»Tko ne razmišljava,
tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti,
taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju«
(Ante Starčević, 1867.)

Kao natražna inačica „novog kursa“ (1903.) - temeljem zlokobne usmjerbe Riječke i Zadarske rezolucije (1905.) i, s tim u svezi, politike Hrvatsko-srpske koalicije (1905.), što je, iz srca srednje Europe, Hrvatsku 1918. izvela na zapadni Balkan - uspostavljena je lijevo-liberalna politika „novog smjera“ (2000.- danas), kojom je Hrvatska navalno izložena još jednom  „lošem ponavljanju povijesti“ (v. moto). Ogledni  takav primjer, što izravno ugrožava identitet i integritet hrvatske nacionalne države, obnovljeni je „srbački antifašizam“, tj. postsocijalistički „Dan ustanka u Srbu 27. jula 1941“. Istoga, u suradnji sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SAAB) - a pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i hrvatske Vlade ter posvemašnju medijsku pozornost – zadnjih godina, pa tako i ove, organizira parapolitičko-klerikalno Srpsko narodno vijeće (SNV).

S obzirom na to, izražavajući duboku zabrinutost glede uspostavljene (č)etničke, naspram liberalne demokracije - čime se (ne)izravno krše zakoni Republike Hrvatske ter prispodobne europske rezolucije i hrvatske deklaracije - uz potporu Hrvatskog zbora i Koordinacije braniteljskih udruga Grada Zagreba ter moguću pridružbu inih ustanova i udruga -  Udruga hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata Grada Rijeke i  Gospića (Bilaj), tragom nedavne „Velebitne izjave“ (Jadovno, 2013.), donosi sljedeću

RIJEČKU IZJAVU (SJAJ I BIJEDA „SRBAČKOG ANTIFAŠIZMA“)

1. U (de)konstrukciji sjećanja jednoga naroda (nacije) bitnu ulogu imaju kalendari, to jest državni praznici. S tim u svezi, nakon sloma komunizma i jugoslavenske državne zajednice, u duhu Božičnog ustava (1990.), Zakonom RH o blagdanima (NN, br 14/91) ispravljena je povijesna krivotvorba i nepravda. Naime, nekadašnji «Dan ustanka», što se 27. srpnja slavio u ličkom Srbu kao republički praznik socijalističke Republike Hrvatske, brisan je iz kalendara državnih blagdana ter je zamijenjen «Danom antifašističke borbe», što se, kao državni blagdan demokratske Republike Hrvatske, obilježava u znak sjećanja na 22. lipnja 1941. Naime, tada je u šumi Brezovica kod Siska «osnovan Prvi sisački partizanski odred, ujedno i prva anti-hitlerovska postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi».

2. Od samih početaka, detronizirani je antifašistički „Srbački ustanak“ bio opterećen protuslovnom ideološko-političkom i teškom viktimološkom hipotekom. Naime, u osvetničkom žaru, ustanici su tom prilikom počinili teške zločine nad hrvatskim življem: pobijeno šest stotina civila i tri katolička svećenika, od kojih jedan pečen na ražnju, razorene katoličke crkve, protjerano i obeskućeno osam tisuća ljudi (v. Dossier Boričevac). Ustanak je bio pomagan i financiran od strane talijanskih fašista, koji su tako željeli proširiti svoju vlast izvan anketirana područja. Pod fašističkom egidom, ti su „antifašisti“ istodobno nosili komunističku zastavu i kokardu pjevajući pjesme kralju. Riječ je o tzv. nediferenciranom ustanku, gdje su kao „prst i nokat“ djelovali četnici i partizani (komunisti). Naime: «Osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno» (Simo Dubajić).

3. Sve u svemu, Srb je toponimijski postao simbol kontinuiteta antihrvatske četničke zločinačke politike. Naime, nakon opisane 1941., slijedi četničko-partizanski miting po slamanju „hrvatskog proljeća“ (Srb, 1971.): ispunjen je mržnjom „i ne će se libiti za četništvo proliti krv“ (Savka Dabčević); potom upravo pred «antifašističkim spomenikom» (Srb, 1990.) odzvanja velikosrpsko-četnički miting (poznat kao Raškovićev »neoružani ustanak srpskoga naroda«). Bio je to ustanak protiv sazivanja pluralna i demokratskog Hrvatskog sabora, kad je odmetničko-terorističko Srpsko nacionalno, preteča Pupovčeva Srpskog narodnog vijeća (SNV), tražilo „khuen-zavnohovski“ dvojni suverenitet i poseban teritorij ter, doskora, nasilno uspostavilo SAO Krajinu.

4. Međutim, kninsku je paradržavnu tvorevinu, kao i srbački spomenik pseudoantifašističke ideologije, zbrisala „Oluja“ (1995.), iznjedrivši tako spomenuti državni blagdan. Međutim, uz support haaškog tužiteljstva, svevši „Oluju“ na «organizirani zločin protjerivanja Srba iz Hrvatske», ne znajući «što slavimo na Dan domovinske zahvalnosti», Pupovac je „novo-smjernim“ korakom po korak rehabilitirao „srbački antifašizam“. Odakle i kako, upravo, taj mandat pribire „kontraverzni“ Milorad Pupovac. Naime, «najviše ideja o položaju Srba u Hrvatskoj dolazi upravo od njega», od «rigidnog jugoslavenstva« do «malicioznog srbovanja« (Miroslava Rožanković). Pače, «teško je razlučiti gdje kod nekad predanog uslužitelja (civilizirane) jugopartije završava partizanski jugokomunizam, a gdje počinje srbovanje» (Marijan Krmpotić).

5. Rehabilitacija je «srbačkog ustanka» sastavni dio projekta „Erasmus Gilde“ (1993.-1998.), te Goldstein-Pusićkine družbe, što je raskrivena kao parapolitički stožer koji kriminalizira Domovinski rat i, s tim u svezi, zatire svaku ideju hrvatske nacionalne države (I. Biondić). Naime, po crti aksioma «demokracija ili nacija», uz support Sorosove filantropije ter britanski patronat (pax britannica), projektirana je «Druga Republika Hrvatska». Iako su nacionalna država i demokracija „nerazdvojno povezane“, budući da „nacionalna država rodno mjesto modernoj, liberalnoj demokraciji i ona je jedino jamstvo njezinog opstanka» (Lj. Antić), zabrodila je pogubna politika «od nacionalne države k državi građana» (S. Goldstein).

6. I dok je „Tuđmanova Hrvatska“ skoro čitavo desetljeće, naspram importirana balkanskog, pokušavala afirmirati izvorni srednjoeuropski identitet, sluteći iza svakog projekta regionalne suradnje remake Jugoslavije, njezin je novi predsjednik (Stjepan Mesić), u ime približavanja NATO-u i Europskoj uniji via Balcan - suprotno ustavnim odredbama - organizirao europski sastanak na vrhu (summit) o Balkanu u studenome 2000. godine u Zagrebu.  Ukratko, nakon neosigurane „Tuđmanove baštine“ i uzdrmala „hrvatskog pravca“ (ponajprije, glede „mangupa u vlastitim redovima“), trećesječanjskom su smjenom (2000.) položene tračnice politike balkanskoga „novog smjera“.

7. Riječ je o tzv. detuđmanizaciji koju, pod egidom ideološko-političkog pokrovitelja (S. Goldstein), promiče dvomandatni predsjednik – Stjepan Mesić, čime se sustavno i smišljeno demontirala hrvatska nacionalna država. Naime, naspram predsjednika Tuđmana, koji je «gradio državne institucije, poput vojske, policije i vanjskih poslova», sve kasnije, «posttuđmanovske vlasti, naprosto su uništile institucije», tako da «u današnjoj hrvatskoj državi doslovno ne postoje državne institucije» (Marko Grčić). Usrpkos tome, prihvaća se „ocjena Slavka Goldsteina», koji drži da je, «svim svojim greškama usprkos», Mesić odigrao «presudno važnu ulogu u procesu demokratizacije Hrvatske» ter mu se «redovito pripisuje titula šampiona tog procesa» (Davor Butković).

8. U ozračju druge obljetnice «pada Vukovara», ta je „šampionska demokracija“ svoj pohod započela poznatim «pomirbenim» okruglim stolom „Srbi i Hrvati“ (Muzej «Mimara», 1993.). Riječ je o veleizdajničkom skupu par exellence, gdje je, pored dogovora «da se ne postavlja pitanje granica i pitanje odgovornosti za rat» (I. Goldstein), prema otvorenom priznanju (V. Pusić), svjesno prešućen zloglasni SANU-Memorandum (1986.), „kao temeljni uzročnik rata i zla na ovim prostorima“ (Miko Tripalo). Uz otvorenu (priznatu), iako ne i „sankcioniranu veleizdaju“ (upozorba Dalme Kalogjera-Sackellares), tamo je ispisan klasičan „zločin za pisaćim stolom“. Obilježbom 15. obljetnice te veleizdaje, spomenuti je zločin zasvjedočen tek virtualnom „spomen-pločom“, jer je nadležno Ministarstvo kulture odbilo dopusnicu glede podizanja stvarne (mramorne) ploče u atriju Muzeja „Mimara“.

9. Smatrajući da «nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima» (iako, prema drevnokineskoj, «pogrešni pojmovi vode u rat»), spomenuti „zločin“ na tom skupu urbi et orbi demonstrira M. Pupovac. Naime, bez šire obrazložbe, on podastire gotovo ultimativni projekt „Srbi kao ključ“, uspostavljajući  neokhuenovski model „naroda u narodu“, odnosno „države u državi“, što je preteča kasnijega „Plana Z-4“. U tom ozračju, kako je isključivo odgovorna za ovaj rat («nova je vlast protuustavno poništila konstitucijsku poziciju Srba u Hrvatskoj»), pravdajući tako odmetničko-terorističku Krajinu, Pupovac odriče da  Hrvatska može biti samostalna nacionalna država, već kao «asimetrična federalna zajednica». Po toj se „asimetriji“, upravo, kasnije ultimativno tražilo pravno-financijsko konstituiranje parapolitičkog sustava (SNV, ZVO i dr.).

10. Iako su „Bljesak“ i „Oluja“ (1995.) otpuhale takve željkovane „asimetrije“, pristigla je naplata na račun „mirne reintegracija Podunavlja“. Naime, uz ugradbu spomenuta parapolitičkog sustava, ta je naplata, posebice, iznjedrila SDSS - «etničku stranku s građanskim predznakom“ (M. Pupovac), koja nedvojbeno baštini velikosrpski (vulgo: četnički) program. S obzirom na to, kao „balvan u peti hrvatskog parlamentarizma“ (I. Biondić), svojim «drvenoželjeznim» (u)strojem, SDSS drobi i narušava hrvatski suverenitet. Ukratko, riječ je o programu koji počinje i završava s ciljem pretvaranja Srba iz nacionalne manjine u konstitutivni narod, tj. Republiku Hrvatsku pozicionirati kao «nacionalnu državu Hrvata, ali i kao nacionalnu državu Srba» (Tonči Tadić).

11. Idealni „bravari“ za Pupovčev «ključ» postali su Mesić i Račan glede politike «novoga smjera» (2000.) i, s tim u svezi, iznuđene «hrvatsko-srpske koalicije» koja eo ipso potire načelo hrvatskoga povijesnog prava i samim tim ideju hrvatskog političkog naroda (nacije). Stoga, onkraj svaka emancipacijskog potencijala, Pupovčev „srbački antifašizam“, po crti „ubojita spoja politike i lingvistike“ (B. Pofuk), prevratno prkosi svakoj ideji hrvatske nacionalne države, što je i credo zloglasna SANU-memoranduma (1986.). Naime, «duhovno jedinstvenim, a vezanim istim ili sličnim nacionalnim interesima i težnjama s ostalim Srpstvom, Srbima Hrvatske bila je strana i neprihvatljiva hrvatska državna ideja“ (V. Krestić).

12. Iako je na vlast došao na krilima „novoga smjera“ (2000.), što je samo inačica pogubna „novog kursa" (1905.), Ivica je Račan izbjegao „hrvatsko-srpsku koaliciju“ koja se podmetala preko tzv. „manjinskih lista“. Pače, gotovo je njegova oporuka: kako je, spram „politike manjinskih lista“, konačno „vrijeme da u Hrvatskoj imamo političke Hrvate, u smislu da svi građani na jednak način i pod istim uvjetima budu birani u parlament»“. Uktatko, posebice preko Mate Arlovića, Račan je nastojao afirmirati «političko hrvatstvo», tj. stvoriti Hrvatsku kao moderni politički narod (naciju). Štoviše, između HDZ-a i SDP-a postojao je dogovor oko «ukidanja manjinskih lista», čime se «praktički u zakonsku regulativu uvodi pojam političkog Hrvata» (Jutarnji list, 23. srpnja 2005.)

13. Nažalost, mogući povijesni hod: dok je pod HDZ-om „ostvarena hrvatska nacionalna država“, pod vodstvom je SDP-a „ostvarena hrvatska nacija“ – uz izvanjske sponzore - zaustavila je, višeputno povijesno potvrđena, „srbo-talijanska alijansa“. Ukratko, okrinkan kao «put u asimilaciju Srba» (Pupovac & Radin), taj u bîti starčevićanski projekt zamire Račanovom tjelesnom i Arlovićevom političkom smrću. Naime, obilježena „antimanjinskim džihadom“, takva je Arlovićeva (SDP) nastojanja Furio Radin osporio „u ime nekog starčevićanskog političkog hrvatstva“, što je Pupovac sveo kao „poziv na asimilaciju“. Međutim, usporedne liste, nemogućnost sastavljanja stabilne vlade bez Srba kao Srba, a ne kao građana, „govori da će se Hrvati morati konačno odlučiti jesu li za liberalnu (građansku) ili etničku demokraciju.“ (Ljubomir Antić). Stoga, lažna aksiomatika „demokracija ili nacija“ (V. Pusić), potporom Pupovčeva „ključarenja", pripada eksplicitnom repertoaru „(č)etničke demokracije".

14. Međutim, lukavstvom uma, takvu je demo(n)kraciju samoubojstveno (pro)vodio sanader-kosorizirani HDZ, čime su (po)rušeni sami temelji hrvatske države. Naime, očito uz izvanjski support, idealni koalicijski partner postao je «detuđmanizirani HDZ» i nastavno Milanovićeva lijevo-liberalna alijansa. Simbolički je počelo u Novinarskom domu koji, kao „sekularno svetosavsko svetište“, postaje kultno okupljalište hrvatske političke, znanstvene, kulturne i ine elite. Ukratko, nakon legendarna Sanaderova zaziva („Hristos se rodi“) i Pupovčeva pobožna odziva („Vaistinu se Hristos rodi“), to „svetište" - tobože popločenih „europskih vrijednosti“, što ih prirediše „vlaški glumci“ Sanader (Dugebabe) i Pupovac (Miranje Donje) –  ostat će školsko-udžbeničkim primjerom zlorabe vjere u političke svrhe.

15. U tom ozračju, predstavljen kao «najjača Sanaderova karta za put u Europu», Pupovac otvoreno poručuje: «došlo je vrijeme da izađemo [Srbi] iz sfere nacionalne i političke manjine u kojoj smo bili protekle dve decenije i da uđemo u prostor ravnopravnog naroda i javnog političkog djelovanja». Po toj crti, kao demokratski iskorak u duhu ZAVNOH-ove podjele suvereniteta, Stanimirović je pozdravio «Boljkovčevu kandidaturu na listi SDSS-a», glede njegova zalaganja «da se Srbima u Hrvatskoj vrati status konstitutivnog naroda koji im je oduzet 1990.». S tim u svezi i u bratskim banjalučkim Nezavisnim novinama, Pupovac je bezodvlačno poručio: „Srbi će se smatrati ravnopravnim narodom, a neće biti samo kao kategorija manjine“.

16. Međutim, uz Sanader-Pupovčevu blagoslov, glede tobožnjih „europskih vrijednosti“, kao osovina politike „novoga smjera“, ostvarena dvomandatna „hrvatsko-srpska koalicija“ (HDZ/SDDS) ispostavila je katastrofalni saldo. Naime, lansiran po crti Pupovčeve pobožnosti, „Sanader je prezidencijalizirao vlast te postavio čvrste temelje klijentelističko-korupcijske piramide i 'pokroviteljske demokracije'“ (Mirjana Kasapović). Drugim riječima, Sanader je uspostavio izrazito koruptivni model vladanja koji je dugoročno onesposobio upravljanje državom i, s tim u svezi, „dugoročno, poništio povjerenje građana u državne i političke institucije“ (Davor Butković). Govore tako novinari, što su donedavna „dugebabskom svecu“, gotovo  jeli „iz ruke zbog Hristos se rodi“ (Jurica Pavičić).

17. Spomenuta je klerikalna parada, na što je prvi upozorio Ivan Zvonimir Čičak,  bila tek kulisa za pomno ispredanje kriminalno-koruptivne mreže, pa Sanaderov „Hristos se rodi“ sigurno je „najskuplje naplaćena božićna čestitka u sveukupnoj povijesti kršćanstva“ (Zoran Ferić). Sve u svemu, onkraj liberalno-demokratskih vrijednosti, etnocentrističko-koalicijsko partnerstvo učinilo je Hrvatsku taocima vješto osmišljene političke demagogije koja je, uz posvemašnju frustraciju i nezadovoljstvo,  dovela Hrvatsku na rub bankrota. Štoviše, u toj priči „Pupovac ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati“. Zapravo, on „vodi politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta. Tek toliko da Srbima pokaže da trebaju zaštitnika“ (I. Josipović).

18. Sve u svemu, spomennuta koalicijska politika, tragom tobožnjih „europskih vrijednosti“, dosegla je samo dno (gospodarsko, socijalno i moralno), bacivši Hrvatsku na koljena pred vrata Eunije. S tim u svezi - glede otvorena Pupovčeva dosjea: slučaj „pokrštavanja 11.000 srpske djece“ (Glas Koncila), slučaj „reketarenja Vlade“ (upozorba I. Josipovića), nedavni „slučaj Tesla banka“ i, posebno, bolni „slučaj Šreter“ (svjedok Slavko Degoricija) - samo je pitanje: čeka li, poput bivšega koalicijskog partnera (Ive Sanadera), i notorna „etnobiznismena“ Pupovca remetinačka sudbina? Najzad, tragom skandalozno deklarirane paraepistemologije, vjerojatno, znanstvena zajednica ne će moći izbjeći pravorijek glede Pupovčeva otvorena „zločina za pisaćim stolom“, što namire mu „ubojiti spoj politike i lingvistike“ (Branimir Pofuk).

19. U kontekstu „shizofrene Hrvatske“, glede dubokih „ustaško-partizanskih (endehaško-zavnohaških)“ podjela i prijepora, zaobilazeći «Brezovičku» ter grubo kriminalizirajući «Kninsku obljetnicu» (kao «etničko čišćenje Srba»), na mala vrata, najprije, kao «ustanak naroda Like», Pupovčev SNV/SDSS rehabilitira raniji hrvatsko-socijalistički praznik; pače, otvorenim reketom osigurava državna sredstva (3,8 milijuna kuna) za obnovu njegova simbola. «Ako vlada Jadranke Kosor do kraja godine ne sagradi novi spomenik partizanima u Srbu, SDSS će napustiti Vladu» (Slobodan Uzelac). Izim da ne zna zašto je Bebić «prihvatio pokroviteljstvo na tim skupom» (koji «predstavlja kršenje Zakona o blagdanima»), dopredsjednik HDZ-a Andrija Hebrang poručuje da se u Srbu 27. srpnja 1941. godine nije dogodio nikakav ustanak, nego je to «bio početak četničkog orgijanja na prostoru Hrvatske». Rekao bi Polonije: “To je ludost. Ali u toj ludosti ima sistema“.

20. U razbistravanju te sistemske ludosti, u razluđivanju „slučajne države“ (Zoran Milanović), međutim, pridonijeli su povjesničari, posebice oni sa središnjega Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (Ivo Banac, Neven Budak i Tvrtko Jakovina),  koji su u najmanju ruku relativizirali, pače i banalizirali antifašstičku narav ustanka. «Kao što je narodna pjesma nastojala stvari uljepšati, tako je i proslava 27. srpnja 1941. bila nešto drugo od onoga što se stvarno dogodilo» (T. Jakovina). Uglavnom, govorom je objektivnih činjenica o «partizansko-četničkom sljubu», i inih autora (Mato Artuković, Ante Beljo, Ivan Biondić,  Krešo Bušić, Davor Dijanović, Mario Jareb, Josip Jurčević, Damir Kalafatić, Josip Pavičić, Petar Strčić, Željko Tomašević, Zdravko Dizdar i dr.), stubokom obeskrijepljena priča o «antifašističkom Srbu» i njegovu ustanku.

21. Na njegovu braniku («do istrage naše, ili vaše»), utjelovljena „posljednjim Mohikancima“ Mesić-Fumićeve SAAB-ovštine, ostala je tek neoboljševička povjesnica Goldsteinovih, koja (ne)izravno amnestira velikosrpski (četnički) program kao izvor povijesnih nevolja problema na ovim prostorima. Paradigmatski obilježava to knjiga 1941. - godina koja se vraća (S. Goldstein). Tragom te dicte Jadovno (1941.) postaje „maticom   svih kasnijih zločina druge polovice XX. stoljeća u Hrvatskoj i BiH“ (M. Pupovac). U svemu tome, kao nesuđeni akademik, a doskora pariški poklisar, Ivo Goldstein ne libi se kolege suprotna mišljenja agitropovski obilježiti „ustašoidnim bulažnjenjem te direktnim negiranjem antifašističkog karaktera ove države.“ Zbog toga  bivši koalicijski vicepremijer (Slobodan Uzelac), bespogovorno, „sve zainteresirane upućuje na tekstove prof. Ive Goldsteina“.

22. Međutim, kad je riječ o povijesnim pitanjima, kao organizirana profesija, na njih će odgovoriti povjesničari čija je, onkraj ideološkog, temeljna (istinska) vokacija u funkciji znanstveno-kulturnog transfera. S tim u svezi, uz devet povijesnih katedri ter nekoliko zavoda i instituta, u smislu „otvorene povjesnice“ (historia aperta) - na preporuku, pače i otvorenu narudžbu Vlade - hrvatski povjesničari mogu dati relevantan stručni pravorijek, glede nezavršena poglavlja Drugoga svjetskog rata. Riječ je o dramatičnim prijeporima i podjelama koje više od dva desetljeća drže Hrvatsku na rubu građanskog rata, onemogućivši joj da se osovi kao normalna, suvremena politička nacija (politički kroatizam), prispodobna svijetu liberalne demokracije. Iako ne bi obvezivao (politika je ipak „umijeće mogućeg“), stručno-povjesnički pravorijek bi nepovratno  usmjeravao (određivao) političku elitu.

23. Suprotno tome, tek pod „autoritetom Goldstenovih“, 27. srpnja 2010. u Srbu „otkriven je obnovljeni spomenik ličkim antifašističkim ustanicima“. U tom duhu, otkrivajući spomenik, Ivo Josipović neupitno zbori: „Pobijedili ste vi, dragi partizani, suborci moga oca partizana!“. Budući da je “naša država, kojoj i u Ustavu stoji da je antifašistička, zato sam sretan kada na vašim prsima vidim partizanska odlikovanja i kape partizanke. S ponosom ih nosite, da ih svi vide”. Zapažen je, pritom, i nastup buduća „školskog“ ministra (Željko Jovanović): „Ovdje se slavi jedna od najvažnijih tekovina moderne Hrvatske – antifašizam. Baš kao i medicina, i povijest se temelji na dokazima i činjenicama, a činjenica je da je otpor fašizmu u Hrvatskoj počeo u Srbu. Šačica ljudi koja prosvjeduje izgubljena je u neistinama”. Kao i u pitanju jezika (pravopisa) i inoga, Jovanović je kadar priznati samo sud svoje Partije.

24. Sve u svemu, pored očevidnih kritvorenja povijesnih činjenica, «obnovljeni spomenik antifašizma» proturječi duhu Ustava Republike Hrvatske, njenim pozitivnim zakonima te saborskim deklaracijama i europskim rezolucijama. Čitavu «argumentaciju» tek obilježava zgoljni politički interes, poduprt snagom «ucjenjivačkog potencijala», što proizlazi iz «trgovačkog ugovora» između etnocentrističko-koalicijskih partnera. Kao „etnobiznismen“, Pupovac je „reketario sve dosadašnje Vlade i ostvarivao velike financijske prihode iz proračuna“. Štoviše, pristiglo je mnogo pritužbi u kojima se „Srbi i neke njihove organizacije“ žale da Pupovac netransparentno troši novac namijenjen manjinama (Ivo Josipović).

25. U svemu tome, onkraj svaka «emancipacijskog potencijala», Pupovčev «obnovljeni antifašizam» nasilno prkosi ideji hrvatske nacionalne države, koji je balvanska prepreka na putu suvremene hrvatske nacije. Naime, kao ideolog i svojedobno «konzekventni eksponent Miloševićeva [a potom Tadićevih i danas Nikolićevih – I. B.] političkih interesa u Hrvatskoj», Pupovac «onemogućava hrvatskim Srbima da postanu dijelom hrvatskoga političkog naroda» (Davor Gjenero). Međutim, u bîti suglasan s Pupovčevim „srbačkim antifašizmom“ i njegovim „kapama partizankama“, to za Josipovića nije problem, već što se „nedemokratični“ Pupovac „suprotstavlja pluralizaciji manjinske političke scene“.

26. Zbog svega toga, ako ne bi, kao u svakoj normalnoj državi, zbog opisana skandala «pala vlada», u najmanju ruku, trebalo bi pokrenuti saborsko povjerenstvo glede istrage o i oko «obnovljenog spomenika antifašizmu». Naime, zaglavimo još jednom, riječ je o političkom nasilju par excellence, što ga iza leđa naroda (nacije), (o)pozicijski poduprta (izim HSP-a), legitimira opisani Pupovčev projekt «Srbi kao ključ». U svezi s tim, kako pokazuju ozbiljne povijesno-politološke raščlambe, glede si programa, SDSS je tipični baštinik velesrpske (vulgo: četničke) ideologije. Ako je to tako, onda ta (č)etnička stranka, kao «balvan u peti hrvatskog parlamentarizma“ i glede slova pozitivnih Zakona, «smjera  podrivanju slobodnog demokratskog poretka ili ugrožavanju opstojnosti Republike Hrvatske».

27. Na tom tragu, glede «opstanka nacije» (dakle: i Srba u Hrvatskoj) i pravedna mira na ovim prostorima, iz Družbe «Braća Hrvatskog Zmaja», još 2010. godine,  potekla je pobuda mjerodavnom Ministarstvu: kako bi se pokrenuo postupak za «ocjenu ustavnosti [SDSS-a] pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske». Iako je taj prijedlog potvrđen na godišnjem Zmajskom sijelu, kao favoriti ranije opisane „klijentelističko-korupcijske piramide“, bivši (Dragutin Feletar, Zmaj Velikootočki) i sadašnji Veliki meštar (Nevio Šetić, Zmaj od Istre) skandalozno su odbili proslijediti taj prijedlog. Uz ino, vjerojatno, tako su se pokrivala leđa „časnom bratu“ Boži Biškupiću, Zmaju od Male Mlake koji je, kao dvomandatni ministar kulture, uz poklonjeni kamen iz „majčice Srbije“, obilato financirao obnavljanje „srbačkog spomenika“ ter i mnoge druge  pročetničke projekte.

28. U tom kontekstu nameće se i nužna revizija Zakona o oprostu (NN 88/1996.), koji se pokazao „kao perpetum mobile inflitracije velikosrpske idelogije u hrvatsko društvo i praktične reintegracije srpskih terorista (četnika) u strukture hrvatske vlasti“, čime se otvaraju pretpostavke „za prihvaćanje i puzajuću primjenu plan Z-4“. (N. Piskač). Najnoviji je to „slučaj Bore Rkmana“. Naime, „na mjesto Sisačko-moslavačkog dožupana zasjeo je gospodin koji je bio ratni novinar SAO Krajine i koji je poticao ratna djelovanja pobunjenika protiv ove iste zemlje, kojom će tobože sada upravljati - na čiju korist? [...] Danas taj `osloboditelj`, zahvaljujući iznuđenom Zakonu o oprostu, mirno sjedi u hrvatskom Saboru“ (Vlado Košić). S tim u svezi bit će zanimljiv ishod podnijete kaznene prijave (povjesnikJosip Jurčević i novinarka Kristina Vidović Krišto) protiv predsjednika SDSS-e Vojislava Stanimirovića zbog kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnih zločina.

29. Sve u svemu, tragom skandalozna Pusićkina aksioma («demokracija ili nacija»), naspram liberalne, obilježena dramatičnim podjelama i frustracijama, bankrotirana Hrvatska sve dublje tone u mutnim vodama inducirane «(č)etničke demokracije». Međutim, ono što je paradoksalno, na putu izgradbe, odnosno ostvarbe liberalne (građanske) demokracije, ugrozbeno se isprećuje ideopolitička (nepovijesna) arhitektura Izvorišnih osnova (preambula) hrvatskog Ustava. Naime, izim što boljševički zakriljuje i potire i ono malo istinskog demokratskog antifašizma, kao izvorištem importiranih (anti)fašističkih podjela i prijepora (po kojima se odmjerava svako pitanje „od filologije do ginekologije“), spomenuta arhitektura (posebno „zavnohovska mantra“), upravo strukturalno onemogućava da se Hrvatska oblikuje kao suvremeni politički narod (nacija).

30. Utoliko, Izvorišne osnove treba stubokom deideologizirati. Naime, nakon neizostavna uglavljivanja naše pripadnosti svijetu judeo-kršćanske uljudbe, imenskog identiteta („Tanajske“ i „Bašćanska ploča“) ter spomena stalne borbe za nacionalni i državni identitet, treba poći od tri nepobitne povijesne činjenice: (1) slobodni izbori (plebiscit), prvi put u povijesti hrvatskog naroda (1990.); (2) međunarodno priznanje hrvatske nacionalne države (1992.) i, bez čega bi se spomenuto moglo „objesiti mačku o rep“, (3) Hrvatski obrambeno-osloboditeljski rat (1991.-1995.). Po toj crti - napose, nakon oslobađanja hrvatskih generala, glede haaške neupitnosti „Oluje“- usuprot kolonijalne „novoga smjera“, otvara se prostor politike izvorna „hrvatskog pravca“.

31. S obzirom na najavljene ustavne promjene, zabacujući dosadašnji pogubni voluntarizam, Hrvatska se mora odrediti kao suvremena nacija (nacionalna država) svih njezinih državljana, tako da državna vlast treba načelno razlikovati samo državljane od nedržavljana. Ona će, kako je snatrio Ivica Račan, sve svoje državljane – dakako, uvažavajući i štiteći njihove narodne, vjerske i kulturne posebnosti - tretirati „političkim Hrvatima“. Ukratko, „Hrvatsku treba graditi kao modernu europsku naciju, a ne skup etničkih zajednica“ (Siniša Tatalović). Po toj crti, samo je prividno šokantana Gotovinina poruka: „Izbjegli Srbi se trebaju vratiti svojim kućama, jer je Hrvatska i njihova domovina“. Naime, tek kao „politički Hrvati“, oni se mogu nesmetano uključiti u hrvatski nacionalno-državni korpus.

32. Zato se u Hrvatskoj ne smije nikomu dopuštati da, glede protimbe „političkom hrvatstvu“, ostvaruje karijeru i etnobiznis ter getoizira svoje sunarodnjake. Svi ti manjinski narodi imaju šansu u spektru stranaka u Hrvatskoj da se opredijele čiji program im najviše odgovara i da kroz tu stranku ostvare svoja prava u zajedništvu s Hrvatima kao većinskim narodom. S druge strane, birači trebaju državnu politiku i programe političkih stranaka ocijenjivati samo po tomu koliko oni doprinose jačanju države, socijalnoj sigurnosti državljana i općem blagostanju (Benjamin Tolić). Prema tome, zakonom treba zabraniti postojanje srpskih ili bilo čijih manjinskih stranaka, jer to je temeljni običaj i „najdemokratskije“ zemlje na svijetu SAD-a  i, uopće, svijeta liberalne demokracije.

33. Zatvaranjem poglavlja Drugoga svjetskog rata, arhiviranjem dramatičnih (anti)fašističkih podjela, Hrvatskoj bi konačno bilo omogućeno da se uspostavi kao normalni, suvremeni politički narod (nacija). S tim u svezi, glede uspostave nezaobilazna dijaloga (poruka Vatikana), pored »Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu« (2009.), posebnu važnost ima dokument »Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti« (2000.). Naime, glede nedovršene hrvatske nacije, relavantna je teza: pod egidom militatnog liberalizma, otvorivši prostor velikosrpskom ekspanzionizmu, strossmayer-račkijevski jugoklerikalizam („etnojezični slavizam“) onemogućio je ostvarbu starčevićanski političkog naroda („politički kroatizam“), koji je tako je u 20. stoljeću („stoljeće smrti“) izložen importu europskih totalitarizamâ (fašizam, nacizam i komunizam).

34. Polazeći od zahtjeva za političkom samostalnošću i neovisnošću hrvatskog naroda, još je Starčević naglašavao kao krajnju svrhu povijesnoga opstanka naroda – da postane politički narod (suvremeno: nacija), ravnopravna osoba u međunarodnoj zajednici. Za njega pitanja o vrhovništvu vlasti, što proizlazi iz samoga naroda kao političke zajednice, prethode svim drugim pitanjima i čine ono suglasje državne zajednice na kojemu se moraju graditi sva politička mnijenja i stranke. Međutim, glede današnje (o)pozicijske političke elite, koja parazitizira na „ustaško-partizanskoj“ polarizaciji, takvo je suglasje zadnja rupa na svirali, da bi Hrvatska bila prihvaćena kao ravnopravni partner i Europi i svijetu.

35. Zbog toga, gotovo presudno, nameće se pitanje: “Hoće li i u Hrvatskoj prevladati u naznakama već prisutno načelo političkog nacionalizma, odnosno hoće li se hrvatska politika vratiti koncepciji ’hrvatskog političkog naroda’ afirmiranoj još u hrvatskoj politici 19. stoljeća.” (Nikša Stančić). Naime, u zapadnom i srednjoeuropskom se prostoru nacionalni suverenitet poistovjećuje s političkim narodom (nacija), tj. političko-teritorijalnom individualnošću s krajnjom ostvarbom u nacionalnoj državi. Jednodstavno, riječ je o identitetskom okviru bez kojega je nemoguće razumno postaviti, a još manje rješavati, bilo koje pitanje dramatične hrvatske zbilje. Na taj način, naspram Pupovčeva „ključa“ i glavinjanja „novo-smjeraške“ (č)etničke elite, okrenuti izazovima zapadno-demokratskog svijeta, hrvatski bi se državljani (građani), konačno, mogli posvetiti rješavanju bitnih životnih pitanja materijalna prosperiteta, kulturnog, znanstvenog i svekolikog inog duhovnog napretka.

36.  S druge strane, nacionalna i lokalna (ne)istražena viktimogena toponimija – polazeći od dostojanstva (pijeteta) Žrtve same po sebi – onkraj ostrašćenih (anti)fašističkih ideologija, postaje predmetom sustavna povjesničko-forenzičnoga istraživanja, duhovnog oplakivanja (okajavanja) ter pravno-moralnog sankcioniranja. U tom kontekstu, na primjeru već pozitivnih iskustava, uljudbeno će se zbrinjavati i spomenička baština totalitarnih sustava. Primjerice, u Mađarskoj i nekim drugim zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka, „antifašistički spomenici su sačuvani, muzeološki obrađeni i izloženi u specifičnom parku skulptura“ (Ivana Hanaček i Ivan Klisurić).  S tim u svezi, kao svjedočanstvo jednoga vremena - upravo bi lički Srb mogao biti idealno mjeso za izgradbu parka „antifašističkih“ spomen-obilježja, tj. kao hrvatska inačica „Szoborparka, 'jurskog' parka komunizma“. Na taj način simbolički bi se arhiviralo jedno poglavlje dramatične hrvatske povjesnice.

37. Naime, Račan-Sanader-Kosor-Milanovićev vladalački „novi smjer“ ideološka je protega „novog kursa“ (1903.) i kobnih „riječko-zadarskih rezolucionaša“ (1905.), čija je politika vodila u stvaranje monarhijske Jugoslavije, uslijedila je stvaranjem komunističke Jugoslavije i okončana ratnim pohodom Srba na Hrvate i Hrvatsku sa strašnim posljedicama. Krug se zatvorio od „literarne“ prijetnje Srba (1902.) o istrebljenju Hrvata do pokušaja njegove ostvarbe (1991.-1995). Između ta dva nadnevka, u krugu više od 90 godina, raslo je i razvijalo „kobno sjeme“ politike „novoga kursa“, koje je ponovno proklijalo 2000., posebice, nakon haaške optužnice hrvatskim generalima (incl. hrvatskoj nacionalnoj državi). Međutim, oslobađanjem hrvatskih generala, glede neupitnosti Domovinskog rata, zaokružen je pobjednički „Velebitski krug“ (v. Velebitna izjava), tako da se, naspram kolonijalne politike „novoga smjera“, otvara nova stranica politike izvorna „hrvatskog pravca“.

38. Taj su smjerokaz, upravo, obilježile prve „oslobođene“ riječi generala Gotovine: „Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti svi zajedno, ovo je naša pobjeda.“ U tom ozračju, doista, , „Još Hrvatska ni' propala jer uistinu vrvi talentima i izuzetnim mladima. Ljudi posvuda obožavaju čuti Istinu, te viziju bolje Božje Hrvatske“. Ako je to tako, onda: „Hoćemo suverenu državu i društvo održivog razvoja, istinske demokracije, slobode misli, stvaralaštva i odlučivanja, čistih računa, dostojanstva i blagostanja, u kojoj ćemo svi biti sretni i svoji na svome“ (Davor Pavuna). Sve u svemu, tragom te osviještene vizije i moguće njezine ostvarbe, nakon dramatične višestoljetne odisejade, prvenstveno zahvaljujući Božjem počelu «molitve i rada» (Benedicti doctrine), usprkos tragičnih iskustava importirane Methodii doctrine («bratstva po krvi i jeziku») te Marx-Lenjin-Tito-doktrine («bratstva po klasi»), Hrvati su ipak (p)ostali pobjednici. Stekliški kazano, naspram „iz tuđe“, kao politički narod (nacija), Hrvati po prvi put mogu pisati povijest „iz vlastite glave“.

Priredio: prof. dr. sc. Ivan Biondić, stručni savjetnik UHDDR-a Grada Rijeke

P. S.

„Riječka izjava“ obuhvaća  skraćene (sažete), dok su cjelovite teze, uz pripadnu znanstveno-stručnu aparaturu,  posebno kontekstualizirane u dodatnom prilogu (v. niže).

DODATAK: KONTEKSTUALIZACIJA „RIJEČKE IZJAVE“

1. U (de)konstrukciji sjećanja jednoga naroda (nacije) bitnu ulogu imaju  kalendari, to jest državni praznici.  S tim u svezi, na svom posljednjem, 4. zasjedanju ZAVNOH-a u kolovozu 1945. (ne brkati s preambulično-ustavnim 3. zasjedanjem iz 1943.), na poticaj CK Komunističke partije Hrvatske, «prihvaćen je prijedlog zakona da se 27. jul proglasi praznikom narodnog ustanka u Hrvatskoj«. Simbolički je to nešto kasnije (1951.) posvjedočio i Radaušev socrealistički spomenik u Srbu, u kojem je - stoji uklesano - «27. VII 1941. pukla prva ustanička puška u Hrvatskoj». Kako je «razdioba ustanaka» određivana po partijskom ključu, koji nije imao puno veze sa stvarnim događajima, uskraćen je tako prioritet «Sisačkom odredu» (Brezovica, 22. lipnja 1941.). U svakom slučaju, ostaje «činjenica da je i u određivanju stvarnog datuma ustanka Hrvatska i tu bila zakinuta» (Ivo Banac). Izim kalendarske, „Srbački ustanak“ od samih je početaka opterećen protuslovnom ideološko-političkom i teškom viktimološkom hipotekom.[1]

2. Naime, u osvetničkom žaru, ustanici su tom prilikom počinili teške zločine nad hrvatskim življem (pobijeno šest stotina civila i tri katolička svećenika, od kojih jedan pečen na ražnju, razorene katoličke crkve, protjerano i obeskućeno osam tisuća ljudi).[2] Ustanak je bio pomagan i financiran od strane talijanskih fašista, koji su tako željeli proširiti svoju vlast izvan anketirana područja. Uopće, riječ je o tzv. nediferenciranom ustanku, gdje su kao prst i nokat djelovali četnici i partizani (komunisti), o čemu bilježi  i notorni Simo Dubajić, kad kaže: «Osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno». O demonstraciji toga četničko-partizanskog zajedništva iz «proljećarske godine» (1971.) dramatično  svjedoči Savka Dapčević, koja je zapisala: «Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu! Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje». Naime, riječ je o velikom velikosrpskom četničkom mitingu (Srb, 1971.), kada je,  uz nazočnost onodobna  srbijanskog političkog čelnika Draže Markovića,  „u kooperaciji s komunistima stvorena platforma borbe protiv hrvatske samostalnosti i slobode i za buduće događaje.“[3]

3. S obzirom na to, vodeći računao srbačkom backgroundu, nakon sloma komunizma i jugoslavenske državne zajednice, u duhu Božičnog ustava (1990.), Zakonom RH o blagdanima (NN, br 14/91) ispravljena je povijesna krivotvorba i nepravda. Riječ je o tome da je  nekadašnji «Dan ustanka», što se 27. srpnja slavio kao republički praznik socijalističke Republike Hrvatske, zamijenio «Dan antifašističke borbe», što se, kao državni blagdan demokratske Republike Hrvatske, obilježava u znak sjećanja na 22. lipnja 1941. Naime, tada je u šumi Brezovica kod Siska «osnovan Prvi sisački partizanski odred, ujedno i prva anti-hitlerovska postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi». Iako je time i zakonski stavljen izvan snage, priča o i oko srbačkoga «antifašističkog ustanka» nije skinuta s dnevnog reda, sve do današnjih dana.[4] Ponajprije, dalekovidno su bile potvrđene Savkine dramatične »slutnje i sumnje», što, međutim, nisu dirnule njezinu nasljednicu na  HNS-ov u tronu - Vesnu Pusić koja, pače,  ima  jednu od središnjih uloga  u obnovi  zlokobna „srbačkog antifašizma“.[5]

4. Naime, upravo pred «antifašističkim spomenikom» u Srbu, uz neizbježna vojvodu Šešelja i neke od parola («Živio Milošević», «Ovo je Srbija», «Ubit ćemo Tuđmana), održan je 30. oktobra 1990. velikosrpsko-četnički  miting, poznat kao Raškovićev »neoružani ustanak srpskoga naroda«, iako je dobrom dijelu hrvatskih Srba već bilo «izmješteno» i podijeljeno JNA-oružje. Bio to ustanak protiv sazivanja pluralna i demokratskog Hrvatskog sabora, kad je odmetničko-terorističko Srpsko nacionalno, preteča Pupovčeva Srpskog narodnog vijeća (SNV), u Deklaraciji izdvojilo dva glavna cilja: dvojni suverenitet i poseban teritorij. Očigledno, Srb je tako toponimijski postao simbol kontinuiteta antihrvatske četničke zločinačke politike 1941., 1971. i 1991. godine.[6] Kako je poznato, kninsku je paradržavnu tvorevinu, kao i srbački spomenik pseudoantifašističke ideologije, zbrisala Oluja (1995.), iznjedrivši tako spomenuti državni blagdan. Međutim, uz support haaškog tužiteljstva, svevši Oluju na «organizirani zločin protjerivanja Srba iz Hrvatske», ne znajući «što slavimo na Dan domovinske zahvalnosti»,[7] Pupovac je „nosmjernim“ korakom po korak rehabilitirao „srbački antifašizam“. Odakle i kako, upravo,  taj mandat namire „kontraverzni“ Milorad Pupovac? [8]

5. Rehabilitacija je «srbačkog ustanka» sastavni dio projekta kolonijalne  „Erasmus Gilde“ (1993.-1998.), te Goldstein-Pusićkine družbe, što je raskrivena kao parapolitički stožer koji kriminalizira Domovinski rat i, s tim u svezi, zatire svaku ideju hrvatske nacionalne države.[9] Naime, po crti aksioma «demokracija ili nacija»,[10] što ga je skovala naša «kozmopolitsko-liberalna politička femina“ (Vesna Pusić),[11] supportom je Sorosove filantropije ter patronatom  pax britannice, [12] projektirana «Druga Republika Hrvatska». Iako su nacionalna država i demokracija „nerazdvojno povezane“, budući da je „nacionalna država rodno mjesto modernoj, liberalnoj demokraciji i ona je jedino jamstvo njezinog opstanka»,[13] zabrodila je pogubna politika «od nacionalne države ka državi građana».[14] Za malobrojne narode (nacije), nacionalna država znači jedinu mogućnost samoostvarivanja i samoodređivanja. Otkuda takav nesporazum naših  „erazmatika“ s bićem naroda, «kada ne samo da nije nikakvo zlo živjeti u nacionalnoj povijesti, smjestiti se u stvarnost jedne kulture i jednoga jezika, te se osjećati solidarnim sa sudbinom jednoga naroda», već je to još jedini način da se «autentično bude građaninom».[15] Kazano drugačije, osjećanje pripadnosti istom jeziku i kulturi, odnosno nacionalni identitet, «nije ništa drugo do koristan mehanizam koji političkoj zajednici omogućuje egzistenciju i istinsko osjećanje vlastite egzistencije».[16]

6. I dok je „Tuđmanova Hrvatska“ skoro čitavo desetljeće, naspram importirana balkanskog, pokušavala afirmirati izvorni srednjoeuropski identitet,[17] sluteći iza svakog projekta regionalne suradnje remake Jugoslavije, njezin je novi predsjednik (Stjepan Mesić), u ime približavanja NATO-u i Europskoj uniji via Balcan - suprotno ustavnim odredbama - organizirao europski sastanak na vrhu (summit) o Balkanu u studenome 2000. godine u Zagrebu.[18] Ukratko, nakon neosigurane „Tuđmanove baštine“[19] i uzdrmala  „hrvatskog pravca“ glede mangupa u vlastitim  redovima, trećesječanjskom su smjenom (2000.), uz zeleno svijetlo HAZU-ova „Foruma,“[20] položene tračnice politike balkanskoga „novog smjera“. Riječ je o tzv. detuđmanizaciji koju, blasfemično nagradivši ideološko-političkog pokrovitelja,[21] promiče dvomandatni predsjednik (S. Mesić), čime se otvoreno demontirala hrvatska nacionalna država. Naime, naspram predsjednika Tuđmana, koji je «gradio državne institucije, poput vojske, policije i vanjskih poslova», sve kasnije, «posttuđmanovske vlasti, naprosto su uništile institucije», tako da «u današnjoj hrvatskoj državi doslovno ne postoje državne institucije».[22] Dakle, u EPH-alnoj se tvrđavi, kao neupitnom medijskom pokrovitelju politike „novoga smjera“, bezodvlačno priznanje „da je Mesić rušio državne institucije (dok ih je Tuđman pokušavao graditi)». Međutim, usprkos tome,  EPH-alni opion maker će se «složiti s ocjenom Slavka Goldsteina» koji, drži da je, «svim svojim greškama usprkos», Mesić odigrao «presudno važnu ulogu u procesu demokratizacije Hrvatske» (detuđmanizacija) te mu se «redovito pripisuje titula šampiona tog procesa».[23] Sapienti sat!

7. U ozračju druge obljetnice «pada Vukovara», „šampionska demokracija“  svoj je pohod započela poznatim «pomirbenim» okruglim stolom „Srbi i Hrvati“ (Muzej «Mimara», 1993.).[24] Na tom skupu, valja spomenuti, među „hrvatskim“ delegatima, naknadno svjedoči junior Goldstein (1998.), bio je prihvaćen dogovor «da se ne postavlja pitanje granica i pitanje odgovornosti za rat».[25] Naime, tada se  već pripravljao projekt konfederalne ili pak redizajnirane Jugoslavije (kasnije, pod britanskim patronatom, poznat kao Zapadni Balkan), koji bi «svi narodi na području bivše Jugoslavije postupno prihvatili ili pak bili osuđeni prihvatiti».[26] S tim u svezi  svjesno je prešućen zloglasni SANU-Memorandum (1986.). Naime, „ostaje činjenica da se, prema priznanju Vesne Pusić [na konferenciji za novinare – I. B.], službeno nije raspravljalo o Memorandumu SANU, od čega, čini mi se, intelektualci-hrvatski građani nisu smjeli odustati».[27] Međutim, upravo je  njegovim tragom krenula velikosrpska osvajačka politika, tj. Miloševićev «Mein Kampf» - temeljni uzročnik rata i zla na ovim prostorima.[28] Obilježbom 15. obljetnice te veleizdaje, spomenuti je zločin zasvjedočen tek virtualnom „spomen-pločom“, jer je nadležno Ministarstvo kulture odbilo dopusnicu glede podizanja stvarne (mramorne) ploče u atriju Muzeja „Mimara“.[29]

8. Smatrajući da «nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima» (iako, prema drevnokineskoj, «pogrešni pojmovi vode u rat»), spomenuti  „zločin“ na tom skupu urbi et orbi demonstrira M. Pupovac.  Naime, bez šire obrazložbe, on podastire gotovo ultimativni  projekt „Srbi kao ključ“,  koji počiva na  četiri aksioma: (1) Hrvati i Srbi nisu nikada živjeli zajedno bez trećeg; (2) Srbi u Hrvatskoj imaju permanentnu suverenu, tj. autonomnu političku volju; (3) Hrvati i Srbi u Hrvatskoj nisu pomirili svoje nacionalne interese; (4) Civilni život Srba u Hrvatskoj je oskudan u mnogim aspektima.[30] Naspram Ortegina,[31] po crti  Pupovčeva paraepistemološka načela  (po kojoj bi mu  svaka normalna znanstvena, pače i politička zajednica zauvijek pred nosom zalupila vrata)   uspostavlja se  neokhuenovski  model „naroda u narodu“, odnosno „države u državi“, što  je preteča kasnijega  „Plan Z-4“. U tom ozračju, kako je isključivo odgovorna za ovaj rat («nova je vlast protuustavno poništila konstitucijsku poziciju Srba u Hrvatskoj»), pravdajući tako odmetničko-terorističku Krajinu, Pupovac drži da,  glede «odsustva konstitucijske moći i konstitucijskog konsenzusa», Hrvatska ne može biti samostalna nacionalna država, već kao «asimetrična federalna zajednica»,[32] po čijoj se crti, upravo, kasnije, ultimativno traži pravno-financijsko konstituiranje parapolitičkih tijela  (SNV, ZVO i dr.).

9. Iako su „Bljesak“ i „Oluja" (1995.) otpuhale takve željkovane „asimetrije", pristigla je naplata na račun „mirne reintegracija Podunavlja“. Naime, uz ugradbu parapolitičkog sustava, ta je naplata, posebice, legitimirala SDSS - «etničku stranku s građanskim predznakom“,[33] koja nedvojbeno baštini velikosrpski program.[34] S obzirom na to, kao „balvan u peti hrvatskog parlamentarizma“, svojim «drvenoželjeznim» (u)strojem, SDSS drobi i narušava hrvatski suverenitet. Ukratko, riječ je o programu koji počinje i završava s ciljem pretvaranja Srba iz nacionalne manjine u konstitutivni narod, tj. Republiku Hrvatsku pozicionirati kao «nacionalnu državu Hrvata, ali i kao nacionalnu državu Srba».[35] Takva se pozicija, glede  „ukinuta“ dvojnog suvereniteta,   iščitava iz ustavnih  Izvorišnih osnova, tj. ZAVNOH-a,  bez čijeg  „poznavanja kao vrhovnog političkog i predstavničkog tijela revolucionarne Hrvatske nemoguće je razumjeti nacionalni i državni identitet moderne Hrvatske».[36] U svakom slučaju, od  vremena Milutina Baltića, Stanka Stojčevića i Dušana Dragosavca,  po prvi put, imamo Srbe u Vladi  birane po nacionalnoj  kvoti, odnosno ključu. „Tako birane članove izvršne vlasti imaju države s podijeljenim suverenitetom“. Središnja je  tu uloga SDSS-a kojeg  je „teško svrstati u klasične podjele na političkoj sceni, jer je alfa i omega  njihova programa  pretvoriti Srbe u Hrvatskoj u konstitutivni narod».[37]

10. Idealni bravari za Pupovčev «ključ» postali su Mesić i Račan, glede spomenute politike «novoga smjera» (2000.) i, s tim u svezi, iznuđene «hrvatsko-srpske koalicije» (HSK), koja eo ipso potire načelo hrvatskoga povijesnog prava i samim tim ideju hrvatskog političkog naroda (nacije). Prema tome, onkraj svaka emancipacijskog potencijala, Pupovčev „srbački antifašizam“, po crti „ubojita spoja politike i lingvistike“, prevratno prkosi svakoj ideji hrvatske nacionalne države, što je i credo zloglasna SANU-memoranduma (1986.), kako to opisuje jedan od njegovih vodećih autora. Naime, «duhovno jedinstvenim, a vezanim istim ili sličnim nacionalnim interesima i težnjama s ostalim Srpstvom, Srbima Hrvatske bila je strana i neprihvatljiva hrvatska državna ideja“. Ona  je  je bila „u sukobu sa idejom Srba u širenju postojeće srpske države, te Srbi Hrvatske nisu mogli niti hteli da prihvate takvu ideju pre svega zato što je ona pretpostavljala u nacionalnom pogledu jedinstvenu Hrvatsku».[38] S tim u svezi, «u građanskom sistemu, svi Hrvati i svi stanovnici Hrvatske, bez obzira na nacionalnu pripadnost, činili su hrvatski politički narod. Njima su priznavana sva građanska prava, ali im nije priznata nacionalno-politička individualnost, odnosno konstitutivnost».[39]

11. Iako je na vlast došao na krilima „novoga smjera“ (2000.), što je samo inačica pogubna „novog kursa" (1905.), Ivica je Račan izbjegao „hrvatsko-srpsku koaliciju“ koja se podmetala preko tzv. „manjinskih lista". Pače, gotovo je njegova oporuka:  kako je, spram „politike manjinskih lista“, konačno „vrijeme da u Hrvatskoj imamo političke Hrvate, u smislu da svi građani na jednak način i pod istim uvjetima budu birani u parlament»“. Dakle, posebice preko Mate Arlovića,  Račan je nastojao afirmirati «političko hrvatstvo», tj. stvoriti Hrvatsku kao modernu politički narod (naciju). Štoviše,  između HDZ-a i SDP-a postojao je  dogovor oko «ukidanja manjinskih lista», čime se «praktički  u zakonsku regulativu uvodi pojam političkog Hrvata».[40] Nažalost, mogući povijesni hod: dok je pod HDZ-om „ostvarena hrvatska nacionalna država", pod vodstvom je SDP-a „ostvarena hrvatska nacija“,   zaustavila je, višeputno povijesno potvrđena, „srbo-talijanska alijansa“. Naime, okrinkan kao «put u asimilaciju Srba» (Pupovac & Radin), taj u bîti starčevićanski projekt zamire Račanovom tjelesnom i Arlovićevom političkom smrću. Naime, obilježena „antimanjinskim džihadom“, takva je Arlovićeva (SDP) nastojanja Furio Radin osporio „u ime nekog starčevićanskog političkog hrvatstva“, što je Pupovac sveo kao „poziv na asimilaciju“.[41] Međutim, usporedne liste, nemogućnost sastavljanja stabilne vlade bez Srba kao Srba, a ne kao građana, „govori da će se Hrvati morati konačno odlučiti jesu li za liberalnu (građansku) ili etničku demokraciju.“[42] Stoga, lažna aksiomatika „demokracija ili nacija", potporom Pupovčeva „ključarenja“, pripada eksplicitnom repertoaru „(č)etničke demokracije“.

12.  Štoviše, lukavstvom uma, takvu je demo(n)kraciju  samoubojstveno (pro)vodio sanader-kosorizirani HDZ, čime su (po)rušeni sami temelji hrvatske države. Naime, očito uz izvanjski support,  idealni koalicijski  partner zato (p)ostaje «detuđmanizirani HDZ» i nastavno Milanovićeva lijevo-liberalne alijansa. Simbolički je počelo u Novinarskom domu koji, kao kultno „sekularno svetosavsko svetište“, udomljuje hrvatsku političku, znanstvenu, kulturnu i inu elitu. Naime, nakon legendarna Sanaderova zaziva („Hristos se rodi“) i Pupovčeva pobožna odziva („Vaistinu se Hristos rodi“), to „svetište“ - tobože popločenih „europskih vrijednosti“, što ih prirediše „vlaški glumci“ Sanader (Dugebabe) i Pupovac (Miranje Donje) – postat će školsko-udžbeničkim primjerom zlorabe vjere u političke svrhe („svetosavski klerikalizam“). S tim u svezi, predstavljen kao «najjača Sanaderova karta za put u Europu», Pupovac otvoreno poručuje: «došlo je vrijeme da izađemo [Srbi] iz sfere nacionalne i političke manjine u kojoj smo bili protekle dve decenije i da uđemo u prostor ravnopravnog naroda i javnog političkog djelovanja». Po toj crti, kao demokratski iskorak u duhu ZAVNOH-ove podjele suvereniteta, Stanimirović je pozdravio «Boljkovčevu kandidaturu na listi SDSS-a», glede njegova zalaganja «da se Srbima u Hrvatskoj vrati status konstitutivnog naroda koji im je oduzet 1990.». Isto tako, Pupovac je u banjalučkim Nezavisnim novinama poručio: „Srbi će se smatrati ravnopravnim narodom, a neće biti samo kao kategorija manjine“.[43]

13. Međutim, uz Sanader-Pupovčevu blagoslov, po crti tobožnjih „europskih vrijednosti“, kao osovina politike „novoga smjera“, ostvarena dvomandatna HDZ/SDDS-ova hrvatsko-srpska koalicija ispostavila je katastrofalni saldo koji, manje-više, uspješno opisuju politološko-političke raščlambe. Uočuje se tako, kako je lansiran po crti Pupovčeve pobožnosti, „Sanader prezidencijalizirao vlast te postavio čvrste temelje klijentelističko-korupcijske piramide i 'pokroviteljske demokracije'."[44] Drugim riječima, Sanader je uspostavio izrazito koruptivni model vladanja koji je dugoročno onesposobio upravljanje državom i, s tim u svezi, „dugoročno, poništio povjerenje građana u državne i političke institucije.“ [45] Spomenuta je klerikalna parada bila tek kulisa za pomno ispredanje kriminalno-koruptivne mreže, pa Sanaderov „Hristos se rodi“ sigurno je „najskuplje naplaćena božićna čestitka u sveukupnoj povijesti kršćanstva.“[46] Sve u svemu, onkraj liberalno-demokratskih vrijednosti, etnocentrističko-koalicijsko partnerstvo učinilo je Hrvatsku taocima vješto osmišljene političke demagogije. Uočeno je tako, da „Pupovac ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati. U mnogim područjima Hrvatske vodi politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta. Tek toliko da Srbima pokaže da trebaju zaštitnika“.[47] Sve u svemu, ta koalicijska politika,  tragom  tobožnjih „europskih vrijednosti", dosegla je  samo dno (gospodarsko, socijalno i moralno), bacivši  Hrvatsku na koljena pred vrata Eunije. Samo je pitanje, glede otvorerna dosjea: slučaj „pokrštavanja 11.000 srpske djece“ (Glas Koncila), slučaj „reketarenja Vlade“ (upozorba I. Josipovića), nedavni „slučaj Tesla banka“  i posebno bolni  „slučaj Šreter“ (svjedok Slavko Degoricija), čeka li, poput bivšega koalicijskog partnera (Ive Sanadera), i notorna „etnobiznismena“ Pupovca remetinačka sudbina? Najzad, tragom skandalozno deklarirane paraepistemologije, vjerojatno,  znanstvena zajednica ne će moći izbjeći pravorijek glede Pupovčeva „zločina za pisaćim stolom“, što namire  „ubojiti spoj politike i lingvistike“ [48]

14. Upravo u tom shizofrenom hrvatskom ozračju, glede dubokih „ustaško-partizanskih/endehaško-zavnohaških“ podjela i prijepora, zaobilazeći «Brezovičku» te grubo kriminalizirajući «Kninsku obljetnicu» (kao «etničko čišćenje Srba»), na mala vrata, najprije, kao «ustanak naroda Like», SNV/SDSS rehabilitira raniji hrvatsko-socijalistički praznik, pače, otvorenim reketom osiguravajući državna sredstva (3,8 milijuna kuna) za obnovu njegova simbola. Naime, glede jednoga od „srbačkog  slavlja“, uz Pusićkin gazimestanski povik («Drugovi borci, borba nije završila...»), vicepremijer (Slobodan Uzelac) postavlja ultimatum: «Ako vlada Jadranke Kosor do kraja godine ne sagradi novi spomenik partizanima u Srbu, SDSS će napustiti Vladu». U tom kontekstu, uz očito po koji put smišljeno antagoniziranje  javnosti,[49] dolazi do paradoksalnih, gotovo shizofrenih  situacija. Naime, iako je Sabor formalni pokrovitelj, niti predsjednik (Luka Bebić) niti pet njegovih zamjenika (Vladimir Šeks, Ivan Jarnjak, Josip Friščić, Željka Antunović i Neven Mimica), ne otkrivaju obnovljeni spomenik. Izim da ne zna zašto je Bebić «prihvatio pokroviteljstvo na tim skupom» (koji «predstavlja kršenje Zakona o blagdanima»), dopredsjednik HDZ-a (Andrija Hebrang) smatra da se u Srbu 27. srpnja 1941. godine nije dogodio nikakav ustanak, nego je to «bio početak četničkog orgijanja na prostoru Hrvatske».[50] Rekao bi Polonije: “To je ludost. Ali u toj ludosti ima sistema“.

15. U razbistravanju te sistemske ludosti, u razluđivanju „slučajne države“ (Zoran Milanović), međutim, pridonijeli su povjesničari, posebice oni sa središnjega Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Glede tzv. nediferencirana ustanka, gdje su partnerski djelovali četnici i partizani, I. Banac smatra da je «sudjelovanje hrvatske države u ovoj proslavi, još i pod pokroviteljstvom Sabora RH te uz dolazak predsjednika RH, velika pogreška». Isto tako, N. Budak «nije siguran da je 27. srpnja najsretniji datum za obilježavanje antifašističke borbe»; iako je «u Srbu došlo do spontane pobune protiv ustaškog terora», njegov je slijed «bio isti takav teror protiv hrvatskog naroda u tom kraju». Sve u svemu: «Kao što je narodna pjesma nastojala stvari uljepšati, tako je i proslava 27. srpnja 1941. bila nešto drugo od onoga što se stvarno dogodilo» (T. Jakovina). Uglavnom,  govorom je objektivnih činjenica o «partizansko-četničkom sljubu», i inih autora (M. Artuković, A. Beljo, K. Bušić, D. Dijanović, M. Jareb, J. Jurčević, D. Kalafatić, P. Strčić, Ž. Tomašević, Z. Dizdar i dr.), posve je obeskrijepljeana  priča o «antifašističkom Srbu». Na njegovu je braniku («do istrage naše, ili vaše»), utjelovljena „posljednjim Mohikancima“ Mesić-Fumićeve SAAB-ovštine, ostala tek neoboljševička povjesnica Slavka i Ive Goldsteina. Štoviše, kao nesuđeni akademik, a doskora pariški poklisar, potonji (Ivo) ne libi se kolege suprotna mišljenja obilježiti „ustašoidnim bulažnjenjem te direktnim negiranjem antifašističkog karaktera ove države.“[51] Zbog toga  bivši koalicijski vicepremijer (Slobodan Uzelac), bespogovorno, „sve zainteresirane upućuje na tekstove prof. Ive Goldsteina“.[52]

16. Međutim, pod autoritetom Goldstenovih, glede „69. godišnjice obilježavanja Dana ustanka naroda Hrvatske protiv ustaško-fašističkog terora, 27. srpnja u ličkom selu Srbu otkriven je obnovljeni spomenik ličkim antifašističkim ustanicima“. Otkrivajući, uz SAAB/SNV-ove čelnika, Ivo Josipović zbori: „Pobijedili ste vi, dragi partizani, suborci moga oca partizana, koje je i u tim krvavim danima vodila ljubav i želja za slobodom i mirom, za zajedničkim životom bez obzira na sve razlike. Naša država, kojoj i u Ustavu stoji da je antifašistička, nastala je na temeljima vaše borbe koju moramo baštiniti i zato sam sretan kada na vašim prsima vidim partizanska odlikovanja i kape partizanke. S ponosom ih nosite, da ih svi vide”. Otuda i poruka, tragom si prethodnika (S. Mesić) da se „hrvatski udžbenici povijesti moraju se  mijenjati i u njima mora biti puno više antifašizma”. Za ovo će se pobrinuti  doskora, budući „školski“ ministar Željko Jovanović, koji tada zbori: „Ovdje se slavi jedna od najvažnijih tekovina moderne Hrvatske – antifašizam. Baš kao i medicina, i povijest se temelji na dokazima i činjenicama, a činjenica je da je otpor fašizmu u Hrvatskoj počeo u Srbu. Šačica ljudi koja prosvjeduje izgubljena je u neistinama”.[53] Očito, kao i u pitanju  jezika (pravopisa), Jovanović je kadar priznati samo sud svoje Partije.

17. Sve u svemu, pored očevidnih kritvorenja povijesnih činjenica, «obnovljeni spomenik antifašizma» proturječi duhu Ustava Republike Hrvatske, njenim pozitivnim zakonima te saborskim deklaracijama. Čitavu «argumentaciju» tek obilježava zgoljni politički interes, poduprt snagom «ucjenjivačkog potencijala», što proizlazi iz «trgovačkog ugovora» između etnocentrističko-koalicijskih partnera.[54] Predsjednik Ivo Josipović otvoreno tvrdi da je,  kao  „etnobiznismen“,[55] Pupovac „reketario sve dosadašnje Vlade i ostvarivao velike financijske prihode iz proračuna“. Štoviše, da je dobio mnogo pritužbi u kojima mu se „Srbi i neke njihove organizacije“ žale da Pupovac netransparentno troši novac namijenjen manjinama. U svemu tome, onkraj svaka «emancipacijskog potencijala», Pupovčev «obnovljeni antifašizam» nasilno prkosi ideji hrvatske nacionalne države, koji su balvanska prepreka na putu suvremene hrvatske političke nacije.[56] Naime, kao ideolog i svojedobno «konzekventni eksponent Miloševićeva [a potom Tadićevih i danas Nikolićevih – I. B.] političkih interesa u Hrvatskoj», Pupovac «onemogućava hrvatskim Srbima da postanu dijelom hrvatskoga političkog naroda».[57] Međutim,  u bîti suglasan s Pupovčevim „srbačkim antifašizmom“, to za Josipovića nije problem, već što se Pupovac „suprotstavlja pluralizaciji manjinske političke scene“. [58]

18. Zbog svega toga, ako ne bi, kao u svakoj normalnoj državi, zbog opisana skandala «pala vlada», u najmanju ruku, trebalo bi pokrenuti saborsko povjerenstvo, glede istrage o i oko «obnovljenog spomenika antifašizmu». Naime, zaglavimo još jednom, riječ je o političkom nasilju par excellence, što ga iza leđa naroda (nacije), (o)pozicijski poduprta (izim HSP-a), legitimira opisani Pupovčev projekt «Srbi kao ključ». U svezi s tim, kako pokazuju ozbiljne povijesno-politološke raščlambe, glede si programa, SDSS je tipični baštinik velesrpske (kolokvijalno četničke) ideologije. Ako je to tako, onda ta (č)etnička stranka, kao «balvan u peti hrvatskog parlamentarizma»,[59] i glede slova pozitivnih Zakona, «smjera  podrivanju slobodnog demokratskog poretka ili ugrožavanju opstojnosti Republike Hrvatske». Na tom tragu, glede «opstanka nacije» (dakle: i Srba u Hrvatskoj) i pravedna mira na ovim prostorima, iz Družbe «Braća Hrvatskog Zmaja» potekla je pobuda mjerodavnom Ministarstvu: kako bi se pokrenuo postupak za «ocjenu ustavnosti [SDSS-a] pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske».[60] S tim u svezi nameće se nužna revizija Zakona o oprostu (NN 88/1996.), koji se  pokazao "kao perpetum mobile inflitracije velikosrpske idelogije u hrvatsko društvo i praktične reintegracije srpskih terorista (četnika) u strukture hrvatske vlasti", čime se otvaraju pretpostavke "za prihvaćanje i puzajuću primjenu plan Z-4".[61] Sve u svemui, tragom skandalozna Pusićkina aksioma («demokracija ili nacija»), naspram liberalne, obilježena dramatičnim podjelama i frustracijama, Hrvatska sve dublje tone u mutnim vodama inducirane «(č)etničke demokracije».[62]

19. Međutim, ono što je paradoksalno, na putu izgradbe, odnosno ostvarbe liberalne (građanske) demokracije, ugrozbeno se isprećuje ideopolitička (nepovijesna) arhitektura Izvorišnih osnova (preambula) hrvatskog Ustava. Naime, kao izvorištem importiranih (anti)fašističkih podjela i prijepora (po kojima se odmjerava svako pitanje „od filologije do ginekologije“), spomenuta arhitektura upravo strukturalno onemogućava da se Hrvatska oblikuje kao suvremeni politički narod (nacija). Utoliko, Izvorišne osnove treba stubokom deideologizirati. Naime, nakon neizostavna uglavljivanja naše pripadnosti svijetu judeo-kršćanske uljudbe, potvrde imenskog identiteta („Tanajske“ i „Bašćanska ploča“) ter spomena stalne borbe za nacionalni i državni  idenitet, treba poći od tri nepobitne povijesne činjenice: (1) slobodni izbori (plebiscit), prvi put u povijesti hrvatskog naroda (1990.); (2) međunarodno priznanje hrvatske nacionalne države (1992.) i, bez čega bi se spomenuto moglo „objesiti mačku o rep“, (3) Hrvatski obrambeno-osloboditeljski rat (1991.-1995.). Po toj crti - napose, nakon oslobađanja hrvatskih generala, glede haaške neupitnosti „Oluje“- usuprot kolonijalne „novoga smjera“, otvara se prostor politike izvorna „hrvatskog pravca“.

20. S obzirom na najavljene ustavne promjene, zabacujući dosadašnji pogubni voluntarizam,[63] Hrvatska se mora odrediti kao suvremena nacija (nacionalna država) svih njezinih državljana, tako da državna vlast treba načelno razlikovati samo državljane od nedržavljana. Ona će, kako je snatrio Ivica Račan, sve svoje državljane – dakako, uvažavajući i štiteći njihove narodne, vjerske i kulturne posebnosti - tretirati „političkim Hrvatima“. Ukratko, „Hrvatsku treba graditi kao modernu europsku naciju, a ne skup etničkih zajednica“.[64] Po toj crti, samo je prvidno šokantana Gotovinina poruka: „Izbjegli Srbi se trebaju vratiti svojim kućama, jer je Hrvatska i njihova domovina“. Zato se u Hrvatskoj ne smije nikomu dopuštati da, glede protimbe „političkom hrvatstvu“, ostvaruje karijeru i etnobiznis ter getoizira svoje sunarodnjake.[65] Svi ti manjinski narodi imaju šansu u spektru stranaka u Hrvatskoj da se opredjele ciji program im najvise odgovara i da kroz tu stranku ostvare svoja prava u zajedništvu s Hrvatima kao većinskim narodom. S druge strane, birači trebaju državnu politiku i programe političkih stranaka ocjenjivati samo po tomu koliko oni doprinose jačanju države, socijalnoj sigurnosti državljana i općem blagostanju.[66] Sve u svemu, zakonom treba zabraniti postojanje srpskih ili bilo čijih manjinskih stranaka, jer to je temeljni običaj i „najdemokratskije“ zemlje na svijetu SAD.[67]

21. Zatvaranjem poglavlja Drugoga svjetskog rata, arhiviranjem dramatičnih (anti)fašističkih podjela,[68] Hrvatskoj bi konačno bilo omogućeno da se uspostavi kao normalni, suvremeni politički narod (nacija).[69] Po toj crti nezadovoljni „neprijateljskim odnosom crkvenog i državnog vrha“, rimska kurija „povremeno šalje poruke kako bi se trebalo potruditi oko pronalaska puta dijalogu, a ne iznova zaoštravati ionako napetu situaciju“.[70] S tim u svezi, glede uspostave nezaobvlizna dijaloga, pored »Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu« (2009.), posebnu važnost ima dokument »Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti« (2000.). Naime, glede nedovršene hrvatske nacije, relavantna je teza: pod egidom militatnog liberalizma, otvorivši prostor velikosrpskom ekspanzionizmu, strossmayer-račkijevski jugoklerikalizam[71] („etnojezični slavizam“) onemogućio je ostvarbu starčevićanski političkog naroda („politički kroatizam“), koji je tako je u 20. stoljeću („stoljeće smrti“) izložen importu europskih totalitarizamâ (fašizam, nacizam i komunizam). Polazeći od zahtjeva za političkom samostalnošću i neovisnošću hrvatskog naroda, još je Starčević naglašavao kao krajnju svrhu povijesnoga opstanka naroda – da postane politički narod (suvremeno: nacija), ravnopravna osoba u međunarodnoj zajednici. Za njega pitanja o vrhovništvu vlasti, što proizlazi iz samoga naroda kao političke zajednice, prethode svim drugim pitanjima i čine ono suglasje državne zajednice na kojemu se moraju graditi sva politička mnijenja i stranke. Međutim, glede današnje (o)pozicijske političke elite, takvo je suglasje zadnja rupa na svirali, da bi Hrvatska bila prihvaćena kao ravnopravni partner i Europi i svijetu.

22. Zbog toga, gotovo presudno, nameće se pitanje: “Hoće li i u Hrvatskoj prevladati u naznakama već prisutno načelo političkog nacionalizma, odnosno hoće li se hrvatska politika vratiti koncepciji ’hrvatskog političkog naroda’ afirmiranoj još u hrvatskoj politici 19. stoljeća.”[72] Naime, u zapadnom i srednjoeuropskom se prostoru nacionalni suverenitet poistovjećuje s političkim narodom (nacija), tj. političko-teritorijalnom individualnošću s krajnjom ostvarbom u nacionalnoj državi. Jednodstavno, riječ je o identitetskom okviru bez kojega je nemoguće razumno postaviti, a još manje rješavati, bilo koje pitanje dramatične hrvatske zbilje. Na taj način, naspram Pupovčeva memorandumskog „ključa“ i glavinjanja „novo-smjeraške“ (č)etničke elite, okrenuti izazovima zapadno-demokratskog svijeta, hrvatski bi se državljani (građani), konačno, mogli posvetiti rješavanju bitnih životnih pitanja materijalna prosperiteta, kulturnog, znanstvenog i svekolikog inog duhovnog napretka. S druge strane, nacionalna i lokalna (ne)istražena viktimogena toponimija – polazeći od dostojanstva (pijeteta) Žrtve same po sebi – onkraj ostrašćenih (anti)fašističkih ideologija, postaje predmetom sustavna povjesničko-forenzičnoga istraživanja, duhovnog oplakivanja (okajavanja) ter pravno-moralnog sankcioniranja. U tom kontekstu, na primjeru već pozitivnih iskustava,[73] zbrinjavat će se i spomenička baština totalitarnih sustava. Na taj način simbolički bi se arhiviralo jedno poglavlje dramatične hrvatske povjesnice.

23. Naime, Račan-Sanader-Kosor-Milanovićev vladalački „novi-smjer“ ideološka je protega „novog kursa“ (1903.) i kobnih „riječko-zadarskih rezolucionaša“ (1905.), čija je politika vodila u stvaranje monarhijske Jugoslavije, uslijedila je stvaranjem komunističke Jugoslavije i okončana ratnim pohodom Srba na Hrvate i Hrvatsku sa strašnim posljedicama. Krug se zatvorio od „literarne“ prijetnje Srba (1902.) o istrebljenju Hrvata do pokušaja njegove  ostvarbe (1991.-1995). Između ta dva nadnevka, u krugu više od 90 godina, raslo je i razvijalo „kobno sjeme“ politike „novoga kursa“, koje je ponovno proklijalo 2000., posebice, nakon haaške optužnice hrvatskim generalima (incl. hrvatskoj nacionalnoj državi). Međutim, oslobađanjem hrvatskih generala, glede neupitnosti Domovinskog rata, zaokružen je pobjednički „Velebitski krug“[74], tako da se, naspram kolonijalne politike „novoga smjera“, otvara nova stranica politike izvorna „hrvatskog pravca“. Taj su smjerokaz, upravo, obilježile prve „oslobođene“ riječi generala Gotovine: „Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti svi zajedno, ovo je naša pobjeda.“[75]

24. U tom ozračju, kako poručuje Davor Pavuna, „Još Hrvatska ni' propala jer uistinu vrvi talentima i izuzetnim mladima. Ljudi posvuda obožavaju čuti Istinu, te viziju bolje Božje Hrvatske“.[76] Ako je to tako, onda: „Hoćemo suverenu državu i društvo održivog razvoja, istinske demokracije, slobode misli, stvaralaštva i odlučivanja, čistih računa, dostojanstva i blagostanja, u kojoj ćemo svi biti sretni i svoji na svome“.[77] Sve u svemu, tragom te osviještene vizije i moguće njezine ostvarbe, nakon dramatične višestoljetne odisejade, prvenstveno zahvaljujući Božjem počelu «molitve i rada» (Benedicti doctrine), usprkos tragičnih iskustava importirane Methodii doctrine («bratstva po krvi i jeziku»)[78] te Marx-Lenjin-Tito doktrine («bratstva po klasi»), Hrvati su kao narod (nacija) ipak (p)ostali pobjednici. Štoviše, stekliški kazano, naspram „iz tuđe“, kao politički narod (nacija), Hrvati po prvi put mogu pisati povijest „iz vlastite glave“.

.

Priredio: prof. dr. sc. Ivan Biondić, stručni savjetnik UHDDR-a Grada Rijeke

[1] Vidi Ivan Biondić, „Spomenik antifašizmu – Između hrvatskog Gazimestana i Jurskog parka komunizma“, www.hkv.hr, 31. kolovoza 2010.

[2] „Dvadeset godina traže od hrvatske države pravdu, da se obnove zemljišne knjige i da im se vrati njihova imovina. Sve vlade kažu: ´Nema novaca!“, ali ima novaca da se financira spomenik onima koji su zločine učinili, koji su spalili njihova sela, pobili one koji nisu pobjegli i Hrvatska vlada financira njihovim poreznim sredstvima obnovu tog spomenika, a hrvatski predsjednik ih podučava da je četničko razaranje i ubijanje bila časna borba za slobodu i pravdu i da se ponosi s onim što su učinili. Dakle, ne samo da se rehabilitiraju zločinci i četnici nego se od hrvatskoga naroda traži da ih slavi kao heroje i borce za slobodu i pravdu. Zato je ne samo nemoralno, nego i kukavički i izdajnički mirno prihvaćati takvu politiku“ (Zdravko Tomac, „Srb kao mitsko mjesto antihrvatske politike“,  www.hrvatski-fokus.hr, 2. 9. 2010.).

[3] Davor Dijanović,“ Spomenik u Srbu je spomenik pokolju hrvatskih civila“, www.hrsvijet.net, 24. 7. 2010.

[4] Vidi I. Biondić, „Spomenik antifašizmu – Između hrvatskog Gazimestana i Jurskog parka komunizma“.

[5] I. Biondić, „1993. godina koja se (ne) vraća: Erasmus Gilda – zločin za pisaćim stolom”, www.hkv.hr, 20. siječnja 2009. Šire vidi: I. Biondić, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.

[6] Z. Tomac, „Srb kao mitsko mjesto antihrvatske politike“.  

[7] „Milorad Pupovac i Dan zahvalnosti“,  www.politika.com, 1. kolovoza 2007.

[8] Naime, «najviše ideja o položaju Srba u Hrvatskoj dolazi upravo od njega», od «rigidnog jugoslavenstva« do «malicioznog srbovanja« (Miroslava Rožanković, Vjesnik, Zagreb,  4. veljače, 1999.) Zapravo, «teško je razlučiti gdje kod nekad predanog uslužitelja (civilizirane) jugopartije završava partizanski jugokomunizam, a gdje počinje srbovanje» (Marijan Krmpotić, «Pupovčeva khuenovština», Fokus, Zagreb, 16. rujna 2005.).

[9] I. Biondić, „1993. godina koja se (ne) vraća: Erasmus Gilda - zločin za pisaćim stolom“. «Dok se Hrvatska borila za preživljavanje, gospođa Pusić  uglavnom je mudro šutjela i jedini vidljivi angažman bio je onaj perverzni skup hrvatskih i srpskih intelektualaca, koji su u Mimari organizirali ona i njezin dugogodišnji politički mentor, Slavko Goldstein» (Tihomir Dujmović, Glas Slavonije, 7. siječnja 2002.).

[10] V. Pusić, «Diktature s demokratskim legitimitetom: demokracija ili nacija», Erasmus, br. 1, Zagreb,1993., s. 8.

[11] Zvonimir Berković, Pisma iz dilentanije, Zagreb, 2004., s. 122.

[12] «Britanski mirovni koncept na područje bivše Jugoslavije bio je uvijek konzistentan: podrazumijevao je promjenu republičkih granica i stvaranje velike Srbije» (Višnja Starešina, Haška formula, Zagreb, 2005., s. 15). «Britanija je jedina zapadna država koja danas ima osmišljen politički koncept za Balkan, [koji] je isti već stotinjak godina – držati Balkan nestabilnim, potencijalno opasnim mjestom, kojim će plašiti Europu, oko kojeg će se Europa dijeliti, koji će liječiti gotovo iracionalnu britansku fobiju od širenja njemačkog utjecaja na jugoistok Europe. I recept je već stotinjak godina isti, a svodi se na pothranjivanje i ohrabrivanje velikosrpskih ambicija, koje su jamac stalne nestabilnosti» (isto,  s. 293).

[13] Ljubomir Antić, «Nacionalni identitet i globalizacija»; u: V. Pavletić (pr.), Nepoznata istina o crnom danu za hrvatske rodoljube 11. siječnja 1972., Zagreb, 2002., s. 180. „Stabilne nacionalne države jedino mogu biti okvir političke i gospodarske tranzicije» (Nada Švob-Đokić, Tranzicija i nove europske države, Zagreb, 2000.).

[14] S. Goldstein, «Druga Republika Hrvatska», Erasmus, br. 1, 1993., s. 26.

[15] A. Finkielkraut, Zločin je biti rođen, Zagreb, 1997.  s. 39. «Ja se radujem, kad netko od njih ima razloga uzviknuti Imamo Hrvatsku! Imamo svoju hrvatsku državu! Za mene je to moja životna poenta, iako mi je država sve prije nego životni ideal. Ideal mi je Hrvatska, dakako, i ne samo Hrvatska, i ne bilo kakva Hrvatska, želja mi je steći kolektivno dostojanstvo, koje imaju svi osvješteni narodi» (S. Novak, Protimbe, Zagreb, 2003., s. 419).

[16] Noel Malcolm, «Nacionalizmi – između demokracije i primitivizma», Erasmus, br. 8, Zagreb, 1994., s. 36.

[17] «Bilo kako bilo, svojim geopolitičkim položajem, svojom poviješću i ekonomskim vezama koje je vežu uz srednju i zapadnu Europu, Hrvatska će morati naći svoje  mjesto u samom srcu integrativne Europe. […] Ali ističemo da smo za bilateralne odnose i eventualno zajedničke prometne i slične projekte, a protiv smo svih pokušaja integracije u balkanskim ili jugoistočnim europskim okvirima» (F. Tuđman, Hrvatska riječ svijetu, Razgovori sa stranim predstavnicima, Zagreb, 1999., s. 85 i 498).

[18] Zagrebački summit, kao pravno-politički temelj za uspostavu zapadnog Balkana, održan je u Zagrebu 24. studenoga 2000. godine. Toga je dana usvojena Deklaracija koja Hrvatsku nužno vodi u nove balkanske državne integracije. Istoga je dana 1918. godine u Zagrebu donesena odluka da Hrvatska uđe u savez država pod krunom Karađorđevića. Je li to, neki su se upitali, samo riječ o slučaju?

[19] Nedjeljko Mihanović, Tuđmanova baština, Zagreb, 2010.

[20] «Ne bi bilo loše kada bismo [Hrvati] radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta» (Dalibor Brozović, «Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture», u: Jadranka Čačić-Kumpes /pr./, Kultura, etničnost, identitet, Zagreb, 1999., s. 224).

[21] Predsjednikova (Mesić) «Odluka o odlikovanju Slavka Goldsteina Redom Ante Starčevića za doprinos razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom samostalne i suverene Republike Hrvatske» (Narodne novine, Zagreb, 2006., broj 131).

[22] Marko Grčić, Jutarnji list, 25. listopada 2008.

[23] «No, nesporno je da je Mesić u svojih zasad devet predsjedničkih godina počinio i niz velikih i teških grešaka»; pače, «neke se tiču strateški važne činjenice da je Mesić rušio državne institucije (dok ih je Tuđman pokušavao graditi)» (Davor Butković, Jutarnji list, 3. siječnja 2008.).

[24] «Opozicijska se gibanja obično začinju u intelektualnim krugovima [...] Osim medija, za pad HDZ-ovske vlasti važan je bio i časopis Erasmus (1993-1997) kojeg je uređivao Slavko Goldstein, pogotovo prve hrvatsko-srpske konferencije koju je Erasmus organizirao 1993. u Zagrebu, a na kojoj je 35 hrvatskih i srpskih intelektualaca razgovaralo o uzrocima rata i načinima rješenja hrvatsko-srpskog sukoba» (Ivo Goldstein, Hrvatska povijest 1918.-2008, Zagreb, 2008., s. 816).

[25] I. Goldstein, «Hrvatsko-srpsko pomirenje u historiografiji – pretpostavka ili posljedica političkog pomirenja», Radovi 31, Zavod za hrvatsku povijest FF Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1998., s. 181.

[26] B. Lokin, Razbijene iluzije, Zagreb, 1996.,  s. 132.

[27] Josip Antić, Slobodna Dalmacija, 24. studenoga 1993.). «Dok se Hrvatska borila za preživljavanje, gospođa Pusić Pusić uglavnom je mudro šutjela i jedini vidljivi angažman bio je onaj perverzni skup hrvatskih i srpskih intelektualaca, koji su u Mimari organizirali ona i njezin dugogodišnji politički mentor, Slavko Goldstein» (Tihomir Dujmović, Glas Slavonije, 7. siječnja 2002.).

[28] «Miloševićeva velikosrpska osvajačka politika osnovni je uzročnik rata i zla na ovim našim prostorima" te je „obrana cjelovitosti i slobodne Hrvatske pitanje našega biti ili ne biti» (M. Tripalo, Erasmus, br. 5, 1994., s. 10).

[29] I. Biondić, „1993. godina koja se (ne) vraća: Erasmus Gilda – zločin za pisaćim stolom”.

[30] M. Pupovac, „Srbi kao ključ“,  Erasmus, br. 5, 1994., s. 57-58.

[31] Naime, Jose Ortega y Gasset (1939.)  zbori: „Intelektualac treba u kaos ideja i misli unositi red, jasnoću i analizu", njegova misija "treba biti razbistravanje zamršene situacije koju je politika još više usložila i razdrmala“ (v. Bogdan Radica, Agonija Europe, Zagreb, 2006., s. 169).

[32] Štoviše, u razgovoru za jedan beogradski tjednik, on tvrdi da je njegov «prijedlog oko Krajine sa statusom asimetrične federalne jedinice naprosto nešto što je realno», jer to proizlazi iz «duha hrvatsko-srpskih odnosa u posljednjih stotinu i pedeset godina» (NIN, Beograd, 4. studenoga 1994.).

[33] Vodeći računa o dugoročnim ciljevima, spajanjem dviju «(č)etničkih stranaka», SDSS je nastao u surječju lokalnih izbora 10. travnja 1997. na području istočne Slavonije, koje je tada bilo pod upravom UNTAES-a, što je temeljem Erdutskog sporazuma mirno prelazilo pod hrvatski suverenitet. Ukratko, nakon fuzije sa Stanimirovićevom borovskom «ruralnom» Samostalnom demokratskom strankom (SDS), Pupovćeva se zagrebačka «urbana» Samostalna srpska stranka (SSS) preregistrirala u Srpsku demokratsku samostalnu stranku (SDSS), koja je tako «legitimno» upala u hrvatski politički prostor. Utemeljena 5. ožujka 1997. godine, ta je stranka izabrala novo rukovodstvo (predsjednik Vojislav Sanimirović, a Pupovac dopredsjednik) i odredilo novo sjedište u Vukovaru. Nakon što je prethodno bilo na konzultacijama «kod gazde u Beogradu», novo je čelništvo 20. ožujka uputilo pismo generalu Kleinu i predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću: gdje su unutar 12 točaka istakli ultimativne zahtjeve izlaska «untaesovskih» Srba na izbore. Kako je njihovo održavanje i osnivanje novih «bajpas» političkih struktura bio središnji preduvjet za povratak prognanika i gospodarsku obnovu opljačkanog Podunavlja, bila je to cijena, pa i uz derogiranje Ustava, neugodnih kompromisa. Rješavajući jedno od temeljnih geopolitičkih pitanja, da bi se izbjegao «Ulster u Podunavlju», u paketu bolnih kompromisa, uz erdutske paradržavne strukture, kao balvan u peti hrvatskog parlamentarizma, političkom je alkemijom iznuđen i odmetničko-teroristički SDSS (I. Biondić, «Balvan u peti hrvatskog parlamentarizma», Hrvatsko slovo, 28. travnja 2008).

[34] „Budući da Srbi u Hrvatskoj, kako tvrdi Pupovac, «imaju permanentnu suverenu, tj. autonomnu političku volju», SDSS je iznjedren, stoji u njegovu programu, iz politike Srpske narodne slobodoumne stranke (Novi Sad,1861.). Njezin je prvak, Svetozar Miletić «predvodnik srpske liberalne građanske misli među svim Srbima 'Prečanima', pa i među Srbima u ondašnjim hrvatskim zemljama». Dodajmo, da je u Rumi (1881.) ta matica porodila SSS-u. Njezino glasilo – Srbobran šira javnost poznaje po članku «Srbi i Hrvati» (1902.), čija je zloglasna lozinka («do istrage naše ili vaše») početkom 90-ih prošla stoljeća najavila smrt Hrvatima. Druga, ne manje važna, izvorna je ishodišnica: Savo Bjelanović «politički prvak među Srbima u Dalmaciji, prva figura u Srpskoj narodnoj stranci» (Zadar, 1880.). Ukratko, Miletić i Bjelanović apostoli su ideje koja je - preko Pribićevića, Nikoliša i Raškovića, do današnjih dana - «udarila temelje hrvatsko-srpskim političkim koalicijama». Sve u svemu, od njezinih začetaka sve do današnjih dana, ta remitalačka okomica stoji Hrvatima na putu njihove političke (državne) emancipacije. Recentna hrvatska povjesnica (Mirjana Gross, Nikša Stančić, Drago Roksandić, Mato Artuković, Ines Rumenjak, Tihomir Rajčić i dr.), bez zadrške, SDSS-ove predšasnike i njihovu politiku prosuđuje po crti velikosrpskog ekspanzionizma. Štoviše, to ne potiru ni srpski autori. Naime, uz obranu srpske nacionalne individualnosti, tvrdi V. Krestić (1982.), Srbobran je «često i sam djelovo sa gledišta nacionalizma i šovinizma«. Pavla Jovanovića, tvorca SSS-a i pokretača Srbobrana - čiji program i ustanove (čak i «Srpsku banku») danas doslovce obnavlja Pupovac - prosuđuje L. Rakić (1975.), «zahvatio je ekskluzivni srpski nacionalizam i u tom pravcu orijentirao je stranku i glavni organ«. Njezina je ideologija, kao trajnu stalnicu, njegovala antisemitizam. Najzad, velikosrpsko ishodište Stanimirović-Pupovčeve baštine, na stranicma Slova osvježio nam je: poduži podlistak «Neka pitanja uz SDSS-ovo sudjelovanje u Vladi«, te posebice portretiranje «Života i djela Save Bjelanovića» u dva nastavka-naslova («Hrvati nisu nacija» i «Protimbe političkom hrvatstvu»), autora Tihomira Rajčića. Ipak, glede potonjeg, ispod čijeg velikog portreta sjedi u prostorijma stranke, Pupovac nam nedavno u Slobodnoj poručuje: «Slobodno možete napisati da je Sava Bjelanović jedna od naših inspiracija i vrijednost koju želimo slijediti». Sapienti sat!  (isto).

[35] Tonči Tadić, „Razgovor“, Večernji list, 29. siječnja 2004.

[36] Hodimir Sirotković, ZAVNOH, Zagreb, 2002., s. 7.

[37] T. Tadić, „Razgovor“, Večernji list, 29. siječnja 2004.

[38] Vasilije Krestić, Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji: 1848-1914, Beograd, 1991., s. 266.

[39] V. Krestić, «Državno istorijsko pravo Hrvatske – koren zla i sukoba sa Srbima»,  Zbornik radova Baranja – srpska zemlja, Beli Manastir, 1995, s. 13.

[40] Jutarnji list, 23. srpnja 2005.

[41] I. Biondić, «Balvan u peti hrvatskog parlamentarizma».

[42] Ljubomir Antić, „Etnička ili liberalna demokracija“, Vijenac, 16. lipnja 2011.

[43] I. Biondić, „Balvan u peti hrvatskog parlamentarizma“. Odbijajući koncepciju «političkog hrvatstva», srpski su političari u Hrvatskoj bili gotovo jedinstveni (razlike, bolje rečeno netrpeljivosti, bile su više osobne naravi), tako da su rješenje vidjeli „u dvojnom hrvatskom suverenitetu, federalizaciji Hrvatske i političkoj autonomiju „ (Vlado Šakić, Načelo Vukovar, Zagreb, 1997., s. 148).

[44] Mirjana Kasapović, Večernji list, 10. prosinca 2010.

[45] Davor Butković, Jutarnji list, 3. srpnja 2011.

[46] Zoran Ferić, Nacional, 14. prosinca 2010.

[47] Ivo Josipović,  Večernji list, 17. kolovoza 2012.

[48] Branimir Pofuk, Večernji list, 19. studenoga 2011.

[49]Antagonizam je crvenih i crnih ideološka fantazma koja strukturira hrvatsku stvarnost, što perpetuira politički status quo i legitimira sadašnju političku nomenklaturu kao povijesno neophodnu, pri čemu taj lažni prasukob uzurpira ukupni prostor politike, onemogućujući rješenje stvarnih prijepora hrvatskoga društva (Romano Bolković, „Smail mal o liberalnoj demokraciji“, Objektiv, Zagreb, 7. svibnja 2012.).

[50] Vidi I. Biondić, „Spomenik antifašizmu – Između hrvatskog Gazimestana i Jurskog parka komunizma“.

[51] Ivo Goldstein,  Jutarnji list,  31. srpnja 2010

[52] Slobodan Uzelac, Novi list,  13. kolovoza 2012.

[53] SNV-Novosti, 30. jula 2010.

[54] U predsjedničko-stranačkoj kampanji T. Karamarko otvoreno priznaje „da je ta koalicija bila ponižavajuća", posebice, kad je „HDZ-ova Vlada financirala obnovu četničkih spomenika, poput onog u Srbu gdje je iz vlaka izvučeno 200 nevinih osoba i ubijeno“  (Večernji list, 17. kolovoza 2012.).

[55] Na to je već ranije upozoreno: «Reagiram [glede optužbi Hrvatske za etničko čišćenje Srba], prije svega, u ime onih građana RH, pripadnika nacionalnih manjina, pa i srpske, koji svakodnevno daju osobni doprinis razvoju i napretku Hrvatske, ne trgujući pritom, kao gospodin Pupovac, svojom nacionalnošću i ne stvarajući od nje profesiju» (Snježana Biga-Friganović, SDP-ova zastupnica u Hrvatskom saboru, Globus, 16. siječnja 2004.).

[56] I. Biondić, „Balvan u peti hrvatskog parlamentarizma“.

[57] Davor Gjenero, Novi list, 22. prosinca 1997.

[58] I. Josipović, Jutarnji list, 17. kolovoza 2012.).

[59] I. Biondić, „Balvan u peti hrvatskog parlamentarizma“.

[60] Iako je taj prijedlog verificiran na godišnjem Zmajskom sijelu, kao talci ranije opisane „klijentelističko-korupcijske piramide“, raniji (Dragutin Feletar, Zmaj Velikootočki) i sadašnji Veliki meštar (Nevio Šetić, Zmaj od Istre) skandaloznmo su odbili proslijediti taj prijedlog. Uz ino, vjerojatno, tako su se pokrivala leđa „časnom bratu“ Boži Biškupiću koji je, kao ministar kulture, obilato financirao obnovljanje „srbačkog spomenika“ ter i mnoge druge  pročetničke projekte.

[61] Nenad Piskač,  'Nebeska Srbija' u Hrvatskoj, Zagreb, 2005. „To ne bi bilo moguće ni u jednoj normalnoj zemlji na svijetu, a kod nas jest. Djeca srpske manjine u RH uče kako Domovinski rat nije bila agresija Srbije na Hrvatsku nego - građanski rat.Izjavio je to neki dan predstavnik te manjine u RH. A u našoj Županiji, čujem, na mjesto dožupana zasjeo je gospodin koji je bio ratni novinar SAO Krajine i koji je poticao ratna djelovanja pobunjenika protiv ove iste zemlje, kojom će tobože sada upravljati - na čiju korist? Neviđeno ali ipak istinito - gdje? U Hrvatskoj, u Sisačko-moslavačkoj županiji. Ali to ne smije biti tako. Danas taj `osloboditelj`, zahvaljujući iznuđenom Zakonu o oprostu, mirno sjedi u hrvatskom Saboru“ (Vlado Košić, Glas Koncila, 21. lipnja 2013.).

[62] Ljubomir Antić, „Etnička ili liberalna demokracija“, Vijenac, 16. lipnja 2011.

[63] «Narod uvijek ima pravo popraviti, preinačiti, promijeniti svoj ustav; jedno pokoljenje ne može podvrći svojim zakonima buduća pokoljenja» (Ustav Narodne skupštine Francuske - 1793, čl. 28.)

[64] Siniša Tatalović, Novi list, 18. kolovoza 2012.)

[65] «Srpska manjina u Hrvatskoj jednom mora shvatiti tri važne stvari. U prvom, da je manjina, drugo, da je manjina koja će se kad-tad asimilirati, jer između sekularnih Srba i sekularnih Hrvata nema nikakve razlike (kultura Srba u Hrvatskoj je hrvatska i jezik je hrvatski), te da getoizacija nije u njihovu interesu» (Bogdan Denić, Vjesnik, 18. listopada 2000.).

[66] Benjamin Tolić, Tko smo mi? - ogled o naciji i državi, Zagreb, 2008.

[67] Naime, milijunima Kubanaca, Meksikanaca i inih naroda (Talijana, Hrvata i dr.), što žive u SAD i ne pada im na pamet da osnuju svoju stranku, niti bi im bilo dopušteno po zakonu. Takvi su običaji, dabome, i u inim zemljama liberalne demokracije.

[68] „Dok god je jedan narod podijeljen s obzirom na svoju prošlost, dotle nema ni budućnosti. Prenašanje podijeljenosti iz prošlosti u sadašnjost čini da narod nije složan oko osnovnih i strateških načela svoga razvoja i svoje budućnosti. Istinitost toga je tako očevidna i u našoj političkoj svakidašnjici. Tek kad svaki Hrvat, ili barem hrvatsko političko vodstvo prihvati kao dio vlastite prošlosti i Broza i Pavelića i Tuđmana i Račana, tek tada ćemo biti sigurni i za svoju budućnost" (Stjepan Razum, Hrvatski list, 9. kolovoza 2012.).

[69] I. Biondić, „Kako zaglaviti poglavlje Drugoga svjetskog rata?“, hrsvijet.net , 4. srpnja 2012.

[70] Darko Pavičić, „Vatikan biskupima: prestanite se sukobljavati s Milanovićem“, Večernji list, 22. srpnja 2013.

[71] “Hrvati nisu nikad znali  kritički osvijetliti genezu jugoslavenske ideje, a naročito njezinu religioznu sastavnicu, tj. ideju unije obih crkava (istočne i zapadne).”  S tim u svezi, “zamišljeno kao sredstvo obih crkava”, jugoslavenstvo je “postalo  sredstvo ekspanzije pravoslavlja” (Ivo Pilar, “Spomenica”,  Zagreb, 1930/31.)

[72] Nikša Stančić, “Hrvatska nacionalna integracija u 19. i 20. stoljeću: ritmovi, ideologije, politica”, u:  Jelena Hekman (ur.), Hrvatska politika u XX. stoljeću, MH, 2006., s. 33.

[73] „Primjerice u Mađarskoj i nekim drugim zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka, u kojima nije došlo do raskida s estetikom socrealizma i u kojima je država tijekom četiri desetljeća strogo kontrolirala umjetničku produkciju, antifašistički spomenici su sačuvani, muzeološki obrađeni i izloženi u specifičnom parku skulptura“. Ivana Hanaček i Ivan Klisurić, Tajne izložbe — Istraživanje cenzure u vizualnim umjetnostima nakon 1989. godine, Zagreb, 2010., s. 11). S tim u svezi , kao svjedočanstvo jednoga vremena, upravo, lički bi Srb mogao biti idealno mjesto za  izgradbu parka „antifašističkih“ spomenika.

[74] Naime, od velebitskog „Ustanka“ (1932.) zapaljena je iskra samostalnosti i nezavisnosti Hrvatske, što je, nakon slamanja kičme stoljetna velikosrpskog ekspanzionizma, ostvarena (potvrđena) velebitskom „Olujom“ (1995.). Gotovo proročki, pobjednički „Velebitski krug“ navješćuje (pokajno) memorijalno Svetozar Pribićević (1934.), kad zbori: „U ostalom, Srbi treba da uvide i da shvate, da oni nemaju nikakvog, ni moralnog, ni političkog, ni nacionalnog, ni istoriskog prava da vladaju nad Hrvatima i da ih silom (diktaturom) drže u zajednici sa sobom. Istorisko je iskustvo pokazalo, da će se pre Velebit srušiti u more i isušiti Dunav, Sava i Drava, nego što će se hrvatski narod odreći svoga imena i svoje narodne individualnosti.“ Međutim, iako je tu povijest bila neumoljiva - imajući hegemonijalni mandat velesila - Srbi nisu htjeli shvatili tu duboku poruku; pače, ni kasnije jugoslavenski maršal Josip Broz Tito, kada je mjesec dana nakon slomljena Hrvatskog proljeća (1971.) „antifašistički“ zaprijetio „da će prije Sava poteći uzvodno, nego što će Hrvati imati svoju samostalnu državu“  (I. Biondić, „Velebitna izjava“, www.hrvatski-fokus.hr, 2. srpnja 2013.).

[75] Večernji list, 16. 11. 2012.

[76] Davor Pavuna, „Udbaši, Kosovci, slugani Novog svjetskog poretka odrađuju program ’Orwell-2014.’“, www.dnevno.hr, 28. 03. 2013.

[77] D. Pavuna - poruka upućena s prvog svjetskog skupa HNV-a (www.dnevno.hr,, 6. travnja 2013.).

[78] «Katolička se crkva kao dvadesetostoljetni nezaobilazni čimbenik europske kulture bez odlaganja mora upustiti u proces pročišćavanja duhovnosti, stvaranih na povijesnom sjećanju i na često mitskim interpretacijama  ključnih povijesnih događaja» (Bono Zvonimir Šagi, Kana, Zagreb, svibnja 2000, s. 5-6).