Vijest na ovdašnjim portalima glasi otprilike ovako: ''Zbog sustavnih graničnih kontrola koje su u tijeku na svim graničnim prijelazima zabilježena su ogromna čekanja, posebice sa Republikom Slovenijom pa HAK korisnike moli za strpljenje i razumijevanje. Na Bregani se čeka preko tri sata.... (Indeks.hr, 8. travnja).''

Službeno eunijsko obrazloženje za pooštrenje graničnih kontrola glasi da je to mjera sprječavanja terorizma. Na prvi pogled objašnjenje se čini logičnim, utemeljenim. Međutim, na drugi pogled nam se smrkne pred očima. Kakvog smisla ima maltretirati satima ljude koji uredno s dokumentima prelaze granicu, dok je s druge strane nedavno stotine tisuća ljudi bez dokumenata pušteno da prelaze gdje hoće i kako hoće!?

  Što, zapravo, Europa hoće od nas? Kladim se da bi nam sutra zamjerili ako bismo - kada krene novi izbjeglički val -  tim ljudima spriječili ulazak u Hrvatsku. Uostalom, uvježbana autocenzura misli, riječi i djela, siguran sam, omogućit će našim vlastima da izbjegnu takvu pogrješku. Dokle naša mladež bježi  u inozemstvo u potrazi za poslom i kakvom-takvom perspektivom, dotle nam Njemačka i drugi ''europski prijatelji'' šalju natrag im imigrante koje su još prije godinu zvali, a od nas tražili da ih bez problema pustimo. ''Selam alejkum'' – rastapao se od ljubazne dobrodošlice inače neljubazni Ranko Ostojić. Danas se Hrvatska potiho prazni od Hrvata i puni imigrantima koji su protiv svoje volje zaglavili u njoj. Ta je ''gužva'' na granici kudikamo gora od gužve izazvane pooštrenjem graničnog režima.

  Apsurdno je da gotovo svi atributi državnosti današnje Hrvatske služe za izvrgavanje Hrvatske ruglu. Imamo vojsku, ali ona služi za intervencije u Afganistanu ili je pod njemačkim zapovjedništvom na granici Rusije. Kao da nam dvaput dosada nije bilo dovoljno!? Imamo Hrvatsku narodnu banku, a ona brine o interesu i profitima stranih banaka! Imamo, na koncu, granice, ali preko njih bez provjere puštamo imigrante od kojih su neki zasigurno teroristi, a maltretiramo obične putnike i turiste. Sve ono što drugima služi za zaštitu nacionalnih interesa, kod nas se lako okreće protiv tih interesa. Kao da netko hoće na teži način objasniti Hrvatima kako im samostalnost ne treba.

  No, takvim se sitnicama ne zamara naše vodstvo. Premijera, naprotiv, muči horizontalni problem – populizam! Iliti bojazan da se narod ne bi previše upetljao u politiku. Nije to dobro. Ni za narod ni za politiku. Bez odlučnog vodstva, izmrcvarena dugogodišnjima eksperimentima Hrvatska doslovce nestaje tu pred našim očima. Tako u sjeni sloma Agrokora gotovo neprimijećene prolaze zastrašujuće vijesti, kao što je, primjerice, ona da je Rijeka grad s najvećom stopom gubitka stanovništva u Europi! Koliko god odbojno bilo Frljićevo kazalište, teško da je ono bilo razlog toj depopulaciji. Nepravedno bi bilo svu krivicu svaliti i na vječitog gradonačelnika Rijeke Veljka Obersnela. Iako ga se, naravno, ne može ni ekskulpirati.

   Taman kada su neke stvari, barem statistički, pošle nabolje, na Hrvatsku su se sručile nove nevolje. Sad već izgledna propast najveće korporacije u zemlji prijeti opasnošću da cijelu zemlju povuče u bankrot sa sobom. Pokušaj vlasti da se u to umiješa, i to putem posebnog zakona, samo još više veže sudbinu države uz sudbinu te kompanije. No, iskreno, i ne umiješati – značilo bi prepustiti se pasivno sudbini. Situacija je takva da nema lakog rješenja. Svi oni koji osvetnički misle kako to propada Todorić, da se njima – jer su obični, mali ljudi – neće ništa promijeniti, grdno se varaju.

  Samo, mene muči pitanje miješa li se vlast zato što je dobila mig od Amerike, budući da je Agrokor dužan ruskoj banci, ili je motivirana isključivo hrvatskim interesima. Kao što i granice kontroliramo onoliko i onako kako nam nalože iz Bruxellesa, tako možda i lex Agrokor donosimo jer nam je tako naloženo. Uostalom, da su prethodne vlasti budno vodile brigu o nacionalnim interesima, do svega ovoga ne bi ni došlo.

 

Damir Pešorda