Prikaz knjige: Stjepan Čuić, Čuvar srpa i čekića - pripovijesti, Alfa, Zagreb, 2014.

Svijet se mijenja. Promijenili smo se i mi. Dnas je i književni diskurs drukčiji, a i uloga književnosti u društvu nije onakva kao što je bila ranije. Naime, zbog pokušaja da sve nadzire, svim upravlja i vlada totalitarizam je pridavao posebno značenje književnosti, jer je nestalna misao mogla biti opasna pa je zato bila njegov ponajveći neprijatelj.

Upravo tamo gdje su se rađala i rojile slobodne misli totalitarni režim je imao najviše posla. Njegovim postupnim rastrojavanjem književnost se, ali i misao oslobađale su stege pa je u tom razdoblju još uvijek znatiželjena publika svojim zanimanjem književnosti davala znatno društveno značenje.

Novi pak društveni okvir zauzet tržištem, marketingom i prodajom zapravo je do apsurda obezvrijedio društveno značenje same književne umjetnosti, a aktualni globalizam sa sve snažnijim totalitarnim značajkama gotovo je doveo u pitanje sve nacionalne književnosti, a opću književnost pak sveo na njezinu prodajnu vrijednost zaogrnuvši ju u ruho dominantnoga korporacijskog jezika.

Nu unatoč svemu, paradoks je dobre književnost da ona svojim unutarnjim vitalizmom, a ne masovnošću natkriljuje nasilje totalitarizma, ali i trivijalnu nezainteresiranost aktualnoga profitizma.

Zato su rijetki auktori, ne samo poradi godina, koje s jednakim oduševljenjem možete čitati danas kao i prije trideset-četrdeset godina. Među takve nedvojbeno spada i hrvatski književnik Stjepan Čuić (1945.) koji manje-više, što je i poznato, ne potiče znatiželju čitatelja samo svojim sažetim, odnosno reduciranim stilom pisanja te živim dijalozima, što je možda posljedak zavičajnoga naslijeđa ili cjeloživotnoga profesionalnog bavljenja jezičnom građom, nego ponajprije svojom dubokom pronicljivošću u svijet odnošaja između pojedinca i vlasti. Možda još bolje rečeno između mehanizama vlasti i ljudske osobnosti!

Upravo je taj svijet na hrvatskim prostorima dugotrajno bio vrlo pogibeljan, što nije teško vidjeti kroz gotovo cijelu povijest nacionalne književnosti.

Nevelikim, ali zato izrazito kvalitetnim opusom u to nas uvjerava sam Čuić još od "Staljinove slike i drugih priča" (1971.) preko "Tridesetogodišnjih priča" (1979.), "Dnevnika po novom kalendaru" (1980.) i kultnoga romana "Orden". Burne reakcije tadašnjega jugokomunističkoga režima na Čuićev roman otvorile su mu put na popis nepoćudnih književnika, a režim je i nekoliko godina iza objave romana zabranio njegovu dramsku adaptaciju i uprizorenje.

Naime, Čuić je u ovom romanu tematizirao hrvatsku pomirbu, koja je bila u izravnoj političkoj opreci ne samo s komunističkim totalitarnim režimom, nego i s jugoslavenskom državom, što je u ono doba bilo gotovo ravno potpisu vlastitoga smaknuća.

Nu Čuić ni kao čovjek, a ni kao književnik nije mogao ne ući u taj latentni hrvatski problem.

Trinaest novih priča objavljenih u zbirci "Čuvar srpa i čekića" sa svoja tri tematska ciklusa nudi nam i jednoga novog Čuića, koji, unatoč novini, nije prestao čuićevski pripovijedati.

U prvome ciklusu (Parola, Zastoj, Potvrda, Doček, Presretač, Školska Jalta i Čuvar srpa i čekića) Čuić je na svom prepoznatljivom tematskom polju.

Ove odreda gotovo antologijske priče ne svršavaju na svom tematsko-događajnom sloju, nego sa svim svojim detaljima prodiru duboku u kolektivnu svijest hrvatskoga naroda i zovu na propitivanje vlastite pa i nacionalne savjesti.

Gotovo bi se moglo zaključiti kako Čuić ovu sažetu proznu književnu formu, dakle, kratku priču, rabi kako bi ju jezičnom redukcijom nabio asocijativnošću i mnoštvom slojeva različitih značenja.

Drugi ciklus priča (Poznanstvo, Dijete iz prvog braka, Shvaćanje glagola morati, Tonja u školi i Talijanska kuhinja) moga bi se svrstati u obiteljske pripovijetke o odnosima muža i žene, roditelja i djece te odgoja i naobrazbe, nu kako one u svom drugom sloju ipak posjeduju prepoznatljivo ćuićevsko "pojedinac-vlast" pripovjedanje, one, iako ostaju unutar obitelji, natkriljuju njezina kućna ograničenja, odakle se šire na cijelo društvo prožeto nažalost još uvijek starim ili pak novim elementima totalitarnoga, koje Čuić ne samo da dobro registrira, nego i raščlanjuje.

Ako je drugi ciklus ovih priča svojevrsna premosnica između staroga i novog Čuića, onda je onaj treći, u koji je uvrštena samo jedna priča - "Igra", zapravo iskorak u kojem, dosadašnjega prozaika i majstora sažetih pripovjednih forma otkrivamo i u njegovj lirsko-poetskoj dimenziji, koja je nažalost sve donedavno bila potisnuta.

 

Mate Kovačević