Uvođenje dvojezičnosti u Vukovaru ne smije biti ispunjavanje zakonske forme koju, neupitno, treba poštovati, kao i kulturu i jezik srpskog naroda u Hrvatskoj. Ne treba zaboraviti ni golem doprinos koji su hrvatski Srbi dali znanosti te hrvatskoj kulturi uopće. Većinski narod koji ne drži do svojih manjina i njihovih prava ne pokazuje snagu već slabost i nesigurnost u sama sebe, jer veličina se i inače pokazuje u odnosu prema manjem.

Hrvatska je taj civilizacijski ispit položila te je Srbima, osim abolicije srpskih agresora koji nisu počinili zločine protiv nje, omogućila mjesta u javnoj upravi, središnjoj vlasti i diplomaciji. S druge strane, Srbija nije.

Premda postoji sporazum između Hrvatske i Srbije o međusobnoj zaštiti nacionalnih manjina koji Hrvatska kao žrtva Miloševićeve agresije primjenjuje, Srbija ga ne primjenjuje, što je vidljivo iz mnoštva apela vojvođanskih Hrvata koji traže da im se omoguće prava koja uživa srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj o kojima Hrvati u Srbiji mogu samo sanjati. Kada će neki Hrvat iz Srbije, poput Veselina Pejnovića s hrvatske strane, biti diplomat Srbije negdje u svijetu, ili će neki Slobodan Uzelac ili Milorad Pupovac u Srbiji s hrvatske strane postati neki faktor unatoč sporazumu koji Srbija ne šljivi pet posto? U tom kontekstu jašiti na dvojezičnosti u Vukovaru otvara mnoga pitanja koja se ne smiju gurati pod tepih: Što vam vrijedi formalna dvojezičnost kada su djeca od vrtića do škola razdvojena? Što vam vrijedi formalna dvojezičnost ako još nitko nije odgovarao za 3.000 ubijenih stanovnika Vukovara nesrpske nacionalnosti od strane velikosrpskog agresora u suradnji s našim Srbima, ako se za 300 osoba još traga, a službeni Beograd se cinično oglušuje na zahtjeve majki koje traže dokumentaciju ili informacije o svojim najmilijima, pri čemu vam bivši predsjednik Tadić dostavi sasvim nebitnu dokumentaciju pri posjetu Vukovaru, stavivši zajedno s predsjednikom Josipovićem na istu razinu jedan sustavan zločin, Vukovar sa zločinom pomahnitalog pojedinca kao što je Paulin Dvor? Tu treba svakako uvažiti i argumente udruge “Vukovarske majke” koje kažu da mnogi od statistički registriranih Srba uopće ne žive u Vukovaru, nego tu dolaze samo da bi ostvarili svoja materijalna i ina prava, da bi digli pare, ali Hrvatsku kao svoju državu nisu prihvatili, niti kane u budućnosti.

Ne treba zanemariti ni mudre dosjetke onih koji, oslikavajući situaciju u Vukovaru, s pravom tvrde da nije bitno piše li se riječ “nezaposlen” na latinici ili ćirilici. U takvoj situaciji od dvojezičnosti napraviti prvorazredno pitanje zanemarujući sve navedene činjenice i otvorena pitanja, uključujući i prava hrvatske manjine u Srbiji, zapravo je čin cinizma pod egidom poštovanja zakona o dvojezičnosti, a ne mirotvorstva i normalizacije odnosa. Treba se radovati trenutku kada će na ulazu u grad heroj pisati i Vukovar i Bykobap, kada će Ovčara biti ispisana i ćiriličnim slovima, pod uvjetom da Srbija za Hrvatsku manjinu u Srbiji učini isto što Hrvatska čini svojim Srbima, da se vukovarski Srbi istinski pokaju i ispričaju te majkama kažu što znaju o nestalim sinovima, silovanim ženama, o rijekama krvi i sperme kojima su pokušali ubiti i poniziti sve nesrpsko. Ta pitanja nisu dvojezična, ona traže samo jedan jezik: jezik istine!

Ivica Šola / Glas Slavonije