Kada je ljevica na Zapadu ostala bez političke baze, proletarijata, okrenula se pravima tzv. trećeg svijeta i zaštiti ugroženih skupina u vlastitim društvima. Kako tih skupina baš i nije bilo, trebalo ih je pronaći, osvijestiti. Tako se politika proširila na dotada nezaposjednuta polja, politizirana je privatnost i intima.

Šareni barjaci šivani su u spavaćim sobama, pod mostovima, a bome i u Zoološkim vrtovima, te izneseni na trgove. Kad je već ljudska narav tako troma i lako ju je zadovoljiti svakidašnjom porcijom masti, bjelančevina i ugljikohidrata te ponekom igračkom, valja mijenjati ljudsku narav – zaključili su novovjeki inženjeri duša. Znakovit je taj skok, taj napredak od ribara ljudskih duša do inženjera duša. Ribar ne kani mijenjati božje stvorenje, budući da je ono po definiciji savršeno, nego ga nastoji uloviti u svoju mrežu. Inženjer pak pokušava promijeniti, rekonstruirati i reprogamirati predmet svog interesa. Taj koncept zapadna sociologija označila je terminom ''demokratizacija Boga'', to jest preuzimanje Njegovih prenadležnosti.

Još je marksist Antonio Labriola smjerno sanjao da će socijalistički čovjek, nadahnuto i mudro projektiran, izrasti do nekih pet metara u visinu, premda mu je svaki obični inženjer mogao objasniti da  bi se takav čovjek urušio pod teretom vlastite težine kao kula od karata. Da je samo pitao, ali inženjeri ljudskih duša ne pitaju. Oni znaju. Kao i svi pravi vjernici, uostalom. Aleksandar Štulhofer ne sanja o petmetarskom čovjeku, ali zna da i fetus od pet centimetara jedva čeka da iziđe van kako bi ga on, uvaženi seksolog, poučio kako treba razumno i ispravno raspolagati vlastitim udubljenjima i izbočinama. Nositeljica budućeg vunderkinda nema se što u to petljati, osim ako nije iskoristila svoje sveto pravo na raspolaganje vlastitim tijelom. Koje traje tek nekoliko tjedana nakon što se mali Aleksandrov đačić u njoj nastanio, a potom prestaje.

Zoran Milanović nit ribari nit konstruira, ali sjajno opstruira i najmanju naznaku oporavka ove zemlje od krize u koju ju je uveo bogobojazni diler golišavih sličica. Po nalogu inozemnih centara i, ako je vjerovati zemaljskim sudovima, vlastite pohlepe. Eh, Zoran, Zoran, za zaokrete uvijek oran. Evo ga opet s novim idejama kako zabašuriti stare promašaje. Zagudio u revolucionarnu žicu, proširio polje borbe, pročešljao diplome kilave oporbe, a uskoro će i ankete da nas podsjete kako je ovo što nas pogađa još i dobro. Jer može biti i gore, puno gore. Dakle, suočeni s evidentnim neuspjehom na gospodarskom planu, naši vrli vlastodršci proširuju polje borbe. Beskompromisno upadaju u spavaće sobe i sakristije, u bombaške procese i revolucionarne proglase, u ustaško-partizanske obračune i inspiracijske krize ''mlohave čune''. Tom pristupu zajamčen je uspjeh jer se jednim metkom ubijaju dva zeca. Prvo, pristaše, pokolebane maštovitim Slavkovim porezima i kolosalnim Mirkovim gospodarskim promašajima, ponovo se vraćaju u svoje ideološko jato. Drugo, cijeloj se javnosti skreće pozornost s uništavanja 'ostatka ostataka nekoć slavne Republike' na spolni odgoj, aljkave bombaše i kontroverzne plakate.

Gdje će i kako će to završiti, sam Bog zna. I možda komandir Šamil iz kadrovske. Luda kuća! Ipak, treba imati u vidu širi kontekst. Na Zapadu se već odavno dogodio jedan ironični obrat. Klasična je ljevica pospremljena u ropotarnicu povijesti skupa s propašću Sovjetskog Saveza, a ideološku bazu i teorijski aparat nove ljevice, orijentiran na rodne i ine skupine, bez problema je apsorbirao Moloh kapitalizma, štoviše učinio ih efikasnim alatom daljeg bogaćenja ionako bogatih. U međuvremenu je onaj proleterski prevrtljivac, nekoć podmićen s dostatnom porcijom kruha i igara, ponovo osiromašio. I tako imamo paradoksalnu situaciju da u trenutku apsolutnog trijumfa lijeve misli, sirotinju i potrebite nema tko zastupati! Inženjeri ljudskih duša definitivno su prišli na stranu onih koji isplaćuju u opipljivoj valuti. Pa se tako ponaša i hrvatska lijeva vlast.

Ako se mene pita, to i nije toliko loše za 'ribare ljudskih duša'. Varaju se oni koji su pomislili da će to anakrono zanimanje izumrijeti. Ribarima se ljudskih duša upravo sada ukazuje novo polje djelatnosti, novo stado bez pastira. Opkoljeno vukovima! Umjesto da se s ''rodničarima'' nadvikuju po trgovima, trebali bi opet krenuti među narod, tješiti nesretne, pomagati potrebite, nahraniti gladne, napojiti žedne … Ukratko, činiti sve ono što su i apostoli činili u osvit propasti jednog dekadentnog imperija.

Damir Pešorda