku. Obožavao je nesvrstane, nije podnosio Ameriku. Kao da nikad nije izrekao ono što je kao Stipe Mali govorio na VONS-u 1993., Stipe Veliki je pljuvao po Hrvatima iz BiH gdje god bi stigao, učio ih kako pecati ribu.

Danas kad ugledni profesor arapskog jezika i književnosti na sarajevskom sveučilištu Esad Duraković upozorava na opasnost „islamskih misionara“ i masovnog naseljavanja Arapa u BiH za opstojnost države i budućnost društva, Stipe Veliki kao bivši predsjednik RH hoda po BiH kao gost arapskih investitora, otvara radove na izgradnji arapskih naselja zatvorenog tipa i najavljuje da je to tek početak.

Ta priča uključuje u bližoj budućnosti progon Hrvata iz BiH, između ostalog i preko sudskih postupaka za ratne zločine i koncepta udruženog zločinačkog pothvata, čije je temelje kao zaštićeni svjedok haaškog tužiteljstva gradio Stipe Mali. Stipe Mali je još uvijek tako mali i ugrožen, da ni nakon dva mandata na Pantovčaku nije zatražio skidanje zaštite sa svojeg svjedočenja u Haagu.

No nije problem Stipe Mali. Uvijek su postojali i postoje provokatori, koji odrađuju zadaće destrukcije vlastite države, iz bilo kojih razloga i motiva. Problem je sustav u koji ih u tome podržava desetljećima, svi ti sisovi hisovi poe soe, dorhovi, mediji, civilno društvo koji im to nesmetano dopuštaju. Problem je država u kojoj Stipe Mali može postati i ostati Stipe Veliki. Jer ta je država još manja od Stipe Malog.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija