Svakim danom postaje sve jasnije i jasnije kako Hrvatska neće doživjeti lustraciju u obliku u kakvom je ona provedena u Poljskoj ili Bugarskoj. Slučaj Perković još je jednom zbunjenoj javnosti pokazao tko je stvarni gospodar Hrvatske, njenog društvenog, gospodarskog, financijskog i svekolikog javnog života. Sudionici i kreatori vlasti iz vremena komunizma toliko su srasli sa državnim sustavom RH da ih ni najvještiji kirurg ne bi uspio razdvojiti.

Međutim, javnost, barem onaj nacionalno senzibilni dio, zahtjeva razračunavanje sa vremenima krvave komunističke prošlosti, razračunavanje sa plaćenim ubojicama, nalogodavcima, političkim procesima hrvatskim domoljubima i kreatorima represivnog sustava uključenim u javni život moderne hrvatske države.

Rješenje bi moglo biti u osudi komunističkog sustava kao zločinačkog, represivnog i kriminalnog sustava. Pred sudom bi se u ovom slučaju našao ideološki, operativni i stvarni nositelj zločinačkog sustava, KPH ili SKH. Dokaza za zločinačku narav sustava ne manjka od represije nad slobodom govora, političkih procesa, ubojstava, radnih logora, zatiranja nacionalne misli, jezika i kulture do zatiranja vjerskih sloboda. Nositelj ove ideologije zla u ideološkom, ali i operativnom smislu bile su strukture KPJ, odnosno KPH.

Vijeće Europe već je donijelo rezoluciju kojom osuđuje komunističke zločine, samim time i komunistički sustav kao zločinački, ali navedena rezolucija u Hrvatskoj je imala relativno slab odjek. Stoga bi i saborska rezolucija u ovom smislu bila tek još jedna rezolucija bačena u vjetar o takvoj rezoluciji raspravljalo bi se nekoliko dana da bi potom pala u zaborav.

Jedino rješenje ovog problema koji Hrvatsku izjeda iznutra sudski je proces protiv KPH, kao nekadašnjeg gospodara života i smrti u Hrvatskoj.

Osuda komunističkog sustava za sobom povlači niz posljedica za pravnog sljedbenika Partije, Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. Prije svega se to odnosi na kadrove Partije koji su i danas glavni oslonac SDP-a Hrvatske, a koji bi osudom Partije kao zločinačke organizacije dobili zabranu bilo kakvog djelovanja u javnom životu. Druga opasnost koja prijeti SDP-u je brojna imovina KPH odnosno SKH koju uživa SDP kao pravni sljedbenik. Sva imovina koju zločinačke organizacije steknu u načelu pripada državi pa bi se siromašni račun države mogao podebljati za brojne vile i rezidencije predvodnika hrvatske avangarde.

Pored imovine same organizacije postoje tisuće i tisuće stanova i kuća oduzetih vlasnicima nakon Drugog svjetskog rata u koje su smjestili „zaslužni pojedinci“, a koje danas baštine njihova djeca. Takvu imovinu, oduzetu pljačkom i zloporabom političkog sustava, treba vratiti potomcima prvotnih vlasnika ili državi.

Jasno je kako bi baštinici partijske ideologije ovakvu inicijativu dočekali na nož, prije svega zbog vlastitih povlastica stečenih u onom sistemu, a nadograđenih pod okriljem nove države. Uvijek kada se sljedbenike boljševičke ideologije stjera u kut oni iz prašnjavih ladica izvade antifašizam i sve predstave kao napad na tekovine antifašizma. Međutim, osnovnoškolcima je danas jasno kako antifašizam i komunizam nemaju apsolutno nikakvih dodirnih točaka, ali bi svejedno zbog boljševičke propagande bilo dobro uvrstiti 9. svibnja 1945. kao datum od kojeg je procesom obuhvaćen rad KPH pa sve do uspostave Republike Hrvatske. Teško se pod antifašizam mogu podvući masakri na Križnom putu, Goli otok, Hrvatsko proljeće ili smaknuća političkih emigranata.

Koliko god se od procesuiranja komunizma kao sustava bježalo zbog mira u državi i društvu, mir je sve više poremećen upravo nametanjem mira. Više je nego jasno kako se Hrvatska konačno mora suočiti sa krvavom prošlošću i protagonistima krvave prošlosti. Ne zbog prošlosti već zbog budućnosti.

Željko Primorac