Nisam film vidio. Imam uvid u scenarij pa neka mi bude dopušteno komentirati barem naslov. Dakle, sintagma »Sedamdeset i dva dana« ima pravo značenje koje se ovdje uglavnom ne zna. Simbolika upućuje na onu narodnu pjesmu »Sedamdeset i dva dana na mom srcu leži rana« (možda je naziv kraći). Pjesma je stara više stoljeća. A što bi »Sedamdeset i dva dana« trebalo značiti? Pokušavam ukratko.

U vrijeme turske uprave u BiH vlastelin (beg ili aga) imao je pravo na, ne samo na prvu bračnu noć, nego pravo na sedamdeset dva dana (noći) imati mladenku u svom domu. Zašto tako, i toliko? Nema sasvim pouzdana odgovora, ali je sigurno da je to svoje pravo koristio u svrhu »čvršćega« vezivanja svojih kmetova za vlastiti posjed, i krvnom vezom. Naime, mladenka je za 72 dana morala zatrudnjeti (otprilike, tri plodna perioda) ako je bila plodna tako da je prvo njezino dijete trebalo biti begovo (agino) što je bilo korisno i za bega jer je to »vanbračno« dijete njegovo (službeno je ono bilo onoga mladoženje koji »sluša« pjesmu mladenke da na njezinu »srcu leži rana«), a i za novorođenče je korisno, jer je beg morao poštovati pravo (novorođenoga) kmeta da ostane na imanju. Bilo je to i jamstvo da bi to dijete moglo prijeći na islam, budući da se to u krajnjoj instanciji i željelo. Ostalu djecu je slobodno mogao praviti zakoniti muž. Pragmatično, nema što, kad se gleda s te strane. No, u narodnoj pjesmi se nastavlja: »Uzmi pušku pa me ubij, ne daj drugom da me ljubi«. Cijela pjesma glasi:

Sedamdeset i dva dana

Na mom srcu leži rana

Nije rana od bolesti

Već od tuge i žalosti.

Uzmi pušku pa me ubij

Ne daj drugom da me ljubi.

Čini se da je posljednji stih trebalo biti osnovna poruka pjesme i naslova i dan danas te tu poruku kao nematerijalnu baštinu moralo se sačuvati u njezinome izvornome značenju.

Takvih motiva u BiH ima napretek, kao i u Hercegovini, a to ne znači da se moraju premještati u Liku ili koju drugu hrvatsku pokrajinu pa ih onda prodavati.

Je li spomenuti motiv Šerbedžija uopće imao na umu, ne znam. Ako nije, onda je promašio temu, a ako jest, onda radnja nije trebala biti smještana u Liku nego u Bosnu, i to u onu prvu, izvornu (koja ne obuhvaća ni Ramu, ni Soli, ni Hrvatsku Bosnu, ni Donje Kraje, ni Usoru, a ni Hercegovinu).

Ako je bio motiviran onom crnogorskom pričom o staroj babi i američkoj penziji, onda je upropastio simboliku prvoga značenja, a nije stvorio novu legendu (Redateljska izjava: »Potaknut anegdotom kojoj sam svjedočio u mariborskoj kasarni 1989., kada je crnogorski vojnik rekao da njegova obitelj ne radi ništa nego brine da baba ne umre jer ima američku mirovinu, 1999. sam napisao scenarij koji je postao film "Sedamdeset i dva dana"«). Inače, o rečenome motivu za film, kako ga interpretira Šerbedžija, ne treba trošiti riječi. Jer, Crnogorac i američka penzija? Nema šanse! Možda se radilo o jugoslavenskoj penziji? To je mnogo izglednije. Ali Jugoslavija više nije »In«, a Amerika: to još uvijek svakako jest. I to je provjeren način. Pa zar »Ničija zemlja« nije dobila Oskara najviše stoga što su u filmu »međunarodne snage«, koje hoće i žele pomoći i riješiti problem, dovedene u bezizlaz. Zar taj film nije sav od ekskulpiranja »međunarodne« odgovornosti za neučinkovitost u BiH? Ako nije, neka to netko otvoreno kaže.

Pokušava li Šerbedžija »uvođenjem Amerike« u priču približiti se nominaciji ili čak dobiti glavni zgoditak (kao što je Tanović svojom pričom zaradio, ne samo Oskara)? Ta sugestija (prije smo to zvali porukom ili poukom) Americi da je naši varaju, možda će otkriti ovdašnje loše karaktere (što za nas i nije neka pohvala), ali bi mogla opomenuti najmoćniju zemlju na svijetu da joj ovi naši iz Like podvaljuju nekom bezveznom babom. I sada, majka svih pitanja: Je li to dovoljno?

Ne mogu se oteti dojmu kako je na sceni ipak autorova neumjerena želja da se frapira i da je toliko uzela maha da je sluđivanje gledateljstva postalo obvezatna (»umjetnička«) stvar.

Teško nama s njima!

Kad budem vidio film, onda ću komentirati preostali dio, naravno ako dotle poživi Šerbedžijin uradak.

Ivan Sivrić