Bivši djelatnik SZUP-a Zoran Kotnik je 3. travnja o.g. komentirao moju objavu „Zamke u Miamiju i Zagrebu“ na slijedeći način: „Drug Bože iznosi neistine. Pročitajte moju knjigu Vrana oko istine!!“Dan kasnije reagirao, na moju novu objavu „Besklasni neprijatelji u doba korone“, napisavši: „Dosadno je to više s tim partijskim dosjeima. Molim te, nastavi svoje memoare. To je napeto špijunsko štivo.“

Potom me je u još nekoliko komentara podrugljivo oslovio titulom „drug“, insinuirajući s jedne strane da sam ja nekada pripadao ili pripadam „drugarskoj klapi“. S druge strane, proglasio je dosadnim i suvišnim proučavanje i objavljivanje partijskih dosjea istaknutih javnih osoba u političkom i društvenom životu današnje Hrvatske.

Takva stajališta dodatno otkrivaju Kotnikov modus operandi s postudbaških pozicija. Naime, ja nikada nisam bio „drug“, tj. član Partije, ali zato jest Zoran Kotnik. U Partiju je primljen 1979. godine za vrijeme služenja vojnog roka u Titovoj gardi u Beogradu. U obrazloženju primitka u SKJ piše: „Na svom sastanku XVII OOSK, od 25. 05. 1979., za izuzetno zalaganje u radu, širenju bratstva i jedinstva, za pokazano veliko interesovanje za rad u SKJ, a na predlog SSOJ OOSK je ukazala poverenje drugu Kotnik Zoranu da uđe u redove SKJ i time svojim radom i zalaganjem ojača redove SKJ“ (vidi priloge: HDA, signatura 1220, CK SKH, Kadrovska komisija, dosjei članova).

Kao što je poznato, nekoliko godina kasnije u istoj VP 4795 – Beograd partijsku inicijaciju je prošao i aktualni predsjednik države Zoran Milanović, a negdje između Kotnika i Milanovića dio partijskog staža tamo je odslužio i još jedan bivši predsjednik države - Ivo Josipović (vidi priloge: HDA, signatura 1220, CK SKH, Kadrovska komisija, dosjei članova).

Nakon otpuštanja iz JNA Kotnik se zaposlio u zagrebačkom poduzeću „Rade Končar“ gdje je bio član Komisije za Društvenu samozaštitu (DSZ). Radilo se o tijelu koje je po svojoj naravi usko surađivalo s Udbom i KOS-om, a njegovi članovi bili su u najvećem broju suradnici Udbe i KOS-a, ali i jedne treće jugoslavenske tajne službe o kojoj se vrlo malo zna u hrvatskoj javnosti – „Teritorijalno izviđačke-obavještajne organizacije“ (TIOO) koja je djelovala u sustavu Teritorijalne obrane (TO). O njoj opširnije pišem u drugoj svojoj knjizi u pripremi – „Mala povijest Udbe“.

Kotnik je početkom 90-tih iz „Končara“ prešao u policiju, a potom u SZUP. Prema pouzdanom izvoru, mentor mu je bio budući recenzent njegove knjige Josip Manolić. Otkud zajedno Kotnik i Manolić?! Odgovor bi mogli naći u knjizi mons. Juraja Batelje “Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca”, o kojoj je pisao Darko Pavičić u „Večernjem listu“ od 25. studenoga 2017.: „Postulator kauze mons. Batelja odgovara u ovoj knjizi i na pitanje tko je otrovao kardinala Stepinca. Bilo je više izvršitelja i bili su primijenjeni različiti otrovi. Da lakše zametne trag svojoj raboti, Udba se koristila trojicom suradnika. Iz kontakta s vjerodostojnim svjedocima i osobnim kontaktom s jednim od trovača uspjelo se identificirati trojicu izvršitelja ovoga zločina. Bili su to Vinko Masle, D. O. i Rifat Pašić. Tri izvršitelja različitih narodnosti i vjerskog okruženja – piše mons. Batelja dodajući da su sva trojica kasnije, po 'partijskoj liniji', nagrađena direktorskim mjestima u privrednim tvrtkama, a obavljali su i zahtjevnije zadaće za Službu državne bezbjednosti“ („Darko Pavičić: Kako su ga otrovali - Kardinal osuđen na polagano umiranje“; https://www.vecernji.hr/…/alojzije-stepinac-juraj-batelja-k… - www.vecernji.hr).

Jedan od spomenutih „trovača“, Rifat Pašić, bio je tetak Zorana Kotnika (suprug očeve sestre Fanike), a poznato je da je cijelom operacijom protiv Stepinca rukovodio Josip Manolić koji je u to vrijeme bio šef svih zatvora u Hrvatskoj i osobno je odveo nadbiskupa Stepinca u zatvor u Lepoglavi. Pašić je tada bio službenik zagrebačke Ozne, odnosno Udbe. Obojica su bili članovi Partije od mladenačkih dana; Pašić do raspada Jugoslavije, a Manolić do 24. travnja 1986. (vidi priloge: HDA, signatura 1220, CK SKH, Kadrovska komisija, dosjei članova).

I otac Zorana Kotnika, Josip, podrijetlom Slovenac, bio je partizanski obavještajac i visoki oficir JNA do kraja 60-tih, nakon čega se posvetio astronomiji i postao je poznat kao komentator TV-prijenosa prvog spuštanja čovjeka na Mjesec (21. srpnja 1969.), o čemu je objavio popularno-znanstvenu knjigu “Čovjek u svemiru”. Potkraj Jugoslavije objavio je i knjigu „Svi umiru jednako“, u kojoj je opisao nekoliko svojih neposrednih saznanja o partizanskim likvidacijama nedužnih ljudi.

Navedenog uopće ne bih spominjao u ovom kontekstu da mu sin Zoran nije prije tri godine (207.), povodom polemika oko knjige Elvisa Duspare „Krug zemaljski“, u kojoj Duspara tvrdi da je zemlja ravna ploča, na stranicama Facebook grupe „Flat Earth – Croatia, The Truth of the Bible“, napisao sljedeće: „Sin sam znanstvenika dr.ing. Josipa Kotnika, koji je porijeklom Slovenac i sahranjen je u obiteljskoj grobnici u Frankolovu kod Celja. Bio je poznati TV komentator svemirskih letova na HTV-u, bio je u JNA, sudjelovao u izgradnji žiroskopa za svemirske kapsule sa ljudskom posadom. Gledao sam sve filmove letova na Mjesec, od polijetanja do povratka na Zemlju i mogu reći da je Zemlja ravna ploča. Sve što je pisao Elvis Duspara u svojoj knjizi je istina.“ („Zoran Kotnik, sin legendarnog dr. Josipa Kotnika: 'Zemlja je ravna!'”; www.nacija.hr/…/zoran-kotnik-sin-legendarnog-dr-josipa-kot…/

Ovime je moja rasprava sa Zoranom Kotnikom završena, stoji u objavi Bože Vukušića.

 

Bože Vukušić / Facebook