Republika Hrvatska, osim nominalne ustavne obveze da štiti prava Hrvata u BiH, ima danas prioritetnu zadaću da u međunarodnim odnošajima i sa svojim saveznicima izbori ustavnu jednakopravnost i za svoj narod, koji je konstitutivan u susjednoj BiH

Zbog prijašnjih izjava o ustavnom uređenju BiH, u kojoj bi trebala biti jednakopravna sva tri konstitutivna naroda - Bošnjaci, Srbi i Hrvati –predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, kao i njegova ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, nailazili su na široko odobravanje u javnosti hercegbosanskih Hrvata. Premda može biti razumljivo odobravanje hercegbosanske javnosti političkim pozivima na jednakopravnost pa čak i stanovita popularnost političara koji artikuliraju hrvatsku želju za autonomijom u BiH, ipak se i tada bilo teško oteti dojmu, kako njihove izjave nisu bile izraz iskrene zauzetosti za rješenje pitanje hercegbosanskih Hrvata.

To je tijekom nedavnoga posjeta Bosni i Hercegovini potvrdio i sam Josipović, izjavivši kako treći, odnosno hrvatski entitet u BiH nije rješenje. Kakav je to političar, koji je još do jučer, u tijeku kampanje vođene po europskim medijima i političkim središtima, da bi se spriječio ulazak Hrvatske u EU te cementiralo stanje britanskoga projekta o Zapadnom Balkanu ili njegovoj mekšoj inačici Jugosferi, tražio mogućnost za uspostavu hrvatskoga entiteta u BiH, a čim je Republika Hrvatska ušla u EU, naglo zaokrenuo ploču predavši hercegbosanske Hrvate na milost i nemilost bošnjačkim unitaristima?

U ovako naglo promijenjenoj političkoj poruci ne treba tražiti Josipovićeve karakterne crte, nego politiku koju zastupa voljom hrvatskoga naroda izabrani predsjednik države. Nema dvojbe kako je interes Republike Hrvatske da u svom najbližem okruženju ima stabilne države. Zbog iznimna položaja BiH te konstitutivnosti hrvatskoga naroda u njoj, Hrvatskoj je poseban interes upravo stabilnost te države, koja se može na životu održavati samo ako su jednakopravna sva tri njezina naroda. Ako pak sam Josipović možda i zanemaruje tu činjenicu, njegov savjetnik Dejan Jović, inače britanski specijalist za balkanska pitanja, upravo na toj činjenici temelji svoju strategiju. Tako je, dok se Hrvatsku pokušavalo ucjenjivati ulaskom u Europsku uniju, hrvatski entitet u BiH, što su ga nudili Josipović i Pusić, bio tek mamac na koji se trebala uloviti Republika Hrvatska, kako bi uz pomoć negativne bošnjačke kampanje što dublje zaglibila u balkansko blato.

Koliko je taj plan bio do potankosti razrađen, razvijen i ugrađen u mehanizme međunarodne politike najbolje svjedoči usklađena s tom strategijom i drakonska presuda Haaškoga suda hercegbosanskim Hrvatima, a u presudi i hrvatskom državnom i političkom vodstvu na čelu s predsjednikom Franjom Tuđman i ministrom obrane Gojkom Šuškom te svim znanim i neznanim Hrvatima. Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju prvostupanjska presuda generalu Slobodanu Praljku i skupini ostala je visjeti u zraku kao trajni znak i opomena što bi sve čekalo Hrvate da je Republika Hrvatska slučajno ostala unutar zapadnobalkanske zajednice.

Naime, presuda Praljku i skupini je zapravo presuda cjelokupnom hrvatskom narodu optuženom za udruživanje u zločinački pothvat i agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a reakcije bošnjačkih čelnika na tako drakonsku presudu Hrvatima, poput one Bakira Izetbegovića, kako je Herceg-Bosna bila zločin te da više ni u budućnosti ne će biti trećega entiteta, samo su zaostala kinetička energija iz priprema koje su muslimansko-bošnjački politički militanti trebali realizirati u slučaju da se Hrvatska zakvačila na britanski mamac kojeg su promovirali Ivo Josipović i Vesna Pusić.

Danas je međunarodni položaj Republike Hrvatske bitno drukčiji, nu još uvijek nisu oslabjele silnice koje su je gurale u zagrljaj Srbiji. Doduše, one su izgubile svoj skupni međunarodni značaj i povukle se u bilateralne odnošaje velikih sila s Hrvatskom. Pritisci pak jednih uvijek omogućuju i potporu drugih, što male države, sa sviješću o važnosti svoga prostora i smislom za vlastitu strategiju, uvijek čini moćnijim čimbenikom međunarodnih odnošaja od njihove stvarne snage. Upravo zato, Republika Hrvatska, osim nominalne ustavne obveze da štiti prava Hrvata u BiH, ima danas prioritetnu zadaću da u međunarodnim odnošajima i sa svojim saveznicima izbori ustavnu jednakopravnost i za svoj narod, koji je konstitutivan u susjednoj BiH.

Politika pak Ive Josipovića i ministrice Vesne Pusić ne će biti na valnoj duljini s temeljnim interesima hrvatskoga naroda u BiH, ali ni s interesima Republike Hrvatske. Poruka britanskoga ministra za Europu  Davida Lidingtona, koji nakon iscrpljujućega mrcvarenja i ponižavajućih uvjeta Hrvatskoj za ulazak u EU, sad najavljuje ubrzanu akciju primanja balkanskih država, svjedoči kako razgolićeni doručak balkanskih vođa na travi kod Josipovića nije bio samo sentimentalni rastanak bivših jugoslavenskih drugova, nego nastavak iste strategije, samo sada u novim okolnostima. Politika koja će ubuduće voditi računa o nacionalnim probitcima svoje će gospodarske i političke veze intenzivirati s kulturološki bliskim zemljama srednje Europe, od Baltika preko Poljske, Slovačke, Češke i Madžarske, što je prirodna i gospodarska poveznica između Baltika i Jadrana.

Politička mudrost bi nalagala da se u europskoj politici Hrvatska drži interesa kopnene Europe kojoj i pripada, a u međunarodnoj svom strateškom partneru Sjedinjenim Državama, čije je mjesto u Josipovićevoj politici trenutno zauzela Velika Britanija.

Mate Kovačević