Kolumnu u Hrvatskom tjedniku pišem posljednjih trinaest godina. U tih trinaest godina gotovo sam nepogrješivo predviđao trendove i rasplete hrvatskih tranzicijskih zapleta. Na vrijeme sam tako prozreo Sanadera, upozoravao na loše strane ulaska u EU, predvidio nepovoljan razvoj teritorijalnog spora sa Slovenijom, a, bogme, i Plenkovićev zaokret ulijevo.

Svojedobno sam imao i stanovitih iluzija da je to stoga što sam dobar analitičar, upućen pogađač, danas sam prilično siguran da je moja pronicavost bila svojevrsna naivnost, da ne kažem štogod gore. Jednostavno, u svijet novinarstva sam zalutao slučajno i kolumnu počeo pisati na početku ''novinarske'' karijere, a ne na kraju kako bi to bio red. Kako će se rasplesti neki zapleti u hrvatskoj politici relativno je lako predvidjeti i nije neko veliko umijeće to napisati, naprotiv pravo je novinarsko umijeće napisati zgodno sročen komentar u kojem se sugerira nešto sasvim suprotno od onoga što uistinu jest. To je pravo novinarstvo, a vikati ''Car je gol!'' djetinjasto je i naivno.

Odavno sam već i sam svjestan kako stvari stoje, međutim kako pišem iz gušta, a ne iz potrebe, zadržavam si pravo da i dalje prikazujem stvari onako kakvo ih ja vidim, a ne onako kako bih ih, shodno nekom nadređenom autoritetu, trebao vidjeti. Ni do toga hoće li se moje viđenje nekome svidjeti ili neće, nije mi previše stalo. Recimo, Hrvatska nikako da se domogne te obećane koristi od ulaska u EU, svejedno rijetko tko u javnom prostoru problematizira naše članstvo u EU. U emisiji Hrvatskog radija Poligraf od 6. travnja rečeno je da je Hrvatska opet u minusu u transakcijama s EU. Točnije, zastupnik Živog zida Branimir Bunjac ustvrdio je da je Hrvatska 3,4 milijarde kuna uplatila u EU, a samo 2 milijarde povukla. Ostali sudionici emisije, Vilim Ribić i Radovan Fuchs, taj navod nisu osporili. Ovakve stvari uopće nije popularno potezati, kamoli iz njih izvlačiti zaključke kako Hrvatska nije trebala ni ulaziti u EU. To čak ni čitatelji ne vole pročitati. Zato je to jedna od meni omiljenih tema. Nije da ima neke koristi od toga, ali, priznajem, veseli me tu i tamo primijetiti da je carevu sramotu ništa ne pokriva.

Nakon ideoloških prijepora u HDZ-u oko ratifikacije Istanbulske konvencije, u tiskovinama se sve češće spekulira kako će se rasplesti sukob između Plenkovića i Stiera. Tihomir Dujmović, jedan od vodećih kolumnista desne provenijencije tako piše: ''Davor Ivo Stier je iz perspektive jedine realne, političke, uz to još i vladajuće snage, koja dakle za razliku od Hasanbegovića nudi svu moguću slast i mast vlasti, jedini dao adekvatan otpor Plenkovićevoj upravo grozničavoj ratifikaciji Istanbulske konvencije.'' Otvoreno se zalažući za Stierov dolazak na čelo HDZ-a, naravno nakon što Plenković odradi svoju dionici i ode na bolje mjesto u Bruxlles, Dujmović dalje piše: ''Stierov dolazak na čelo kolone jamčio bi promjene u okviru zadanih gabarita. Jamčio bi mirni prelazak državne politike s jedne na drugu politiku, odmaknuo bi HDZ od sramne koalicije s HNS-om, hrvatsku vanjsku politiku bi izveo iz ovog bruxelleskog ponižavajućeg ropstva koje je tako jasno ilustrirano u onom trenutku kada Jean-Claude Juncker najprije štipne Plenkovića za stražnjicu, a onda mu pošalje poljubac.''

Bojim se da Dujmović griješi. Nema nikakvog jamstva da bi Stier, pouzdan kotačić u politici Ive Sanadera i Jadranke Kosor, nešto bitno u nacionalnoj politici mijenjao. Uostalom, Plenković i on su, vjerojatno ohrabreni od strane nekih vanjskih faktora, pokrenuli rušenje Tomislava Karamarka, ne zbog tobožnjeg Karamarkova sukoba interesa niti zbog toga što je Karamarko svojedobno bio šef Mesićeve predizborne kampanje, nego zbog toga što je u svojoj politici pokazao stidljive naznake suverenizma, a to Buzin i Bruxelles hrvatskim političarima ne opraštaju. To što je Stier katolik i što je bio protiv Istanbulske konvencije, ne znači da bi on Hrvatsku ''izveo izveo iz ovog bruxelleskog ponižavajućeg ropstva''. Uostalom i Plenković je katolik, vidjeh ga za Uskrs u prvom redu u katedrali, a kasnije se čak slikao i s kardinalom. Vodio je sa sobom i Jandrokovića. Da budem iskren, mislim da bi nam nakon Plenkovićeve dionice, Stierova dionica donijela nastavak bruxelleskog štipanja. Koje bismo, kao i dosada, stoički podnosili.

 

Damir Pešorda