Krunoslav Stjepan Draganović, Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje hrvatskog govornog područja u vrijeme vladavine Turaka, Biskupski ordinarijat, Mostar 1991., Preveo s njemačkoga jezika Mijo Bosankić

O prijelazima hrvatskih katolika na pravoslavlje u nas se najprije zbog prevlasti velikosrpske politike u monarhističkoj Jugoslaviji, a potom i kulta o srpskim ratnim žrtvama, kojima se u Hrvatskoj tijekom polustoljetnoga boljševičkog totalitarizma pokušavalo opravdati rušenje hrvatske države, jugoslvenski genocid nad Hrvatima te obnova Jugoslavije, gotovo i nije pisalo.  O masovnim prijelzima na pravoslavlje prvi je na temelju istraživanja vatikanskih dokumenta o tom studiozno pisao Krunoslav Draganović (1903. - 1983.) upravo u ovoj studiji objavljenoj na njemačkom jeziku u časopisu Papinskoga orijentalonog instituta "Orientalia Christiana Periodica" 1937. Duga povijest tih prijelaza, koja su često pratila raznovrsna nasilja mogla bi se podijeliti u tri razdoblja - vrijeme ekspanzije srpskih Nemanjića, osmansko doba i vrijeme monarhističke Jugoslavije.

U doba Nemanjića pod pritiskom Srpske pravolsavne crkve nasilnim prijelazima bila je izložena srednjovjekovna Duklja, premda se njezino katoličko pučanstvo tom procesu odupiralo i u osmanskom razdoblju sve do sredine 17. stoljeća, kad je u središnjim dijelovima Crne Gore potpuno nestalo katolika. Iznimno povoljan položaj pravolsavnih patrijrha u Osmanskom Carstvu, a posebice u razdoblju obnovljene Pećke patrijarhije SPC-a ,omogućio je pravoslavnoj hijerarhiji da na povijesnim hrvatskim i katoličkim područjima u Hercegovini, Bosni, Dalmaciji, Lici, Kordunu, Slavoniji, Srijemu i Podravini, koja su oskudijevala u broju katoličkih svećenika, prevede na pravoslavlje, kao alternativnom procesu islamizaciji, znatan broj hrvatskih katolika. Treće i gotovo potpuno neistraženo razdoblje masovnih prijelaza katolika na pravoslavlje provedeno je u monarhističkoj Jugoslaviji.

Matijas Hrvatinić u svojoj knjizi iznosi podatak kako je u tom razdoblju na pravoslavlje prešlo oko 200 tisuća katolika, a među glasovitijim prozelitima bio je povjesničar Viktor Novak te roditelji srpskoga književnika Milorada Pavića. U projekte posrbiljivanja hrvatskih područja preko vjerskih prijelaza bila je sustavno uključena Srpska pravoslavna crkva, koja je nastojala graditi pravoslavne hramove u tradicionalnim katoličkim sredinama, kao što su na primjer otok Vis, Split te druga mjesta na hrvatskoj obali. Tijekom Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj se pojavio na pojedinačnoj razini obrnut proces, kada su manje skupine pravoslavnih vjernika pokušale prijeći na katolištvo. Razlog ovim pokušajima nije bio ni u kakvim nastojanjima ustaških vlasti, kako je to širila velikosrpska i komunistička propaganda, da unište pravoslavnu vjeru u Hrvatskoj. Na sličan je način i Milorad Pupovac pričama o navodnom prijelazu pravoslavnih u Katoličku Crkvu pokušavao tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku oklevetati hrvatsku vlast. Naime, zbog velikosrpske politike koju je provodila, Srpska crkva nije bila priznata na hrvatskom državnom području.

Tako je do uspostave Hrvatske pravoslavne crkve 1942. pravoslavno pučanstvo ostalo bez hijerahije i crkvenih sakramenata pa je vjerske potrebe pokušavalo zadovoljiti u drugim kršćanskim crkvama, pa i Katoličkoj, čemu su se opirali i Katolička Crkva i državna vlast. Jedan dio pravoslavnoga pučanstva, sigurno i zbog nemogućnosti očitovanja hrvatske nacionalne svijesti unutar Srpske crkve, taj manjak je pokušao nadoknaditi približavanjem katolicima, o čem svjedoče mnogi dokumenti i izjave preživjelih pravoslavnih Hrvata. Kako su pravoslavne crkve autokefalne, zapravo državne crkve, na hrvatskom državnom području došlo je do sukoba dviju državnih ideja - hrvatske i srpske. Pri tomu je SPC koristila vjeru, preko koje je velikosrpka ideja trebala što dublje prodrijeti u hrvatsko državno područje. Cilj te politike bio je pokušaj da se ispod hrvatske suverenosti izdvoje prostori istočno od crte Virovitica, Karlovac, Karlobag. Polustoljetno komunističko odobravanje takve politike SPC-a rezultiralo je na kraju velikosrpskom agresijom 1990. na Republiku Hrvatsku.

O kontinuitetu pak srpske mržnje prema pravoslavnim Hrvatima, koju je potpirivala SPC, pripovijedao je još osamdesetih godina i partizanski general Ivan Šibl. On je kao ratni zapovjednik postrojbe imao vlast nad životom i smrti svojih vojnika, ali i zarobljenih protivnika. No kad god bi bio zarobljen domobran ili koji drugi pripadnik hrvatske državne vlasti pravoslavne vjere, tu su prestajale Šiblove ovlasti. Smrt u mukama je bila neizbježna presuda, a jadni bi zarobljenik obično, samo zbog svoga hrvatskoga osjećaja, bio masakriran. Prosječno informirana čovjeka možda čude slične pojedinosti u djelovanju SPC-a, nu sva ta nedjela, nasilja i nasrtaje potanko je kroz dulje vremensko razdoblje obradio upravo Krunoslav Draganović u svojoj studiji "Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje".

Draganović u svojoj studiji naprije obrađuje činjenice i svjedočanstva o prijelazima katolika te iznosi mnoštvo povijesnih dokumenta, ali upozorava i na mnoge dokumente zatrpane i neobrađene u mletačkim i tuskim pismohranama. Posebno je obradio nestanak katolika u Crnoj Gori, otpade u Trebinjskoj biskupiji te etnološkom raščlambom otvorio prostor za istraživanje podrijetla pojedinih hrvatskih rodova, koji su danas pravoslavne vjere. Mnoštvo je navedenih svjedočanstava o prijelazima na pravoslavlje u južnoj Dalmaciji, Bosni, Srijemu, Ugarskoj i Bugarskoj. Draganović smatra kako su ozračje za masovnije prijelaze stvarali različiti položaji Katoličke i Pravoslavne crkve pod osmanskom vlašću, sustavni progoni katolika, koje je provodila pravoslavna hijerahija, nedostatak dušobrižnika, unutrašnji odnošaji među katoličkim svećenstvom te provedba gregorijanskoga kalendara.

Posebno je pak obradio i nestanak katolika u pograničnim područjima, odnosno na području današnje zapadne Bosne te područja s današnje hrvatske strane granice, na kojima poslije progona, iseljavanja, islamizacije i prijelaza na pravoslavlje niču pravoslavni manastiri. To su prostori koje su Srbi pokušali tijekom agresije izdvojiti iz sastava Hrvatske i BiH. Draganovićeva studija ne potiče samo na daljnja povijesna istraživanja, nego je i ozbiljna historiografska podloga pravoslavnim Hrvatima da se napokon u vlastitoj državi izbore za svoja vjerska i nacionalna prava.

Mate Kovačević