U siječnju 1993. godine, u velikoj dvorani zagrebačkog studentskog naselja „Stjepan Radić“ priređena je javna tribina o stanju u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini. Pred više stotina okupljenih, ponajviše studenata, gosti tribine iznijeli su svoje mišljenje o trenutnom vojno-političkom stanju. Saborski zastupnik Vice Vukojević istaknuo je da su Muslimani započeli sukobe u srednjoj Bosni s ciljem da osvoje i etnički očiste taj prostor od Hrvata, te da je HVO zaplijenio dokumente koji to potvrđuju.

Šemso Tanković, predsjednik SDA za Hrvatsku, krivnju za sukobe svalio je na HVO i Herceg-Bosnu, optužujući ih za separatizam i neposlušnost tzv. Predsjedništvu BiH. Hrvatski veleposlanik u Sarajevu Zdravko Sančević pokušao je diplomatski pomiriti sukobljene strane uobičajenom retorikom da se Hrvati i Muslimani moraju ujediniti protiv zajedničkog neprijatelja. Tijekom rasprave svi nazočni mogli su se uvjeriti da su stajališta nepomirljiva i da je hrvatsko-muslimanski rat već započeo. Unatoč tome, mnogi su, i u Zagrebu i u Mostaru, nastavili spavati zimski san kao da se ništa nije dogodilo. Kako je to moguće?

Muslimanske procjene

Pripremajući se za rat s Hrvatima, vojno i političko vodstvo bosanskih Muslimana pošlo je od nekoliko pretpostavki:

1) Muslimanski narod je jedinstven i spreman za obračun s „ustašama“

Na muslimanskoj strani bilo je malo ljudi koji su se usprotivili napadu na Hrvate, poput Armina Pohare (smijenjen) i Juke Prazine (naknadno likvidiran); epizoda s Fikretom Abdićem u zapadnoj Bosni više je plod unutarmuslimanskog obračuna, tim prije što se zna da u Cazinskoj krajini nema Hrvata. Muslimanska ratna promidžba bila je 1993. vrlo učinkovita: uspjela je uvjeriti vlastiti narod da su mu jedini saveznici zapravo neprijatelji, i to nakon što je hrvatska strana zbrinula stotine tisuća izbjeglica, obučila i naoružala Armiju BiH, obranila veći dio slobodnog teritorija, izašla na referendum o neovisnosti i priznala BiH. Nakon svih tih dobročinstava, Muslimani su se prema Hrvatima odnosili kao prema Srbima, što je zaista nevjerojatno!

2) HVO je vojnički inferioran

U listopadu 1992. Srbi su osvojili Bosanski Brod i Jajce, dok se Orašje obranilo tek krajnjim naporom. Hrvatski porazi uvjerili su Muslimane da ne mogu računati na brzo oslobađanje zaposjednutih teritorija. Osim toga, sve procjene pokazivale su da je HVO u središnjoj Bosni loše organiziran, slabo naoružan i potpuno nespreman za sukob sa „saveznicima“. Dolaskom 300.000 muslimanskih prognanika na slobodne prostore bitno se promijenila etnička struktura u 22 općine zahvaćene (predstojećim) hrvatsko-muslimanskim sukobom; od predratnog omjera 1.56:1 u korist Muslimana, nakon srpske agresije Muslimani su postali tri puta brojniji od Hrvata.“ (navedeno prema „Dossier – zločini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994.“, str. 16 i 23) U ratnim okolnostima napadač mora biti tri puta snažniji od branitelja da bi postigao uspjeh; početkom 1993. godine taj uvjet je ispunjen. Evo što o tome piše vojni povjesničar Davor Marijan: – Promjena etničke strukture pojačala je muslimansku poziciju. HVO je bio toga svjestan pa je prema politički nedefiniranoj budućnosti karakterističan stav HVO Gornji Vakuf. U izvješću iz sredine lipnja 1992. godine, nakon drugog sukoba s Armijom BiH u nepuna dva mjeseca piše da „na našem području ima oko 12.000 izbjeglica iz Donjeg Vakufa (a sve muslimanske narodnosti) s velikim brojem vojnih obveznika, pa ukoliko se još naoružaju, onda ne da prijeti opasnost samo našoj općini, nego i susjednim (Bugojno, Novi Travnik, Travnik), a naš je zaključak da smo im mi prvi neprijatelji pa tek onda četnici.“ (Zbornik „Nacionalna sigurnost i budućnost“, svezak 1, 2001., str. 152)

3) Hrvatska vojska neće se umiješati u sukobe Armije BiH i HVO-a

Hrvatska nikad nije smogla snage da uvjerljivom demonstracijom sile urazumi „saveznike“ i tako na vrijeme zaustavi krvoproliće. „Broj pripadnika HV koji su sudjelovali u ratu s Muslimanima, teško da je ikada prešao broj od 2000 vojnika u stalnom borbenom dodiru, uključujući i 175. brigadu mobiliziranu najvećim dijelom od dezertera iz Herceg-Bosne na traženje Glavnog stožera HVO. S lakom brigadom se ne ide u agresiju i secesiju druge države, a pogotovo se ne koristi razdijeljena na manje skupine i razbacana na širokom području od Mostara do Uskoplja.“ – smatra Davor Marijan („Smrt oklopne brigade“, str. 226)

General Špegelj o tome ima potpuno suprotno mišljenje: „Službeno, HV nikad nije otišla u borbena djelovanja na tlu BiH, ali jest činjenica da su ondje užasne 1993. godine bile cijele 1, 2. i 4. brigada i dijelovi 3. iz Osijeka i 7. iz Varaždina, dakle tisuće i tisuće vojnika HV, da su u toj godini na bosansko-hercegovačko ratište otišle stotine časnika HV i izmijenilo se desetak generala...“ (Martin Špegelj, „Sjećanja vojnika“, str. 336) Međutim, istina je nešto drukčija od onog što pripovijeda Špegelj: „Na ratište Herceg-Bosne 2. kolovoza 1993. godine, iz sastava 1. gardijske brigade HV stigla je satnija od 90 dragovoljaca i satnija od 113 dragovoljaca 2. gardijske brigade HV... Iz 3. gardijske, kao i 4. gardijske nije bilo skupina dragovoljaca osim možda nekoliko pojedinaca.“ – tvrdi Davor Marijan. (str. 225)

Propagandna mašinerija u Zagrebu i Sarajevu stvorila je mit o masovnoj podršci hrvatske vojske HVO-u, mit koji u stvarnosti nema nikakva uporišta. Zaista, gdje su te moćne „Špegeljeve“ snage djelovale? U Posavini i središnjoj Bosni nije ih bilo. Na hercegovačkim ratištima nema značajnijih pomaka u korist Hrvata sve do kraja 1993. godine. U Čapljini i Stocu HVO je na vrijeme razoružao Muslimane i tako spriječio sukobe; u Mostaru HVO i Armija BiH raspolažu podjednakim snagama što obje strane dovodi u pat poziciju; u Jablanici i Konjicu nadmoćni Muslimani brzo su svladali malobrojne Hrvate; na prozorskoj i uskopaljskoj bojišnici nema značajnijih promjena sve do kraja 1993. Ukratko, „tisuće i tisuće“ vojnika HV nigdje nisu došle do izražaja, pa možemo zaključiti da ih nije ni bilo. Suočena s brojnim pritiscima u zemlji i inozemstvu, Tuđmanova vlast uputila je vrlo skromnu pomoć Herceg-Bosni u njenim najtežim trenucima, što joj svakako ne služi na čast.

4) Međunarodna zajednica stati će na stranu Muslimana

Međunarodna zajednica podržavala je za vrijeme sukoba Muslimane. Podrška nije bila samo deklarativne prirode, niti se svodila na diplomatske pritiske, gospodarske sankcije i vojne prijetnje. UNPROFOR je na ratištima aktivno pomagao Armiju BiH, razvozio njene vojnike, opskrbljivao ih oružjem i obavještajnim podacima, a u nekim slučajevima čak otvarao vatru na HVO, o čemu postoje opsežna dokumentacija i živi svjedoci. Novinarka Vesna Leto o UNPROFOR-cima je zapisala: „Dosadilo je više ljudima slušati kako su ovi neutralni, dosadilo ljudima gledati kako se šepure na našim ulicama provodeći konvoje koje ne daju kontrolirati.. U nedavne borbe u Uskoplju uključio se i UNPROFOR.  Pripadnici HVO-a su vidjeli kako pripadnici UNPROFOR-a Muslimanima prevoze streljivo i odvoze njihove ranjenike. I to im nije bilo dovoljno .. te su počeli granatirati naše položaje. Tom prilikom su ranjena četiri pripadnika HVO-a.. Da ne bi bilo da samo pričamo, jer su nam sada svi krivi, ovu našu priču potkrepljujem i fotografijom minobacača 62 mm, engleske proizvodnje. Našli ga naši momci kad su osvojili teren na kom su bili Muslimani.“ (Hrvatski list, 29.9.1993.)

Ipak, najveći doprinos muslimanskoj ekspanziji dalo je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda: „Tako je Rezolucijom VS UN-a br. 819 od 14. travnja 1993., zaštićenom zonom proglašena Srebrenica. Ocjenjujući tu odluku korisnom i potrebnom, nakon nekoliko tjedana Rezolucijom VS UN-a br. 824 zonama sigurnosti Ujedinjenih naroda proglašeni su i Bihać, Sarajevo, Žepa, Goražde i Tuzla. Zaštitu u tim ustanovljenim zonama sigurnosti bile su dužne pružati vojne snage UN-a.“ (Davor Domazet-Lošo: „Hrvatska i veliko ratište“, str. 148, v. također i Večernji list, 8.5.1993.) Baš u trenutku kad su Armiji BiH trebale sve snage za opći napad na Hrvate, i kad je postojala realna opasnost da se Srbi upetljaju i osvoje nebranjene prostore, Vijeće sigurnosti proglasilo je zaštićene zone. Čudna koincidencija!

5) Srbi će ostati pasivni

Neobično je da Srbi 1993. godine nisu iskoristili povoljne okolnosti za ostvarenje svojih vojno-političkih ciljeva. To što nisu napali Herceg-Bosnu donekle je razumljivo i vojnički opravdano. U Posavini Orašje su branile jake i dobro ukopane snage HVO-a, uz topničku podršku s druge strane Save. U istočnoj Hercegovini, na dubrovačko-neretvanskom ratištu, HV je spremno čekala da se umiješa ako Srbi (ili Muslimani) pokušaju prodrijeti prema moru i odsjeći Dubrovnik. Na livanjskoj i kupreškoj bojišnici HVO je držao jake snage koje su u tom trenutku bile puno potrebnije u sjevernoj Hercegovini. Koliko je livanjska bojišnica bila važna za Hrvatsku pokazale su kasnije vojne operacije. Na svim tim pravcima Srbi nisu mogli ostvariti ni laku ni brzu pobjedu. Hrvatska strana nije upala u zamku da napusti položaje prema Srbima i sve snage baci protiv Muslimana. S druge strane, položaji Armije BiH prema Srbima ostali su gotovo nebranjeni. Odakle Muslimanima tolika sigurnost da ih Srbi neće napasti? U svibnju 1993. srpski i muslimanski zapovjednici Ratko Mladić i Sefer Halilović potpisali su opći prekid vatre u prisutnosti francuskog generala Morillona. Tim povodom Mario Marušić je zapisao: „Čudi lakoća kojom Halilović i Mladić pregovaraju i postižu sporazume. Zna se i zašto? Zato što ne znače ništa nego predaju teritorija u  srpske ruke. Ali, još nešto – odriješene ruke za upućivanje svih raspoloživih muslimanskih snaga na hrvatski narod u travničkoj i mostarskoj provinciji.“ (Vjesnik, 10.5.1993.)

Srbi su uglavnom poštovali dogovoreni prekid vatre s Muslimanima, kao nikad prije ni poslije, osim kratkotrajne ofenzive južno od Sarajeva, kad su na brzinu osvojili Trnovo, Igman i Bjelašnicu, te potpuno razbili protivničku obranu. Brzom intervencijom UNPROFOR-a i diplomacije Mladićevi vojnici povukli su se s Bjelašnice.

Sve u svemu, srpska taktika čekanja da se protivnici istroše pokazala se promašenom; umjesto da preustroje vojsku, likvidiraju enklave i prošire koridor u Posavini, Srbi su gubili vrijeme na odmor i pijančevanje s UNPROFOR-cima.Ali, to je ipak njihov problem!

Prvi sukobi

Prvi sukobi između Hrvata i Muslimana zbili su se već tijekom 1992. godine. Znatno prije izbijanja otvorenog rata mnogi Hrvati bili su izloženi zlostavljanju, pljački, prijetnjama i uhićenjima od strane svojih saveznika. Posebno zanimljiv incident dogodio se u općini Busovača: „Muslimanske snage su 13. lipnja 1992. godine upale u selo Katići i Predjeli, u kojima su živjeli pretežito Srbi, opljačkali su srpske kuće i spalili ih. Srbi iz tih sela su prije toga izrazili lojalnost HVO-u i predali svo oružje koje im je dostavila bivša JNA. Stožer HVO-a je poslao vojnu policiju da izvidi stanje i zaštiti srpsko civilno pučanstvo. Muslimanske vojne postrojbe otvorile su vatru na HVO, ubili jednog policajca HVO-a te ranili trojicu. Vojnici HVO-a su uzvratili vatrenim oružjem i tada su poginula tri vojnika Armije BiH, a više ih je ranjeno.“ (Ivica Mlivončić: „Zločin s pečatom“, str. 97) Ovaj ružni incident baca posve novo svjetlo na razvikanu muslimansku toleranciju, a čini se da nije usamljen. „Hrvati su ranije štitili oko 500 Srba u nekim konjičkim selima od ekstremnih Muslimana, pa Srbi to sad vraćaju. Naši ljudi koji su doživjeli neviđena divljanja mudžahedinskih jedinica, razmišljaju da je bolje i da ih Srbi napadnu, nego da padnu Muslimanima u ruke, kaže Anđelko Kaleb, bojovnik HVO-a, koji se uspio ovih dana probiti iz Konjica.“ (Vjesnik, 10.5.1993.) O istom slučaju piše i međunarodni mirovni posrednik David Owen, koji je 21.4.1993. razgovarao s hrvatskim ministrom obrane Gojkom Šuškom: „U jednom je trenutku Šušak kao primjer pogoršanja stanja u istočnoj Hercegovini naveo činjenicu da su se dva hrvatska sela predala u ruke, kako je on to kazao, „četnika“ – Srba – radije nego da riskiraju odlazak pod muslimansku kontrolu.“ (D.Owen, „Balkanska Odiseja“, str. 179)

Ipak, bilo bi nepravedno odmah optužiti muslimansko vodstvo u opkoljenom Sarajevu za sve nemile događaje u prvoj ratnoj godini. Glavnu odgovornost za nepotrebne žrtve snose lokalni ekstremisti, provokatori i kriminalci u redovima Armije BiH.

Prvi sukobi većih razmjera počeli su u listopadu 1992. godine na području Viteza, Travnika, Novog Travnika i Prozora (Rame). U općini Vitez pripadnici Armije BiH blokirali su prometnicu postavljanjem točke u Ahmićima i tako spriječili prolazak postrojbi HVO-a iz Kiseljaka u Jajce, što je dovelo do oružanog sukoba. Za to vrijeme srpske postrojbe ovladale su općinom Jajce. (Dossier, str. 161) Tijekom sukoba u Novom Travniku Muslimani su vojno ovladali jednim dijelom grada, pri čemu je smrtno stradalo 9 pripadnika HVO-a, a 10 je teško ranjeno. (Dossier, str. 116-117) Do sukoba je došlo i na području Rame, „a neposredan povod je bio to što su pripadnici Armije BiH iz zasjede kod sela Dobrošin ubili četiri pripadnika HVO-a.“ (Zločin s pečatom, str. 10) Smišljeni zločin dogodio se u Travniku 20.10.1992. godine; na nadzornom mjestu koje su postavili pripadnici 7. muslimanske brigade iz neposredne blizine otvorena je vatra na zaustavljeno vozilo i pritom ubijen zapovjednik Travničke brigade HVO-a Ivica Stojak, dok je načelnik stožera Zvonko Gašo teško ranjen. (Zločin s pečatom, str. 52)

Nakon krvavog listopada  došlo je dvomjesečno mirno razdoblje, koje su Muslimani iskoristili za dovlačenje novih snaga, naoružavanje prognanika i utvrđivanje položaja prema HVO-u, te izazivanje napetosti i nepovjerenja u međunacionalnim odnosima.

Lukava strategija ili „nož u leđa“

Od siječnja 1993. godine pojedinačni incidenti prerastaju u prave ratne okršaje, u kojima Armija BiH prvi put provodi etničko čišćenje na osvojenim hrvatskim prostorima. „Već 12. siječnja na području Uskoplja (Gornjeg Vakufa) otpočeo je sukob širih razmjera. Tom prigodom pripadnici tzv. Armije RBiH napustili su crte obrane spram Srba... i napali gotovo sva hrvatska naselja. Tijekom sukoba pripadnici tzv. Armije RBiH ubili su i masakrirali 11 civila.“ (Dossier, str. 149)

Među prvim masovnim zločinima muslimanske vojske nad hrvatskim civilima izdvaja se selo Dusina u općini Zenica, u kojemu su 26. siječnja pripadnici Armije BiH, bez ikakvog povoda, ubili deset osoba (devet Hrvata i jednog Srbina); sedmorica su ubijena strijeljanjem, dvojica su stradala tijekom napada, a jedan je preminuo nakon fizičkog zlostavljanja. (v. Dossier, str. 190) Malobrojni Hrvati u selu Dusina nisu predstavljali nikakvu opasnost za većinsko muslimansko stanovništvo na tom području!

Istog dana u selu Gusti Grab (općina Busovača) muslimanski vojnici ubijaju osam starijih osoba i invalida hrvatske nacionalnosti. (Dossier, str. 55) Zločini u Gustom Grabu i Dusini dogodili su se tri mjeseca prije Ahmića!

U prvo vrijeme Armija BiH nema dovoljno snage za istovremeni napad na sve hrvatske prostore, pa se opredjeljuje za taktiku „korak po korak“, pri čemu joj ide na ruku rascjepkanost HVO-a i nespremnost lokalnih Hrvata. Loše rezultate u ratu s Muslimanima general Petković ovako obrazlaže: „Raspored hrvatskog pučanstva takav je da smo svuda u enklavama. Odnos snaga bio je nepovoljan, a i nismo se pripremali za rat s njima. Svatko je na lokalnoj razini prosuđivao po načelu: „Kod nas neće, mi imamo dobre odnose“. Davani su napuci i Bugojnu i Varešu, ali mi nismo nigdje htjeli započeti sukob.“ (Večernji list, 2.8.1994.)

Nakon početnih čarki u siječnju 1993. godine Armija RBiH polako preuzima inicijativu i u idućim mjesecima postiže zapažene uspjehe protiv nespremnih „saveznika“. Redom padaju hrvatska sela i gradovi, brigade HVO-a predaju se, raspadaju ili povlače bez borbe, zajedno s desecima tisuća prognanika. „Na primjer, kao rezultat tih sukoba više je od 12.000 izbjeglica iz srednje Bosne (Visokog i Kaknja) u Hrvatsku stiglo u jednom jedinom danu.. Jedino preostalo rješenje bio je njihov smještaj u hotele.“ (Zbornik.., str. 183) Donosimo kratku kronologiju muslimanskih osvajanja: u siječnju 1993. Muslimani stavljaju pod nadzor dio Uskoplja i odsijecaju Busovaču od Kiseljaka. U ožujku osvajaju i „čiste“ Konjic od Hrvata. Idući mjesec isto se događa u Jablanici i Zenici. U svibnju izbijaju sukobi u Mostaru; četvrti korpus Armije BiH osvaja i čisti istočni Mostar od Hrvata i Srba. U lipnju padaju Kakanj i Travnik, a muslimanska vojska zauzima dijelove Maglaja, Zavidovića, Novog Travnika i Kreševa. U srpnju padaju Bugojno i Fojnica, a početkom studenog Vareš. U Tuzli i Sarajevu brigade HVO-a razoružane su bez otpora, a njihovi pripadnici prisilno mobilizirani u Armiju BiH. (Obrnuti slučajevi nisu zabilježeni; niti jedan Musliman nije prisilno mobiliziran u HVO!)

Koliko su Hrvati nespremno dočekali agresiju pokazuju dva slučaja iz lipnja 1993. godine, kada je rat bjesnio na sve strane. Na području Maglaja pripadnici HVO-a nisu znali za izbijanje sukoba, pa su Muslimani 24.6.1993. godine zarobili i razoružali jedan vod (27 pripadnika) iz sastava 3. bojne HVO-a, koji su taj dan obnašali redovite vojničke dužnosti na crti obrane prema Srbima. Drugi slučaj dogodio se 30. lipnja 1993. u Bijelom Polju sjeverno od Mostara; Muslimani su na prepad zarobili stotinjak pripadnika HVO-a i ovladali lijevom obalom Neretve. „Nakon 30. lipnja 1993., kada je izdajom veće skupine Muslimana, vojnika HVO-a pala vojarna Sjeverni logor u Mostaru i raspala se 2. brigada HVO-a, počeo je ubrzani proces razoružavanja nepouzdanih vojnika, proces koji je osim na području Zbornog područja Orašje dovršen tek krajem 1993.“ (Zbornik, str. 156)

Odnos snaga

Da bi se u ratnim vremenima ostvario neki politički cilj (npr. pripajanje Herceg-Bosne Hrvatskoj) potrebno je raspolagati odgovarajućim vojnim snagama (HVO) koje taj cilj mogu ostvariti i, ako zatreba, poraziti protivnika (Armiju BiH). Pretpostavimo da su Tuđman, Boban i Šušak zaista namjeravali učiniti ono za što ih „cijeli svijet“ optužuje. S kakvim su snagama Hrvati krenuli u secesiju i napali Muslimane? Kao odgovor na to pitanje može poslužiti pismo načelnika Glavnog stožera HVO-a generala Milivoja Petkovića zapovjedniku Mirovnih snaga UN za područje bivše Jugoslavije, generalu Lars-Ericu Wahlgrenu, u kojem stoji: „Kao prvog vojnika UN podsjećam Vas na vojnu situaciju koja je poznata i Vašim časnicima. Snage Armije BiH na prostoru srednje Bosne šest su puta brojnije od postrojbi HVO-a. Gradovi Vitez, Busovača i Kiseljak opkoljeni su muslimanskim snagama od siječnja ove godine. U Travniku i Novom Travniku na jednu brigadu HVO-a dolaze tri brigade Armije BiH, a sličan je odnos na području Bugojna i Gornjeg Vakufa. Na prostoru Konjica i Jablanice na 700 boraca HVO dolazi oko 10.000 boraca Armije BiH. Na prostore srednje Bosne, zbog neprohodnosti prometnica koje drže pripadnici Armije BiH zahvaljujući upravo svojoj brojnosti, HVO iz Hercegovine ne može uputiti ni jednoga svog vojnika. Gospodine generale, Vama kao iskusnom profesionalcu vidljivo je iz navedenih pokazatelja da HVO nije u stanju pokrenuti ofenzivna djelovanja protiv tako nadmoćnoga vojnog suparnika. Mi ne krijemo da ćemo se u slučaju napada braniti svim raspoloživim sredstvima. Postavljamo pitanje zbog čega Armija BiH drži neusporedivo više vojnika na slobodnim prostorima srednje Bosne nego na crtama obrane prema srpskom agresoru u istočnoj Bosni. I taj podatak, vjerujemo, puno govori o namjerama Armije BiH“. (HINA, Večernji list, 28.5.1993.)

I bez ovog pisma strani promatrači znali su što se događa na bojištima; tisuće plavih kaciga, mnoštvo obavještajaca, humanitaraca i novinara krstarilo je Bosnom tijekom rata i pratilo zbivanja te slalo izvješća po cijelom svijetu. U vrijeme hrvatsko-muslimanskog sukoba Zapad je dobro znao tko napada, a tko se brani. Pokazuju to i dva mirovna plana, Vance-Owenov iz siječnja 1993. godine, kojim su Hrvati dobili 26,5% BiH, te Owen-Stoltenbergov plan iz kolovoza 1993., koji je hrvatskoj republici namijenio 17,5% BiH. Odakle razlika od devet postotaka (4.500 četvornih kilometara) između jednog i drugog plana, i to na štetu Hrvata?! Svi mirovni prijedlozi za vrijeme rata uvažavali su, u prvom redu, odnos snaga i stvarno stanje na terenu. Strani mirovni posrednici shvatili su 1993. godine da Hrvati gube rat i teritorije, a Muslimani dobivaju, pa su tu činjenicu „pretočili“ u mirovni plan; ako su to znali Owen i Stoltenberg, znali su i ostali diplomati.

Unatoč tom saznanju, Hrvate se pod svaku cijenu nastojalo proglasiti agresorima, u čemu su, naravno, prednjačili Englezi: „Britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd rekao je u srijedu kako je došlo vrijeme za EZ da razmotri uvođenje sankcija protiv Hrvatske zbog njezine uloge u sukobu na prostoru bivše Jugoslavije, prenosi Reuter... S tim u svezi britanska agencija podsjeća na stajalište njemačkog ministra Kinkela koji je u utorak rekao da je Njemačka svojim saveznicima kazala kako nije pravo vrijeme za uvođenje kaznenih sankcija protiv Hrvatske unatoč sukobima između bosanskih Hrvata i Muslimana u BiH.“ (HINA-Vjesnik, 15.7.1993.)

Paradoksalno je da ni samo muslimansko vodstvo u Sarajevu nije bilo sigurno treba li se založiti za uvođenje sankcija Hrvatskoj. Izetbegović je vjerojatno bio svjestan da bi tako radikalan potez mogao dovesti do razbuktavanja totalnog rata, u kome ni Hrvatska vojska ne bi ostala po strani. Koliko god tadašnja oporba u Hrvatskoj plašila narod sankcijama, bilo je sigurno da bi one nanijele najveću štetu upravo Muslimanima. Tuđman je u slučaju zaoštravanja mogao zatvoriti granice, vratiti izbjeglice nazad u Bosnu i pustiti „saveznike“ da skapaju od gladi (ili srpskih topova). Neke zapadne države priželjkivale su takav razvoj događaja, a zna se i zašto. Zdravko Sančević, prvi hrvatski veleposlanik u Sarajevu, o tome je rekao: „Nama nitko ne može prigovoriti da muslimanske izbjeglice iz BiH u Hrvatskoj ne tretiramo ljudski. Da nije bilo izbjeglica koje tretiramo kao što dolikuje, davno bi se posegnulo za sankcijama, a tada bismo morali te ljude poslati u zemlje koje možda i zagovaraju sankcije, a svi oni se toga jako boje jer već imaju dovoljno Muslimana.“ (Hrvatski list, 29.9.1993.)

Prestanak opskrbe Armije BiH hrvatskim oružjem i ostalim potrepštinama osjetio se na bojištu već krajem 1993., unatoč krijumčarenju UNPROFOR-a i povremenom trgovanju sa Srbima. Muslimanski vojnici na bojišnicama trošili su posljednje zalihe streljiva i bilo je samo pitanje vremena kada će HVO prijeći u protunapad i vratiti izgubljene prostore. Hrvatski uspjesi kod Prozora i Fojnice navijestili su mogućnost proboja do opkoljenih enklava u srednjoj Bosni, što bi za Armiju BiH značilo težak poraz. Uvažavajući promijenjeni odnos snaga, muslimansko vodstvo odlučilo je zatražiti pomoć od svojih pokrovitelja u SAD-u. Dana 18.3.1994. potpisan je Washingtonski sporazum i zaustavljen hrvatsko-muslimanski rat. Teza da su Amerikanci spasili Hrvate u Bosni od poraza promašena je i netočna. Da su muslimanski ekstremisti vjerovali u svoju pobjedu nikad ne bi prihvatili američko posredovanje, a napadi na enklave nastavili bi se „do sudnjeg dana“.

Hrvatska krivnja

Postoje brojni dokazi da je predsjednik Tuđman, zajedno s ministrom obrane Šuškom, do posljednjeg trenutka pokušavao zaustaviti neizbježni rat s Muslimanima, služeći se različitim, pa i krajnje neuobičajenim sredstvima. „Večernji list u posjedu je dva izuzetno važna dokumenta iz ožujka 1993. godine koji su dovoljan dokaz da je u jeku najžešćeg rata u BiH Hrvatska oružano pomagala Bošnjake. Konkretno, tadašnji viši savjetnik ministra obrane, pukovnik Vladimir Zagorec, potpisao je 26. ožujka 1993. godine na službenom memorandumu Ministarstva obrane dva naloga „za izdavanje materijalnih sredstava za potrebe oružanih snaga BiH preko Logističke baze Grude.“ Slijedi popis izdanog oružja, oruđa i municije (75 lansera RPG-7, 7600 mina za RPG-7, 800.000 metaka kalibra 7,62x39 milimetara, 1500 mina PMA-1, dodatnih milijun metaka itd.) „Konvoj od 17 kamiona iz Zagreba je prema BiH krenuo 27. ožujka pravcem Zagreb-Metković-Grude... Za vjerovati je da je takvih isporuka oružja i oruđa Bošnjacima u BiH bilo više od ovog jednog konvoja, za koji imamo i dokumentaciju, a vidjeli smo  i naloge koje je u istu svrhu potpisivao također danas već umirovljeni general Ivan Čermak.“ (Večernji list, 15.9.2001.) Nekoliko dana prije polaska impozantnog konvoja, točnije 23. ožujka, „na više različitih mjesta, u približno isto vrijeme, u općini Konjic mučki je ubijeno 8 pripadnika HVO-a, blokirani su svi ulazi u grad Konjic, uhićen je veći broj Hrvata, a iz Ostrošca su granatirana hrvatska sela Kostajnica i Falanovo Brdo. Dva dana kasnije u selu Orlištu, pripadnici tzv. Armije RBiH ubili su četiri civilne osobe iz obitelji Kostić: Ivana, Branka, Anđu i Janju, a hrvatske kuće u selu su spalili. Isti dan na područje općine došle su nove postrojbe tzv. Armije RBiH s ukupno oko 6.000 pripadnika.“ (Dossier, str. 86) Zbog izrazite muslimanske nadmoći svaka pretpostavka da je HVO izazvao ove sukobe potpuno je izvan pameti!

Čini se da tragična zbivanja u Konjicu nisu imala nikakva utjecaja na hrvatsku službenu politiku koja je nastavila marljivo naoružavati muslimansku vojsku i pritiskati Herceg-Bosnu da otvori granice za transporte oružja. „Hrvatsko vijeće obrane Hrvatske zajednice Herceg-Bosne na jučerašnjoj je redovitoj sjednici odlučilo o prestanku vrijednosti odluke s izvanredne sjednice od 27. veljače 1993. o zatvaranju pograničnih prijelaza prema Republici Hrvatskoj za sve terete i osobe koje su u funkciji potreba Armije BiH. Vijeće je zaključilo da su prestali razlozi donošenja spomenute odluke, jer ukupne aktivnosti što su ih poduzela vojna i politička izaslanstva muslimanskoga i hrvatskog naroda na sprečavanju ekscesnih ponašanja i obnovi međusobnoga povjerenja na prostorima Srednje Bosne daju poželjne rezultate.“ (Večernji list, 4.3.1993.)

„Poželjni rezultati“ pokazali su se idućih mjeseci kad je Armija BiH zapucala po Hrvatima s 1.800.000 metaka koje im je poslao Zagorec. (Možemo li zamisliti sličnu ludost na srpskoj strani? Recimo, da Karadžić i Mladić napadnu Sarajevo, a Milošević pošalje konvoj oružja Izetbegoviću?!)

O istom slučaju govori i Franjo Boras, hrvatski član Predsjedništva BiH: „Glede toga, povučena je odluka HVO-a HZ HB oko obustave transporta za postrojbe Armije BiH.“ (Večernji list, 6.3.1993.) Čini se da Boras ni tada nije imao iluzija o tobožnjim saveznicima: „Sve ovo što se dogodilo na području srednje Bosne može se nazvati početkom zajedničkog samoubojstva na radost i veselje zajedničkog neprijatelja... Ovoga se puta slobodno može konstatirati, a to je konstatacija i UNPROFOR-a i promatrača EZ-a, da je Armija BiH izvršila agresiju na ta područja pretežno naseljena hrvatskim pučanstvom.“ – tvrdi legalno izabrani član Predsjedništva BiH!

Na osnovi javno iznesenih podataka Hrvati u BiH mogli bi čak tužiti Republiku Hrvatsku Ujedinjenim narodima zbog kršenja embarga i ilegalnog naoružavanja Armije BiH, koje im je nanijelo neprocjenjivu štetu. Ili, kako je to u spomenutom članku napisao novinar Zvonimir Despot: „Armija BiH se prvo naoružala oružjem i oruđem iz Zagreba, a onda je zaratila s Hrvatima u BiH.“

Operacija Maslenica

„Tuđmanov je učinak još mnogo gori u slučaju BiH, gdje je pokojni predsjednik izgubio rat koji nije smio ni početi (hrvatsko stanovništvo BiH prepolovilo se tijekom Tuđmanove vladavine) i na kojem je slučaju Tuđman, osmišljavajući i podržavajući separatističku Herceg-Bosnu, odveo Hrvatsku u dugogodišnju izolaciju.“ – zapisao je Davor Butković u Jutarnjem listu (1.12.2002.) Nešto slično ponovio je i ministar Čačić, ali u oštrijem tonu: „HDZ-ova politika vodila je agresiju u BiH i vodila politiku dijeljenja BiH.. Međutim, ispod vidljive površine događao se zločin prema Muslimanima, prema Hrvatima u BiH, koji su takvom politikom brojčano prepolovljeni i zločin prema svim građanima Hrvatske, koji bi bez te politike bili građani EU-a. Pa danas postoje tisuće ljudi koji mogu posvjedočiti gdje su bili i što su radili.. Jedan od mojih najbližih prijatelja iz gimnazije je poginuo u BiH. Svatko tko govori drukčije jednostavno bezočno i bezobrazno laže, ne samo o tome.“ (Novi list, 28.12.2002.)

To su uobičajena stajališta režimskih političara, novinara i intelektualaca, u kojima redovito prednjači „trolist“ Hrvatske narodne stranke – Pusić, Mesić i Čačić. Daleko bi nas odvelo kad bismo se upustili u pobijanje svih „bezočnih i bezobraznih laži“ o hrvatskoj politici prema BiH; dovoljno je reći da Tuđmanovi zapjenjeni kritičari najčešće ne poznaju kronologiju događaja i najosnovnije činjenice.

Uzmimo samo tvrdnju da je „pokojni predsjednik izgubio rat koji nije smio ni početi“, pri čemu Butković izričito misli na hrvatsko-muslimanski rat?!

Kao što smo već naglasili, prve velike sukobe između dojučerašnjih saveznika možemo datirati u siječanj 1993. godine (alternativno, listopad 1992.) Nekako baš u to vrijeme predsjednik Tuđman odlučio je povezati Dalmaciju s ostatkom Hrvatske. Prema generalu Bobetku, „Napadna operacija Maslenica“ zajedno s pripremama izvedena je u vremenu od 6.1. – 27.1.1993.  (Janko Bobetko, „Sve moje bitke“, str. 362) Tijekom akcije hrvatski vojnici oslobodili su zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo i zrakoplovnu luku Zemunik. Naknadno je oslobođena i brana Peruča, koju su pobunjeni Srbi digli u zrak. „Prema ocjeni stručnjaka, peručka brana je u srednjem dijelu ulegnuta dva metra od siline eksplozije više od 30 tona eksploziva i velikih oštećenja.“ (Vjesnik, 7.2.1993.) „Moglo se očekivati najgore da su minirali branu kada je vodostaj akumulacije bio iznad normalnoga, da su minirali krunu brane na odgovarajući način. Oni koju su je rušili nisu dovoljno ocijenili njenu statičku sigurnost.“ – rekao je Ervin Nonveiler, projektant brane. (Večernji list, 13.2.1993.) Da su zločinci uspjeli u svojim namjerama i stavili malo više eksploziva u branu, čitavo porječje Cetine do Omiša bilo bi potpuno uništeno vodenom bujicom. Nakon takve katastrofe širenje sukoba postalo bi neizbježno, što Hrvatskoj u tom trenutku nije odgovaralo.

Tijekom borba međunarodna zajednica digla je „veliku galamu“. Srpski sponzori u Parizu i Londonu jako su se uzrujali zbog uspjeha Hrvatske vojske, toliko da su poslali nosač zrakoplova u Jadransko more i otvoreno zaprijetili vojnom intervencijom. (Ove prijetnje možemo promatrati kao akt neprijateljstva, nakon kojega se Velika Britanija i Francuska više ne mogu smatrati neutralnim promatračima sukoba u bivšoj Jugoslaviji.) Zbog stranih pritisaka Hrvatska vojska zaustavila je napredovanje nadomak Obrovca i Benkovca, što su Srbi iskoristili za dovlačenje pojačanja i protunapad. Bobetko kaže: „Operaciju smo izveli u dvije etape, dok treća etapa nije realizirana zbog intervencije iz svijeta, pa čak i ozbiljnih prijetnji.. Početni odnos snaga, s kojim smo krenuli u prvu etapu, bio je otprilike po tri i pol tisuće ljudi na objema stranama.. U drugoj etapi operacije neprijateljske snage su narasle na gotovo osam tisuća ljudi.. Naše su snage na širokoj fronti u tom trenutku bile neukopane i neorganizirane za obranu, s rijetko zaposjednutom linijom.To je bio najopasniji trenutak cijele operacije. Po odnosu snaga, mogli su nas razbiti, ući u Zadar i pretvoriti operaciju „Maslenica“ od velike hrvatske pobjede u veliki hrvatski poraz.“ (Večernji list, 29.1.1994.) Vrijedi spomenuti da su ovu sjajnu operaciju pripremili i vodili generali Bobetko, Norac, Gotovina i Markač.

Kao što vidimo, Maslenička operacija bila je hrabra i neizvjesna, a mogla je završiti neuspjehom, ekološkom katastrofom, eskalacijom sukoba i međunarodnom intervencijom. Zar bi se u takvim složenim okolnostima predsjednik Tuđman upuštao u sukob sa svojim jedinim saveznicima Muslimanima? Oni koji u to vjeruju, zacijelo su prespavali Domovinski rat!

Muslimani u Žepču polomili zube

Gradić Žepče nalazi se na važnoj cestovnoj i željezničkoj prometnici koja od Zenice vodi prema Doboju. Prema posljednjem popisu pučanstva u općini Žepče živjelo je 10.800 Muslimana, 9.100 Hrvata i 2.300 Srba. Žepče graniči s pretežno muslimanskim prostorima Zenice, Zavidovića, Maglaja i Tešnja.

Nakon Drugog svjetskoga rata komunisti su iz sastava kotara Žepče umjetno izdvojili veći broj hrvatskih naselja i pripojili ih susjednom Maglaju i Zavidovićima, ne bi li na taj način razbili i oslabili tamošnji hrvatski puk. „Konačna podjela Hrvata na tri općine, neprirodnim i nelogičnim granicama završena je reorganizacijom 1961. godine.“ – zapisao je Anto Marinčić u knjizi „Općina Žepče ili ključ za funkcioniranje Federacije BiH“ . (str. 31)

Na početku rata „Hrvati Žepča, Zavidovića, Maglaja i Teslić – Komušine odmah stvaraju jedinstven centar, stožer, sa zapovijedanjem iz Žepča, što se poslije pokazalo kao izuzetno dobar potez.“ Na poziv muslimana iz „Općinskog kriznog štaba općine Maglaj“, HVO organizira obranu tog muslimanskog gradića: „snage HVO-a veličine jedne satnije ulaze u grad 02. lipnja 1992. godine i postavljaju prve crte obrane... Koliko je taj potez bio važan govore podaci da su Srbi planirali ući u grad dva dana poslije.“ Brojni Muslimani prethodno su napustili Maglaj i prepustili obranu Hrvatima.

(Prema popisu stanovništva, u Maglaju je živjelo 4.300 Muslimana, 2.000 Srba i samo 450 Hrvata.) Unatoč toj „sitnoj“ usluzi, odnosi između Hrvata i Muslimana neprestano se pogoršavaju, a posebno nakon neuspjelog srpskog pohoda. Na sastanku Zapovjedništva OS općine Maglaj, 30.11.1992. godine pripadnici Vojne policije „glasno izjavljuju da će pobiti sve Hrvate od Maglaja do Zenice i da će te prostore „očistiti“ od svih pripadnika hrvatskog naroda.“ (O ovom incidentu obaviješten je i predsjednik HZ HB Mate Boban.)

Bahato ponašanje „saveznika“ i brojni incidenti jasno su upozorenje Hrvatima da se moraju pripremiti za najgore. Dana 24. lipnja 1993. godine, na blagdan sv. Ive, snage MOS-a napadaju Žepče sa svih strana, a u samom gradu dolazi do sukoba s lokalnom brigadom Armije BiH. Po svim procjenama, Hrvati nemaju nikakvih izgleda protiv neusporedivo nadmoćnijeg protivnika. No, događa se čudo, o kojem zapovjednik 111. XP brigade HVO-a Ivo Lozančić kaže: „Mnogi hrvatski gradovi u Bosni su padali bez opaljenog metka. Mislilo se da se Muslimane ne može zaustaviti. Oni su u Žepču, međutim, polomili zube.. Predala nam se kompletna 319. brigada Armije BiH i dijelovi 201. brigade... Mi smo novi Siget. Kako je Turčin jednom poražen pred Sigetom, tako isto je Žepče slomilo nekoliko muslimanskih brigada. I danas je spremno vezati za sebe četiri-pet brigada islamskih fundamentalista što ne može niti jedna brigada na prostorima Hrvatske Republike Herceg-Bosne.“ (Slobodna Dalmacija, 2.12.1993.)

Uspješna obrana Žepča i hrvatski protunapad iznenadili su muslimansko vodstvo i prisilili ga da promijeni ambiciozne vojne planove. Po njihovim predviđanjima, nakon brzog osvajanja Žepča sve snage trebalo je usmjeriti na preostale hrvatske enklave u središnjoj Bosni i pobjedonosno završiti rat s Hrvatima u jesen 1993. godine. U tom smislu, možemo reći da je hrabra obrana Žepča odigrala istu ulogu kao i vukovarska bitka 1991. godine; vezivanjem jakih neprijateljskih snaga, 111. brigada olakšala je obranu ostalih napadnutih prostora i omogućila HVO-u da se oporavi od početnih udaraca.

Određenu ulogu u tadašnjim zbivanjima odigrali su i Srbi, s kojima je HVO sklopio primirje, jer bi u danim okolnostima svako drugo ponašanje bilo ravno samoubojstvu. „Bilo je propuštanja nekoliko konvoja s hranom preko srpskih prostora što je znatno pridonijelo da ne doživimo sudbinu nekih općina u kojima je zavladala glad.“ – kaže Lozančić. U tom kontekstu mogu se protumačiti isporuke goriva iz Hercegovine u Republiku Srpsku, u razdoblju od 10.9.1993. do 13.2.1994. Zapovjednik HVO-a general Slobodan Praljak javno je priznao da su za vrijeme sukoba s Muslimanima opkoljene enklave dobivale pomoć preko srpskog teritorija, što su Srbi obilno naplaćivali. Kritičari te suradnje ne nude nikakvu alternativu. Što bi se dogodilo da su hrvatske enklave ostavljene na cjedilu? (Opširnije, ali zlonamjerno, o tom pitanju piše Marijan Puntarić u Slobodnoj Dalmaciji od 20.9.2001. U članku „Herceg-Bosna je Republici Srpskoj isporučila Inine nafte u vrijednosti od 70 milijuna DEM“ spominje se i 111. brigada.)

Moglo bi se reći da je neuspjeh Armije BiH na žepačkoj bojišnici najviše koristio samim Muslimanima. Da su uspjeli u svojim namjerama, došlo bi do totalnog rata s Hrvatima, a na ruševinama srednje Bosne na koncu bi trijumfirali Karadžić i Mladić. Hrvati su svoju slobodu skupo platili; tijekom sukoba s Armijom BiH na području Žepča, Maglaja i Zavidovića poginulo je više od 300 ljudi, 4.000 civila je protjerano, a uništeno je ili devastirano 800 stambenih objekata i 10 katoličkih crkvi.

Slične, pa i mnogo veće gubitke pretrpjeli su Hrvati i na drugim područjima koja se nisu branila tako uspješno. (Samo na području Travnika muslimanska vojska i mudžahedini pobili su šest stotina Hrvata.) Po slaboj obrani posebno se ističe srednjobosanski grad Vareš.

Zona sumraka

Uoči rata u općini Vareš živjelo je 9.000 Hrvata (41%), 6.700 Muslimana (30%), 3.600 Srba (16%) i 2.100 Jugoslavena (9%). Muslimanska i srpska sela smještena su u južnom dijelu općine, dok u ostalim dijelovima prevladavaju Hrvati. Osim toga, Vareš se izravno naslanja na brojna hrvatska naselja u okolici Kaknja i Kraljeve Sutjeske, u kojima je prije rata živjelo 16.600 Hrvata.

Dugotrajna komunistička politika „bratstva i jedinstva“ ostavila je teške posljedice na duhovno stanje vareških Hrvata. Na prvim slobodnim izborima 1990. godine pobijedio je SDP, što je jedinstven slučaj u čitavoj BiH.

Odmah na početku rata pokazalo se da komunisti nisu u stanju voditi obranu, pa je svu vlast, mirnim putem, preuzeo HVO (1.srpnja 1992.) Muslimani tu promjenu nisu priznali, pa su na svojem etničkom prostoru, u Dabravinama kraj Breze, osnovali ratni stožer, što hrvatska strana nije ni pokušala osporiti.

Tijekom 1992. godine, vareška brigada HVO-a „Bobovac“ pomaže obranu Jajca i drugih prostora od srpskih osvajača, što omogućuje vojnicima HVO-a stjecanje borbenog iskustva. U međuvremenu, na vareškim crtama obrane prema Srbima nema nikakvih pomaka; obje strane zadovoljavaju se postignutim (etničkim) razgraničenjem iz prvih ratnih dana.

Na početku sukoba s Muslimanima Vareš ostaje po strani, što vodstvu HVO-a daje potrebno vrijeme za organizaciju obrane. Umjesto toga, hrvatsko vodstvo bavi se švercom i zgrtanjem deviza, a obranu prepušta seoskim stražama.

Posljednji trenutak za otrježnjenje nastupa u lipnju 1993. godine, kada Armija BiH napada Hrvate u susjednom Kaknju. U kratkotrajnim „borbama“ kakanjska brigada HVO-a potpuno se raspada, a 15.000 Hrvata bježi prema Varešu. Iako vareško područje nije neposredno ugroženo muslimanskim napadom, a crte obrane prema Srbima miruju već godinu dana, brigada „Bobovac“ i ne pokušava vojnički pomoći ugroženim susjedima. Sve se svodi na humanitarnu pomoć i prebacivanje prognanika preko srpskog teritorija u Hercegovinu i Hrvatsku. Zajedno sa ženama i djecom odlaze i vojni obveznici, koji su mogli popuniti i ojačati brigadu „Bobovac“; u danim okolnostima, to bi bilo dovoljno za obranu Vareša i povratak dijela okupiranih prostora, tim prije što je Armija BiH zauzeta neuspješnim jurišima na Žepče.

Sljedećih nekoliko mjeseci bojišnice miruju, a Vareš ostaje u sendviču između Srba i Muslimana. Privremeno zatišje zapovjedništvo Armije BiH koristi za podrobno upoznavanje s rasporedom i snagom postrojba HVO-a. Peta kolona u gradu i okolici nesmetano djeluje, iskorištavajući usluge neizbježnog UNPROFOR-a (Nordijski bataljun) i mlitav, tolerantan stav hrvatskih vlasti i policije. Sve do završnog napada u Varešu nema nikakvih progona nehrvatskog stanovništva, za razliku od prostora kojim vladaju Muslimani i Srbi.

Dana 18. listopada 1993. Armija BiH kreće u napad i osvaja selo Kopijari, pri čemu je, uz brojne vojnike, ubijeno šest hrvatskih civila (među njima i jedan dječak), a selo opljačkano i spaljeno. Ta tragedija ne privlači ničiju pozornost, za razliku od prenaglašenoga zločina u Stupnom Dolu (23.10.1993.), koji muslimanskoj vojsci pruža zakašnjeli izgovor za napad na Vareš. Hrvaske snage, rasute po brojnim, često vrlo udaljenim selima (poput Duboštice), pružaju slab otpor napadačima i, uz velike gubitke, povlače se prema Varešu, praćene mnoštvom civila koji nepotrebno šire strah i paniku. Naime, nepristupačan, brdski položaj grada Vareša, s osloncem na srpsko zaleđe, pruža odlične mogućnosti za obranu protiv primitivnog napadača, naoružanog zastarjelim pješačkim oružjem. Na žalost, nesposobno i korumpirano vodstvo HVO-a potpuno gubi glavu i povlači se iz grada bez borbe. Što je još gore, nove crte obrane uspostavljaju se u malom i nevažnom selu Daštanskom, u bespućima planine Zvijezde.

Stisnuti između Srba i Muslimana, tisuću vojnika HVO-a mjesecima „čuva i brani“ prostor od jedanaest četvornih kilometara, a spas im donosi tek washingtonski sporazum. (Nešto slično dogodilo se i u Konjicu, gdje su Hrvati uspjeli obraniti tri sela – Zaslivlje, Zabrđe i Turiju; odatle su, ako ništa drugo, blokirali i nadzirali muslimansku prometnicu prema Jablanici i Mostaru.)

U ratnom sukobu poginulo je ili masakrirano 80 vojnika HVO-a, te dvadesetak civila. Preko 8.000 Hrvata je protjerano, a njihova imovina spaljena ili pokradena. Posebno su nastradala udaljena sela poput Borovice, koja je do temelja uništena iako u njoj nije bilo borbi. Sam grad Vareš Muslimani su poštedjeli da bi u njega smjestili svoje „muhadžire“. Danas je Vareš „zona sumraka“ s muslimanskom većinom, i teško je povjerovati da će se to neprirodno stanje ikada više promijeniti.

Od svih prostora na kojima je došlo do muslimansko-hrvatskog rata, Žepče i Vareš posebno se izdvajaju; jedan po sjajnoj obrani, drugi po teškom porazu. Vojnički gledano, obrana Žepča puno je složenija i zahtjevnija od obrane Vareša; odnos snaga izrazito je nepovoljan, Muslimani iznenada napadaju, a njihove su oružane postrojbe razmještene u samom gradu (u Varešu nisu!)

S druge strane, nakon pada Kaknja, brigada „Bobovac“ ima na raspolaganju puna četiri mjeseca za pripremu obrane i uvježbavanje postrojba koje broje respektabilnih 1644 bojovnika.

Vareški HVO i ne pokušava zaigrati na kartu srpsko-muslimanskog suparništva, što također pridonosi brzom slomu.

Treba priznati da loša organizacija i još gore vodstvo nisu samo vareška boljka: „Neorganiziranost, uskogrudnost pojedinih odgovornih ljudi, neozbiljnost u pripremama i vođenju akcija, žrtvovanje za osobne a ne opće interese je klasični okvir za priču nesretnih stradalnika Bugojna (i još nekih naših sredina.) Na naše pitanje o organizaciji obrane, Josip Škara, pripadnik Prve bojne dobrovoljačke brigade Stjepana Radića, u nekoliko navrata ponavlja da je ta riječ bila nepoznata u rječniku i glavama onih koji su trebali očuvati taj hrvatski grad. Jednostavno, organizacija je bila NIKAKVA.“ („TRN“, Tomislavgradske ratne novine, 15.4.1994.)

Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Hrvati Vareša i Kraljeve Sutjeske skupo su platili svoje nesnalaženje u ratnom vihoru. Nadajmo se da će budući naraštaji izvući pouku iz njihove sudbine.

Posljedice rata

Hrvatsko-muslimanski rat iscrpio je oba protivnika. Na hrvatskoj strani poginulo je 3.500 ljudi; protjerano je 120.000 Hrvata, a većina se do danas nije vratila svojim domovima. Uništeno je 13.500 obiteljskih kuća i 170 vjerskih i kulturnih objekata. Nakon rata muslimanske vlasti nastavile su „tiho“ etničko čišćenje, koje se pokazalo jednako uspješnim kao i „pravo“ etničko čišćenje 1993/94.

O žrtvama na muslimanskoj strani nemamo pouzdanih podataka, osim antologijske izjave Stipe Mesića „Der Spiegel-u“: „U borbi Hrvata i Bosanaca poginulo je 12 tisuća Hrvata i 50 tisuća Muslimana.“ (Večernji list, 10.8.1995.) Broj muslimanskih prognanika iz vremena sukoba kreće se oko 60.000.

Nakon Daytona većina Muslimana vratila se u svoje domove, što pokazuje da je hrvatska vlast na terenu puno tolerantnija od federalnih partnera. Samo u Stolac vratilo se 5.000 Muslimana (HTV, Meridijan 16, 13.1.2003.) od ukupno 7.000, što je izvanredan rezultat, posebno ako ga usporedimo sa stanjem u Bugojnu, Konjicu i Travniku, gdje muslimanske vlasti na sve moguće načine ometaju povratak Hrvata. U tom pogledu možemo slobodno reći da je muslimanska strana uspjela u svojoj temeljnoj strateškoj zamisli s kojom je i krenula u rat, a to je etnička okupacija srednje Bosne i eliminacija Hrvata kao ravnopravnog i suverenog naroda.

Osim Muslimana, znatnu korist od ovog nesretnog sukoba izvukli su i Srbi. Naime, prema „zloglasnom“ Vance-Owenovom mirovnim planu podjele BiH na deset provincija, Srbi su trebali dobiti 45% teritorija BiH, i to u trenutku kad su kao vojni POBJEDNICI držali pod okupacijom dvije trećine BiH. (U tih 45% srpskog teritorija nalaze se i velika nenaseljena prostranstva Grahova, Glamoča, Drvara i Bosanskog Petrovca, koja su kasnije „velikodušno“ ustupljena Federaciji.) Slične podatke iznosi i mirovni posrednik lord Owen: „Srbi se smanjuju sa 70 posto teritorija koliko sada drže na 43 posto.“ – tvrdi Owen. (Vjesnik, 17.2.1993., preneseno iz „Der Spiegel-a“) Usporedimo to s Daytonom, gdje su Srbi kao vojni GUBITNICI dobili 49% BiH te veći dio Posavine i Podrinja! S te strane Vance-Owenov plan za Srbe je bio krajnje neprihvatljiv, a za Hrvate i Muslimane (kao saveznike) izvrstan. Unatoč tome, muslimanska strana ustručavala se da ga potpiše, a kad je to Izetbegović napokon učinio, zajedno s Matom Bobanom u New Yorku (v. „Oslobođenje“, 2.-8. aprila/travnja 1993.), Armija BiH krenula je u opći napad na Hrvate.

Postoje nagađanja da je Vance-Owenov mirovni plan bio svojevrsna zamka, smišljena da izazove hrvatsko-muslimanski razdor, ali za to ne postoje uvjerljivi dokazi. Pogledajmo što o tome kaže suautor plana, lord David Owen, u svojoj knjizi „Balkanska Odiseja“: - Oni koji tvrde da je Vance-Owenov mirovni plan izazvao etničko čišćenje i građanski rat između Hrvata i Muslimana jako se varaju. Referendumska se koalicija raspadala cijele 1992.“ (str. 95)  „U svim komentarima Vance-Owenovog mirovnog plana uglavnom se zaboravlja da su granice, posebno mostarske i travničke, kao i posavske, zeničke i tuzlanske pokrajine unaprijed usuglašene između Muslimana i Hrvata na tom sastanku... Vance i ja vjerovali smo da na bilo kojim budućim izborima Hrvati neće imati zajamčenu većinu u travničkoj pokrajini, no nije nam bilo u interesu previše na to upozoravati.“ (str. 119-120) Karte raspodjele teritorija u usporedbi s kasnijim mirovnim planovima pokazuju da su Srbi apsolutni gubitnici, a Hrvati i Muslimani dobitnici. Mate Boban dobro je primijetio za Vance-Owenov plan: „Sve što su dobili Hrvati, dobili su i Muslimani.“ Muslimansko vodstvo, a nažalost i narod, imali su neke druge „planove“.

Što se tiče Hrvatske, sukob u Bosni odgodio je oslobađanje okupiranih teritorija za neodređeno vrijeme. Zbog izmišljene agresije hrvatski ugled u svijetu znatno je opao, a tome su pridonijele i domaće snage koje već godinama zdušno optužuju vlastitu domovinu.

Svjedoci smo da u postdaytonskoj Bosni ništa nije trajno riješeno; sukobi su samo privremeno zamrznuti i gurnuti pod tepih. Ako islamski radikalizam uznapreduje, hrvatski i srpski narod u BiH „bit će jednako ugroženi i to će ih voditi u strateško savezništvo“ – smatra Ivica Mlivončić. U svakom slučaju, međunacionalni sukobi neće prestati dok se ne iscrtaju pravedne granice među susjedima (kao što to pokazuju primjeri Cipra, Sjeverne Irske, Palestine, Kurdistana i drugih kriznih žarišta u svijetu.)

Dinko Pejčinović